Zvonimir Nikolić: Kako je gospodsko Sarajevo porazilo hercegbosanske tvornice laži

Povezani članci

• Građanski rat protiv građanskog mira
• Bilježnica Robija K.: Deklamacija o zajedničkom jeziku
• RTRS I BNTV: ŠTA LI JE SA NAŠIM VOJOM?
• Tomislav Jakić: MISSION IMPOSSIBLE – SHVATITI OČITO
• Deca u mraku
• Ćudić: Kakav je to mehanizam koordinacije koji Čović i SDA kriju od građana BiH?

Dragi susjedi, žao mi je. Fudbal jeste sporedna stvar ali je ipak najvažnija sporedna na svijetu. Žao mi je što niste uspjeli i nas osvetiti za ona dva nesretna baraža i pobijediti Portugal. Pa onda Poljake pa možde i Belgiju i tako doći do finala. Igrom u prve tri utakmice, dobrim dijelom ste to i zaslužili. Žao mi je što onaj Islanđanin Traustason dade onaj gol u 93 minuti pa tako posla i svoju reprezentaciju na Engleze a Vama uvali Portugal.

Žao mi je i što se oni Portugalci uvijek nekako provuku. Dosadašnjim igrama i nisu vala ništa ni pokazali. A opet, svašta se i događalo. Kapiten Srna je ostao bez oca i njega mi je posebno žao. Takav borac i takav kapiten se ne rađa često. Žao mi je i zbog ispada navijača protiv Češke. Jednog dana će možda vrijeme i pokazati ko je bio u pravu. Žao mi je i zbog vas nekoliko miliona koji ste ove dane živjeli za nogomet.  Ali eto, sport je čudan, ne pobjeđuje uvijek bolji. Sjećam se i jednog niza Hrvatskih rukometaša i svih pobjeda a onda jedna utakmica prekine sve i pošalje kući možda i najbolje. Ali igrali su pošteno. Kao i ova sjajna generacija fudbalera. Bez kalkulacija, bez biranja protivnika i na pobjedu do kraja. I ipak, trebate biti ponosni na ove momke. Ostavili su srce na terenu, dominirali u prvim utakmicama, bili zaista sjajni i u oslabljenom sastavu protiv Španije, ali eto ta fortuna je opet prebacila malo na drugu stranu.

I trebate još nešto biti ponosni. Ti momci su dobrim dijelom ujedinili ovo nešto što je nekada bila naša zajednička država. Iz razgovora sa mojim sugrađanima, komšijama, prijateljima, iz komentara na društvenim mrežama pa čak i zbog urlika sreće kojima je propraćen svaki vaš pogodak i koji su dobaciji i do mog stana, imali ste simpatije i Sarajlija. Jer izgleda da je konačno došlo vrijeme da počnemo malo zaboravljati i shvatati da i pored prošlosti koja nije bila baš sjajna i svijetla, prvi susjed ili komšija nam je ipak najbliži. A posebno, ovi momci su zaslužili da se za njih navija svim srcem. Bio bih zaista najsretniji na svijetu kada bih jednog dana doživio da vidim slike iz kafića u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, Skopju ili Podgorici kako prisutni navijaju za Bosnu i Hercegovinu istrim žarom kako su Sarajlije i Bosanci pratili utakmice Hrvatske reprezentacije. I siguran sam da će se to jednog dana i dogoditi. Da dolaze mlađe generacije, pametnije od nas, manje opterećene ratnom prošlošću i generacije kojima Modrić, Ćorluka, Srna, Perišić i ostali neće imati nikakve zajedničke poveznice sa Matom Bobanom, Tuđmanom pa i Prlićem i ostalima koji okajavaju svoje grijehe u Hagu.

Generacije kao što je moj sin i njegova raja. Jer oni gledaju fudbal. Oni navijaju, oni bodre, oni nisu opterećeni politikom jer se ne sjećaju i uglavnom nisu ni rođeni kada je zlo haralo Bosnom i Hercegovinom. Zbog tih generacija sam sretan. Oni će pamtiti ovaj nesretni gol u 117 minuti, pamtiti možda i tri promašaja Domagoja Vide, ali i pamtiti sjajne golove Perišića, fantastične poteze Rakitića, suze Darija Srne, krvavu glavu Ćorluke i golčinu Modrića. A pamtiće i sjajnu atmosferu koju su Sarajlije priredile na svakoj utakmici Hrvatske, pamtiće radost zbog postignutih golova, pamtiće one lijepe stvari koje nas vežu za najbližeg susjeda i komšiju.

Politika je već odavno ušla u svaki segment našeg života. Pa i kad kupujemo mlijeko ili sir, mahinalno se i tu rukovodimo politikom pa dobar dio u sebi nas pomisli – E neću vala njihovo mlijeko, imamo mi naše. Neće se oni bogatiti na nama. I sve dok Dnevnik bude najgledanija emisija na ovim prostorima, nikada nećemo dostići neki nivo sreće. A opet, koliko god nas trovali i bacali kost među nas, svako malo se pojavi nešto što nadvlada i njihove otrove i njihove kosti. Kao što je ovaj put fudbalska ili nogometna Reprezentacija Hrvatske.

I često mi padu na pamet riječi mog pokojnog oca – Sine moj, komšija ti je bolan nekad bliži od brata. Treba njegovati komšiluk.

Pa kao što sada ne znamo 80% stanara vlastite zgrade, niti se sticajem okolnosti ni družimo sa njima, valjda je došlo vrijeme da razmislimo ima li ko bliži od njih?

Od komšija iz zgrade i susjeda i komšija sa državnih granica?

Mi smo počeli svoj da njegujemo. Sarajevo je pokazalo da i najranjeniji grad može biti grad ljubavi i poštovanja prema najbližim.

Ostaje da i ostali prihvate isto. Da i vi jednog dana pokažete kako vam su vam Džeko, Pjanić, Đurić i Begović mnogo bliži od Milera, Švajnštajgera, Akinfejeva ili Širokova.