Zvonimir Nikolić: DERBI

tačno.net
Autor 4.11.2014. u 15:23

Zvonimir Nikolić: DERBI

Jednom sam pitao moj pokojnog druga Adi Tarabara…Zašto više ne ideš na utakmice? Odgovorio mi je jednostavno…Ići ću buraz kad opet mognemo zajedno sjediti na istoj tribini. I kad prestane mržnja.

Piše: Zvonimir Nikolić

Ne sjećam se kada sam postao navijač Željezničara ali neka moja najranija sjećanja su vezana za šampionsku generaciju 1971/72. Postoje samo tri sastava nekog tima koje znam napamet da me probude u gluho doba noći. Jedan od njih je i onaj šampionski: Janjuš, Kojović, Bećirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo i Deraković. I trener Milan Ribar. Sjećam se posljednje utakmice te sezone sa Partizanom. Iz Sarajeva je krenuo „plavi voz“ navijača prema Beogradu. Ne jedan, nego više njih. Bezbrojni autobusi, automobili. Otac je kao uposlenik ŽTP-a bio zadužen za pratnju jednog od tih vozova. Rezultat je manje više svakome poznat, vodila se borba između Željezničara i Crvene Zvezde koja je gostovala kod FK Sarajevo. Ali sama utakmica je prošla bez incidenata, uprkos punom stadionu JNA i velikom broju gostujućih navijača.

Sjećam se i onog sastava Jugoslavije iz 1974 godine i one slavne majstorice u Frankfurtu.

Otac je mog brata i mene često vodio na utakmice. Tada je Grbavica bila u fazi renoviranja i utakmice su se igrale na Koševu. Posebno mi je ostala u sjećanju jedna utakmica protiv Maribora, jer mislim da je završila 8-0 za Željezničar. A onda se 1976 godine Željo vratio u svoj dom na Grbavicu. Tri tribine, sve tri različite ali svoje. Sa desne strane južne tribine bile su tzv. Barake ispred kojih su sjedili penzioneri i na utakmicama i na treninzima Želje. Penzioneri koji su uglavnom sve znali. I koji igrač ima novu djevojku, koji je zaglavio sinoć u kafani do kasno, koji igrač je kupio novi auto i sl. Negdje pred kraj ljeta 1982 godine, došao sam iz JNA na redovno odsustvo u Sarajevo i svakako otišao na utakmicu. Sjedi njih nekoliko penzionera kod ograde ispred baraka i jedan kaže: – Eto nam za 46 dana i Vlade (Čapljića) iz JNA. Onaj drugi kaže: – Nije bolan, ja mislim da je 44 dana. Čuo sam da je dao krv i dobio dva dana skraćenja. A ja sam ih slušao i pitao se kojim li putem stižu ove informacije do njih. Poslije smo se preselili na kraj Istočne tribine, treći red odozgo, malo prije kornera i to je bilo naše mjesto na stadionu. Otac, brat, ja, naši prijatelji…svi smo se nalazili tu, svake druge nedjelje. Nije trebao dogovor, znalo se naše mjesto. A onda se pojavila i ona generacija iz čuvenog Kupa Uefa. Moj treći sastav koji znam napamet. Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Komšić, Čilić, Bahtić, Odović, Paprica, Baždarević i Nikić. I ona nesretna utakmica sa Videotonom. Mnogi zaboravljaju ili ne znaju da je Videoton te godine iz Kupa Uefa izbacio slavni Manchester United, PSG, i da je Partizana isprašio sa 5-0. Nakon toga počela je da se pravi i Sjeverna tribina. Vlado je otišao u Partizan a uglavnom rasula se i ta generacija Želje. Mi smo se sa Istične tribine presili na Sjevernu…malo udesno oko sredine. I opet dolazili svake druge nedjelje, uvijek na isto mjesto. Moj otac je na utakmice išao do 2000-te godine, poslije nije mogao zbog bolesti a na njegovo mjesto je došao moj sin. Nažalost, već tada nisam mogao sina staviti na ramena kao što je nekada mene moj otac i odvesti ga na stadion. One „barake“ su spaljene u ratu, penzionera je bilo sve manje na utakmicama, Istočna tribina nije bila više funkcionalna a na Sjevernoj je postojala opasnost da doleti kakav kamen, petarda ili baklja od protivničkih navijača. Pa smo jedno vrijeme išli na Zapad. Kao eto nekako najsigurniji.

Nekada se na stadionima navijalo grlima, dlanovima, zastavama, pa i nekakvim čegrtaljkama. Mi navijači smo izražavali ljubav prema svom klubu ali ne i mržnju prema protivničkom. I nismo imali samo jedan derbi. Imali smo jedan gradski ali i nekoliko „međugradskih“ derbija. Nekoliko velikih utakmica. Posebno sa „velikom četvorkom“ jugoslovenskog fudbala. Pa utakmice sa velikim Veležom osamdesetih godina. I pored velikog rivaliteta, mogao si otići na utakmicu sa djetetom, pričati im doživljaje sa prethodnih utakmica i lijepa sjećanja vezana za voljeni klub.

A sada? Utakmice pamtimo po neredima. Ne po rezultatima. Teže je sada gledati utakmicu Želje u Zenici, Travniku ili Mostaru nego što je nekad bilo u Beogradu, Splitu, Zagrebu. Vjerovatno isto misle i njihovi navijači za gostovanje u Sarajevu. Jer više se ne pjevaju pjesme voljenom klubu. Pjevaju se pjesme mržnje onom protivničkom. Psovke. Bacaju se petarde, topovski udari, rakete, baklje, ponekad i kamenje…

Ko bi normalan odveo svoje dijete sada na utakmicu i bio negdje relativno blizu protivničkim navijačima? Pa i svojim.

Fudbal je odavno postao nešto drugo na našim prostorima. Sredstvo za potkusurivanje od politike do ekonomije ili religije. Teško je danas objasniti nekim generacijama da smo godinama zajedno sjedili prije utakmice u „Didi“-ju ili u „Makijatu“ u „Lorisovoj“ zgradi kraj stadiona, pijuckajući svoje piće svako u svom dresu. Pa bi se kao malo „mrzili“ onih 105 minuta sa poluvremenom i opet se vratli nakon utakmice na isto mjesto. Na novu turu pića. Zato sam ja mogao sa svojim ocem ići na svaku utakmicu.

A nisam siguran da ću uspjeti to sa svojim unukom.

Jednom sam pitao moj pokojnog druga Adi Tarabara…Zašto više ne ideš na utakmice?

Odgovorio mi je jednostavno…Ići ću buraz kad opet mognemo zajedno sjediti na istoj tribini. I kad prestane mržnja.

tačno.net
Autor 4.11.2014. u 15:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija