Žurka na Titaniku

Izdvajamo

• Interesantno je, na primjer, kako je na ovdašnjoj televiziji bez komentara prošla dozvola sirijskih i ruskih trupa pobunjenicima da se organizovano, autobusima, izvuku iz Alepa. Koliko znam, to se u ratu ne dešava često, barem ne kad je riječ o vojnicima. Evo, Ameri već godinama skoro nikoga ne opuštaju iz Gvantanamo Beja. Tu ni Obamina dobra volja za osam dugih godina ništa nije pomogla. A ovamo se oko 5.000 militanata, sve sa porodicama, mirno propušta ka zadnjem većem sirijskom bastionu pobunjenika. I stalno tako: ono loše od “baćuška” se napuhava do veličine cepelina, a dobro prosto i jednostavno – prešućuje. Nećemo valjda hvaliti suparnika, na šta bi to ličilo?

Povezani članci

• Slučaj brkate tetke
• Ervinovo „spoticanje“ o istinu
• Daniel Serwer: Milorad Dodik napada pravosuđe zato što zna da će ono napasti njega
• Bugojno 25 godina nakon rata: Čitati Jaspersa na trgovima
• Nedonoščad trojice mudrih japanskih majmuna
• Mesić: Nije bitno je li netko pripadnik većinskog naroda ili manjine – obojica su samo i jedino ljudi

A prizor koji sam opisao na početku teksta, onaj sa ubicom u Ankari, podsjetio me je i na ubistvo libijskog predsjednika Gadafija. I tada su, naime, u jednom popularnom tv-šouu čitav sat na velikom ekranu držali njegovu izubijanu, okrvavljenu glavu, samozadovoljno trućajući o “dolasku demokratije” u Libiju. Dozvolite da budem malo ciničan: da su tako držali izubijanu glavu psa ili mačke, odmah bi ih tužio “mali milion” ljudi, na čelu sa Drušvom za zaštitu životinja!

Centralni dnevnik holandske televizije. Na ekranu slijedeći prizor, vjerovatno snimljen mobitelom: mali podijum, na podu leži čovjek čije se lice ne vidi, a nad njim, poput lešinara, nervozno šetka mladić zajapurenog lica s pištoljem u ruci. I nešto galami u mikrofon. Sirija, Alep, pravda i nepravda…

            Ankara, ove sedmice. Ubistvo ruskog ambasadora.

Televizija. Prime time. Doba za krvave događaje.

Ne znam zašto, ali ta me je, doslovno: krvava, slika namah podsjetila na ono “naše”, po zlu čuveno, prenašanje “svetih” kostiju s početka devedesetih godina. Ti su višesatni, dozlaboga dosadni prenosi, uz “mitinge istine” i još neke neistine, sad znamo, zapravo označili početak ratova na našim prostorima. Jer, već tad se znalo: to prenošenje posmrtnih ostataka stvarnih i, još češće, izmišljenih junaka (“junaka”!) iz bliže i dalje prošlosti najmanje je bilo odavanje počasti “dragim” pokojnicima. Tu ni oni, ni njihove kosti nisu bili ni najmanje važni. Važan je bio, da citiram Krležu, “moj obračun s njima”. To je, zapravo, bila najava onoga što je kasnije jedan poznati pjesnik, notorni nacionalista nimalo poetski nazvao: “Ćeraćemo se još.”

Znao čovjek. I jesmo se, poslije, dooobro poćerali.

I ako ne prije, onda smo najkasnije tu, na tim grotesknim propagandnim slikama jednom zasvagda naučili kako se ekran koristi u propagandne svrhe.

Kamo sreće da pretjerujem, ali i ovo brutalno, necenzurisano prikazivanje ubistva ruskog ambasadora u Ankari mi pomalo liči na medijske “talambase” uoči naših krvavih sukoba. Čisto sumnjam da bi ovdašnja javna (državna) televizija – o onoj komercijalnoj ovoga puta nećemo – ovakvu snimku pustila da je, ne desilo se, ubijen diplomata iz neke njima/nama prijateljske zemlje. “Mi” to ne radimo. Ali “oni”…

A “oni” – to su svi drugi, sve što nije Zapad. Posebno je to Putinova Rusija. Namjerno kažem: Putinova. Jer, dok je na vlasti bio prethodnik Vladimira Vladimiroviča, mehak i nagodan, činilo se da je doba Hladnog rata definitivno stvar povijesti. Otvoreno tržište, izvoz zapadnjačke robe, jeftini gas i nafta, te nekoliko sanduka viskija Jelcinu “na peškeš” – i mirna Rusija.

A s ovim mačoom stvari stoje drugačije. On se ne da zajebavati. Štiti svoje tržište, ne da gas budzašto, pomaže saveznike koje je Zapad mislio lako “poklopiti”… I, što je najgore – ne pije. Kako da ga potkupimo?

Šalu na stranu, čini se da Zapad, s propašću još jedne planirane kolonizacije i svrgavanja Asada, sve više gubi živce. U toj nervozi zasad prednjače mali, sitni igrači poput ovdašnjeg premijera Rutea. Ne bi li se umilio Amerima, on svako malo put Moskve šalje protestne note, depeše, ćitabe i demarše. Time se, izgleda, Velikom Savezniku želi dokazati kao ustrajan borac za “našu stvar”. A to je danas, zna se, Sirija. Nafta. Geostrateški položaj.

Naravno, od sve te njegove dreke i halabuke nema mnogo vajde. Ali, biće zajebano ako se u kampanju uključe veliki igrači: Britanija, Njemačka, Francuska… Srećom, to zasad izgleda malo vjerovatno. Pomenute zemlje imaju pune ruke svojih problema, da pomenem samo pobjednički marš desnice i problem izbjeglica. Zašto da se sad, bez prijeke potrebe, “kače” s moćnim Putinom?

Osim toga, u Bijeloj kući pušu novi vjetrovi. Može biti da je u pravu najstariji sin kad kaže: “Šta si se snuždio, ćale? Možda se Amerika s Trumpom, kako je obećao, napokon okrene sebi, svojim problemima i izazovima, a manje ‘šamara’ slabije svuda po svijetu?”

Momak je, možda, u pravu. Uostalom, nisu li ruski hakeri pomogli Trumpu da pobijedi na izborima? Pa neće valjda jaran na jarana?

Ali, holandski premijer kao da to ne vidi. Njemu kao da je baš stalo da točak istorije vrati u hladnoratovski glib. U prošloj kolumni sam pisao o ležernoj tv-“ćakulI” dvojice ovdašnjih “stručnjaka” na temu ko bi bio “gornji” u Trećem svjetskom ratu.

Idioti. Kao da tu može biti pobjednika.

Kad je riječ o Rusiji, u medijima je veoma uočljiva jednostranost izvještavanja. U programe se, kad je o ovome riječ, rijetko pozivaju gosti koji cijelu tu stvar “Rujama” mogli  relativizirati, osvijetliti i sa druge strane. A i kad ih urijetko pozovu, uvijek bude po onoj: jedan na trojicu!

Interesantno je, na primjer, kako je na ovdašnjoj televiziji bez komentara prošla dozvola sirijskih i ruskih trupa pobunjenicima da se organizovano, autobusima, izvuku iz Alepa. Koliko znam, to se u ratu ne dešava često, barem ne kad je riječ o vojnicima. Evo, Ameri već godinama skoro nikoga ne opuštaju iz Gvantanamo Beja. Tu ni Obamina dobra volja za osam dugih godina ništa nije pomogla. A ovamo se oko 5.000 militanata, sve sa porodicama, mirno propušta ka zadnjem većem sirijskom bastionu pobunjenika.

I stalno tako: ono loše od “baćuška” se napuhava do veličine cepelina, a dobro prosto i jednostavno – prešućuje. Nećemo valjda hvaliti suparnika, na šta bi to ličilo?

A prizor koji sam opisao na početku teksta, onaj sa ubicom u Ankari, podsjetio me je i na ubistvo libijskog predsjednika Gadafija. I tada su, naime, u jednom popularnom tv-šouu čitav sat na velikom ekranu držali njegovu izubijanu, okrvavljenu glavu, samozadovoljno trućajući o “dolasku demokratije” u Libiju. Dozvolite da budem malo ciničan: da su tako držali izubijanu glavu psa ili mačke, odmah bi ih tužio “mali milion” ljudi, na čelu sa Drušvom za zaštitu životinja!

No, sve je to poznato licemjerstvo Zapada. Ali i slika svijeta u kome živimo. Pale su sve ograde i skrupule. Opet (kao da) je na snazi ona iz doba dva velika vojna saveza: “mi” ili “oni”.

U sve to se, kao i onomad kod nas, uključila i televizija. Sve je isto, samo što smo mi onda znali da se radi o (tele)dirigovanoj (šovinističkoj) televiziji, a ovi ovdje se na sva usta kunu u “objektivnost” i “nezavisnost” medija.

Veliki holandski pisac i istoričar Geert Mak je nedavno, u jednom razgovoru sa studentima, upotrijebio metaforu o svijetu kao Titaniku. Orkestar svira, brod tone, a putnici i dalje tanjcaju. I sugerisao mladima da se aktivnije uključe u borbu za bolji, pravedniji svijet.

Nisam baš siguran da su ga svi dobro čuli, zagledani u one “magične” ekrančiće. Gdje li je, pobogu, taj novi Pokemon?!

A (medijski) orkestar svira li, svira. Žurka na Titaniku.