Zvonimir Nikolić: Čekanje boljeg

Povezani članci

• Dream Team HDZ-a: Okupljanje neprijatelja slobode
• NESVAKIDAŠNJA KNJIGA
• Od ‘pederčina’, ‘nakaza’ i ‘primitivca’ do ‘katolibana’
• Postali smo tek dio nečije tuđe igre
• Tomislav Klauški se ponizno moli: Bože čuvaj Hrvatsku od HDZ-a
• Basara: Dragi gost svake proseravaonice

Foto: Pedro rodrigues da costa

Kad budu sljedeći izbori, ja ću imati 55 godina. I samo jednu želju. Da živim kao što sam živio 1990. godine…ništa više.

Piše: Zvonimir Nikolić

Kada su bili prvi izbori 1990. godine, ja sam imao 27 godina, stalni posao, sedam godina radnog staža, ženu, kćerku od 2 godine, automobil i bio na listi da dobijem neki stan od firme u kojoj sam radio.

Izborni novembar 1990. godine pamtim po dvije stvari. Tog dana 16.11. ako se dobro sjećam, u saobraćajnoj nesreći je poginuo moj drug iz obdaništa, osnovne škole, gimnazije… Zoran Ristić. Vraćajući se iz vikendice sa Pala gdje je odvezao oca nakon glasanja. Sin jedinac i naš veliki drug.

I drugo čega se sjećam su pobjede nacionalnih stranaka. Čudan fenomen. Jer s kim god sam razgovarao oko toga, svi su uglavnom „glasali“ za Antu Markovića i Reformiste ili SDP. Valjda je velika većina ljudi imala još uvijek u sebi neku dozu stida da javno kaže: – Jeste, glasao sam za SVOJE, jer si možda i ti glasao isto tako. Za svoje.

Ja nisam.

Jer u to doba sam bio zadovoljan svojim životom, svojim poslom, svojim prijateljima i nisam imao (a nemam ni sada) svoje ili njihove.

Da preskočim rat i sva dešavanja u ratu i da se vratim na izbore. Nizali su se nakon rata izbori, 1996., 1998.,2000., 2002., 2006., 2010…ispočetka svake dvije godine, poslije svake četiri. Kao olimpijske godine. I šta se dešavalo? Uglavnom ništa. Iz godine u godinu izlaznost je bila manja i uglavnom se kretala oko 50%. Onda od tih 50% glasača, njih 30% izabere SVOJE, onih drugih 20% se raspline na sto i nešto stranaka i to je to.

Mijenjale su se povremeno i pobjedničke stranke ali uvijek sa nekim čudnim koalicijama u formiranju vlasti. Tako da smo i viđali uglavnom jedne te iste face. Ako nisu uspjeli da pobijede, uspjeli su da usjpešno koaliraju i tako zadrže fotelje. A za svo to vrijeme komentari ljudi su uvijek isti…

Kako li opet ovi pobijediše?

Eh kako? Isto kao i 1990. godine. Tako i sada. Većina glasača ima favorite za javnost (tako valjda ispadaju demokrate i multi-kulti u raji) ali kada dođe onaj tren da se stavi X na nekoj stranci ili kandidatu, opredijele se ipak za SVOJE. Jer ako me već neko krade, bolje da me krade moj nego njihov?

I obećaše svašta ovih dana septembra i oktobra. I od obećanja za sada dobiše samo otkaze radnici TUŠ-a (njih oko 500 x 3 člana porodice = 1.500), dobiće oko 200 radnika Bire i to sve u desetak dana nakon izbora.

Malo ljudi razmišlja o tome koliko je dugo 4 godine. Kada su sljedeći izbori? Nekima su djeca upisala srednju školu. Kad budu sljedeći izbori ta djeca će biti maturanti. Sa lijepom perspektivom da se nakon toga prijave na biro ili da nastave studirati. Pa će na biro tek po završetku fakulteta.

Četiri godine je 1.460 dana. Četiri vojna roka u bivšoj JNA. Nepune 4 godine je trajao rat. Dugo zar ne? E, tek za 4 godine ćemo imati opet pravo ili pokušaj da nešto mijenjamo.

Iako sam siguran da većina normalnih ljudi želi isto što i ja.

Kad budu sljedeći izbori, ja ću imati 55 godina. I samo jednu želju. Da živim kao što sam živio 1990. godine…ništa više.

A nama? Nama će proći još četiri godine u čekanju. Čekanju nečega boljeg.

Sljedeći izbori 2018. godine, biće ujedno i 22 godina čekanja…

A šta se sve moglo dogoditi u 22 godine….a nije.