Zvali smo ga naprosto ‘Stari’ kao što se zove oca ili drugara

Desimir Hajvaz
Autor 9.11.2017. u 09:16

Zvali smo ga naprosto ‘Stari’ kao što se zove oca ili drugara

Povodom 24 godine od rušenja Starog mosta u Mostaru

Zvali smo ga naprosto “Stari” kao što se zove oca ili drugara; tu smo živjeli u slozi, bez obzira na razlike. U istoriji ratovanja najgore mjesto dobili su rušitelji gradova.

desimirhajvazPiše: Desimir Hajvaz

Nisam vjerovao da će se iko usuditi srušiti Stari most u mom gradu. Putovao sam posljednjih mjeseci po stranim gradovima i govorio o njemu: šest mostova je uništeno u Mostaru i oko njega, ali nije onaj Stari. Činilo mi se da će bez obzira na rat, ostati kao vrijednost i kao dio istorije. Povjerovao sam da će se, upravo na temelju vrijednosti i istorije, naći neko rješenje i spasiti ono što se još može u Bosni i Hercegovini spasiti.

Još jednom sam bio naivan.

Neumjesno bi bilo u ovom času raspravljati o ljepoti mostarskog mosta, o njegovom skladu s okolinom, o smjelosti njegove gradnje i bjelini kamena od koga je bio isklesan. Za njega me vežu uspomene iz djetinjstva i mladosti. Zvali smo ga naprosto „STARI“, kao što zovemo oca ili drugara: nalazi se „na Starom“, kupali“ pod Starim“, najhrabriji od nas skakali su u Neretvu „sa Starog“. Ispod njega su stijene koje Mostarci zovu pećinama; „ZELENIKA“ nad kojom su rasli smokva i šipak, “ŠUPLJA“ pod kojom je opasni vrtlog („KAPAK“), veliki i mali „SOKO“, „GLAVAR“ nalik molu u nekoj maloj luci, veliki „DURADŽIK“ na kojem su se dječaci pripremali za „SKOK SA ĆUPRIJE“. Na sva ta mjesta slijetali su galebovi s mora. Tu je Mediteran.

Tu smo živjeli odavno u slozi, bez obzira na razlike. Moji su prijatelji nosili katolička, muslimanska i pravoslavna imena: prepoznavali smo se više po osobinama nego po imenima. Za vrijeme II-svjetskog rata, u gradu kroz koji su prolazile i harale strane i domaće vojske -Nijemci, Italijani, ustaše i četnici- uvukao se noću u Mostar bataljon ranjenih i iznemoglih partizana: ni jedan nije prokazan. Bili smo solidarni, bez obtira na razlike.

Ponosili smo se time: istorija je potvrdila takve vrijednosti.

Stari su most konačno srušili, nema više dvojbe, bojovnici takozvane Herceg-Bosne.

U istoriji ratovanja, najgore mjesto dobili su rušitelji gradova.

Bez obzira ko je prvi počeo, ko više a ko manje srušio ili ubio, jedna se krivica nemože pravdati drugom. Svako treba da odgovara za svoja nedjela. Mostara više nema. Ono što je ostalo od 09. novembra 1992. ne možemo zvati Mostarom. Jer kameni luk koji je lebdio iznad zapjenušale Neretve nije bio samo most koji spaja istočni i zapadni dio grada.

Od kad je daleke 1566. godine neimar Hajrudin naredio da se skinu skele koje su služile za gradnju, a kamen ostao da lebdi dvadesetak metara iznad vode, most je postao simbol grada.

Mostar je podijeljen grad, zapadni dio pripada Hrvatima, a istočni muslimanima, Srba više nema, protjerani su iz svog grada, srušena im je crkva na istočnoj strani gdje su sa muslimanima činili većinu. Tu je rođen ALEKSA ŠANTIĆ, SVETOZAR ĆOROVIĆ i OSMAN ĐIKIĆ. Nikad više neće biti onaj Mostar kao što je bio prije 1992. godine.

To je sad podijeljen grad – ko ga je podijelio “NAROD NIJE“ podijelili su ga te usijane političke glave, koje nemaju osjećaja za NAROD.

To je bilo tako te 1992. godine, a sada je još gore jer je Mostar podijeljen grad, što je prava DISKRIMINACIJA – po Međunarodnom pravu, ali na žalost ni Međunarodno pravo se ne poštuje.

Ovo je prava istina, odnosno samo jedan dio ratnih dešavanja, a mogla bi se napisati velika knjiga, vjerovatno ću je napisati, ako me zdravlje posluži.

MOSTAR JE BIO PRAVA EVROPA, GDJE JE ŽIVJELO U SLOZI: PRAVOSLAVLJE- KATOLIČANSTVO I ISLAM, TO JE ONA PRAVA DEMOKRATSKA EVROPA.

stari

 Ilustracija: Šukrija Meholjić

Desimir Hajvaz
Autor 9.11.2017. u 09:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija