Zvonimir Nikolić: Kad porastem hoću da budem opoziconar

Povezani članci

• Esad Bajtal: Zašto zločinci kukavički bježe od vlastite odgovornosti
• Svi smo mi samo jedna izgubljena generacija
• Monopol na svijet? Malo sutra
• Irma Baralija: Ne bojim se ni nacionalista ni zahtjevnih reformi, u Skupštinu idem da popravim sistem
• Bal vampira: Novi mračnjak za mračna vremena
• Koliko ih uvažavamo – Radio “Studio N”

U nekoj iole normalnoj državi, opozicija bi „pojela“ one na vlasti koji već godinu dana nakon izbora nisu u stanju da formiraju vlast, ili bi njihovu nesposobnost pokušala iskoristiti za raspisivanje novih izbora, gdje bi tražila svoju šansu. U nekoj makar malo normalnoj državi, opozicija bi svakodnevno „bombardovala“ medije saopštenjima o nesposobnoj vlasti , lažnim obećanjima, namještenim tenderima, propalim projektima ili aferama u toj istoj. U nekoj makar malo normalnoj državi, oni koji se nazivaju opozicijom, bili bi najosjetljiviji na socijalne nepravde, na siromaštvo svojih sugrađana, na prava obespravljenih radnika, na enormne socijalne razlike, na ogromnu nezaposlenost, na beznađe i na masovni odlazak mladih sa ovih prostora, u potrazi za boljim životom. U nekoj normalnoj državi,opozicija bi neprestano radila i nudila rješenja za određene probleme i na taj način pokazivala da su možda u tom trenutku makar malo sposobniji od onih na vlasti.

Mogao bih još jednu stanu teksta napisati, šta bi trebalo da rade oni koji se kod nas nazivaju opozicijom, da živimo u normalnoj demokratskoj državi. Da živimo u državi u kojoj zaista postoji opozicija koja se bori da jednog dana postane pozicija. Ali ne.

Mi živimo u državi u kojoj se više ni ne zna ko je vlast a ko je opozicija. Mi živimo u državi u kojoj i jedni i drugi i treći i četvrti i peti samo razmišljaju o tome kako da uzmu svoj dio kolača. Kako da se dokopaju neke ministarske fotelje, poslaničke plate ili funkcije direktora nekoj javnog preduzeća. I tu sva opoziciona borba prestaje.

Kad kažem opozicija, tu prvenstveno mislim na SDP. Partiju koja je imala još na prvim demokratskim izborima najbolju infrastrukturu, imala zavidan broj svojih glasača, imala uprkos rastućem nacionalizmu skoro ekskluzivno pravo za borbu protiv nacionalizma. A umjesto toga imamo opozicionu partiju koja se uglavnom bavi unutarstranačkim nesuglasicama, nemirima i aferama u vlastitim redovima, imamo partiju u kojoj vlada sujeta, zbog koje su pojedinci izašli iz te stranke pa pokušavali osnovati ( ili osnovali neke nove stranke), imamo partiju koju su napustili oni koji su u njoj od osnivanja, imamo partiju koja rasprodaje svoju (a zapravo našu) imovinu, imamo partiju koju u glavnom gradu bukvalno podere čovjek koji je svoju stranku osnovao samo par mjeseci prije izbora, i imamo partiju koja je izgubila skoro sve što se moglo izgubiti.

Nisam ja ljut na nacionalne stranke. Jer oni nikada nisu dobili moj glas. Niti sam od njih nešto i očekivao? Ljut sam na partiju i ljude u njoj, koji umjesto da se bore za boljitak ovog napaćenog naroda, svoje vrijeme troše na podmetanje nogu jedni drugima, na eliminaciju onih koji drugačije razmišljaju, ljut sam na one koji umjesto da tjeraju vlast da radi bolje, gube vrijeme (i svoje i naše) na sasvim nebitne stvari.

Jer socijalisti su ti koji su trebali biti uz rudare, oni koji su trebali sići i u jamu da vide zašto ljudi štrajkuju, oni koji su trebali pokazati da su osjetljivi na patnje svog naroda. Oni su ti koji bi trebali biti uz svaki štrajkački odbor, ljudi koji se samo bore za svoja prava, za bolje uslove rada, za bolju platu i uostalom za bolji život. Oni bi trebali biti uz penzionere, uz nezaposlene, uz demobilisane borce, uz svakog ugroženog čovjeka.

Ali nisu. Čeka se da ljudi koji sjede u sindikatima i imaju po 3-4 hiljade maraka platu pokrenu nešto. Pa nisu blesavi da sijeku granu na kojoj sjede?

Pa drugovi opozicionari koji ste postali gospoda, pogledajte ponekad pravo značenje riječi opozicija ili oporba. Ili da vas podsjetim ako vam je mrsko tražiti podatke:
„Opozicija zastupa stavove koji su u oprečni sa vladajućima. Opozicija može biti politička stranka, skupina ili pokret koji se suprotstavlja vladajućoj politici i bori se za njezinu promjenu i osvajanje pozicije na vlasti. Funkcije suvremene demokratske političke opozicije: kontrolna (nadzire rad vlade i upozorava na zloupotrebu moći), kritička (osigurava odgovornost vlade željama biračkoga tijela) i artikulacijska (oblikuje interese koje vlast ne zastupa adekvatno i tako integrira manjine u politički život). Ovisno o stranačkom sistemu, opozicija može biti jednostranačka, koja očekuje smjenu vlasti i dolazak na poziciju pa ima spremnu »vladu u sjeni«, i višestranačka, sastavljena od koalicija opozicionih stranaka radi »rušenja« stranke ili koalicije stranaka na vlasti“.

Pa gospodo, prepoznajete li sebe u nekoj od ovih definicija?