ZVAT ĆE SE SRĐ I BIT ĆE NAŠ

Autor 17.5.2011. u 13:32

ZVAT ĆE SE SRĐ I BIT ĆE NAŠ

Dubrovnik danas gubi entitet i identitet Grada i postaje samo, jedino i tek destinacija, hit odredište, mjesto brze zarade i još brže konzumacije. Grad više nije grad, u Gradu se više ne živi, već konzumira, te na brzinu “nešto okreće”. Onaj koji nije dio toga ciklusa je redikul, oriđinal, anarhist, besposličar, antipoduzetnik, destrukivac, njorgalo, alkohičar, narkoman ili ukratko “urbani jugonostalgičar”.

Čitav imidž destinacije Dubrovnik temelji se na svega 17,2 ha spomeničke jezgre tj. Grada (ili kako ga neki nazivaju “starog grada”). U nju se ne ulaže, o njoj se ne razmišlja ozbiljno kao osredišnjem prostoru naših života; tek s nostalgijom ili kratkoročno i komercijalno – investitorski.

Ta naša jezgra nikada nije temom, subjektom, već uvijek objektom investicija. Nijedna investicija (bilo javna, bilo privatna) ne bavi se Gradom kao organizmom, živim društvenim bićem, nego pogledom na Grad, tj. gradom kao objektom potrošnje.

Svaki takav pogled, guta, proždire prostor. I javni i privatni. Svi su aspekti prostora, i fizički i konceptualni, pod udarom.  Manjak ulaganja u glavni objekt potrošnje tj. središnju atrakciju, doveo je do toga da sam Grad više nema snagu održavanja masovne destinacije – pa i građani postaju objektima potrošnje, komercijalno dobro, segment atrakcije. Tako mi postajemo “locals” u frazama “Where do locals eat, drink, shop …. ?” “Where do locals hang out?” “Do locals actually live in this museum? – misleći pritom na Grad i kuće u Gradu. Postajemo ultimativna potvrda autentičnosti destinacije. Građani suveniri.

Naš svakodnevni život i sloboda može čak i remetiti mir konzumenata. Stoga evo jedne istinite sličice: Sjede dva gospara ispred betule. Ura je popodne. Piju pivo i ćakulaju. Poviše njih, s prozora na trećem katu, dolijeće im broka vode. Popraćena uzvicima – Shhhh. Be quiet down there. We can’t sleep. mlade razbarušene Irkinje. Gospari, fi ni kako i priliči, pozovu i nju da im se pridruži, napomenuvši joj da je već ura i da izađe ili pođe na kupanje. Gospođica se nije dala omesti, viknuvši da –  she goes out only at night and that she’s very tired from last night!.Nadamo se da je i nju te večeri imao tko zaliti vodom kroz prozor. Ali u rastući antagonizam prema turistima nećemo ni ulaziti. Nisu oni krivi.

No, isto nam ta masovna konzumacija stvara odbojnost. Pogotovo kad nas preko radija upozore – Dobro jutro. Iskrcano 12.000 turista s 3 kruzera. Molimo građane da ostanu u svojim kućama i ne stvaraju nepotrebne dodatne gužve. Tako nekako. Ili kad se zaštopamo među grupama turista.

Gužva možda ne bi bila problem sama po sebi, ali stvara logističko i psihološko opterećenje: Zimi nam od Pila do Ploča treba 3 minute; a ljeti po 30 minuta slaloma.

Zimi imamo višak osobnog prostora, koji potiče osjećaje samoće, napuštenosti, isključenosti, udaljenosti od svih “središta”; dok nam se ljeti invazira i otima intimni i osobni prostor – lijepe se za nas oznojeni, umorni i mamurni od konzumacije. Ne samo da nas dodiruju, nego nas i fotografiraju. Naše donje rublje i posteljina na sušilima postaju esetski vrhunci autentičnosti u imaginaciji života na Mediteranu, kao i miris punjenih paprika. Ljeti. Zimi, sami sebi postajemo “estrada” gledajući uživo prijenos s pustog Straduna na lokalnoj TV: “Eno Pera, ma ne mogu vjerovat, izašo je po ovoj buri”, “S kime je ono Luce?” “Ma što je ono obukla???”

Znači, ljeti statisti, a zimi glavne uloge. Ljeti živimo unutar reklame, turističkog bilboarda, reprezentacije samih sebe, natovareni romantičnom i idiličnom slikom “Mediterana kakav (nikad ni)je bio” i imidžem turističke ljepotice koju svi žele dotaknuti barem jednom u životu. Zimi, gotovo u nordijskoj drami koju nitko ne čita niti gleda.

Sve imaginarno, te nametnuto i uvjetovano.

Stoga, usuđujemo se dijagnosticirati cijelome Gradu teški bipolarni poremećaj. Stoga smo svi poremećeni. Stoga, nam je i javna uprava poremećena. Stoga, teško je zamisliti da bi neki “vitez, na bijelom, ili bilo kakvom konju” mogao ujahati u Grad i rastjerati aždaje!

Ali ipak mu se nadamo. Zvat će se Srđ i bit će naš!

 List građanske inicijative Srđ je naš, br. 2.

Photo by Marc Van Bolemen


Tagovi:
Autor 17.5.2011. u 13:32