Zvonimir Nikolić: Navijam za Hrvatsku ali prezirem Tuđmana, Prlića, Čovića i Udruženi zločinački poduhvat

 Zvonimir Nikolić
Autor 22.6.2018. u 11:17

Zvonimir Nikolić: Navijam za Hrvatsku ali prezirem Tuđmana, Prlića, Čovića i Udruženi zločinački poduhvat

Počelo je to dugoočekivano Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Ili nogometu. Prvenstvo koje se održava svake četiri godine i u kojem učestvuju samo oni koji su uspješno prošli kvalifikacije. Nakon završenog prvog kola, još više mi je žao što se moja država Bosna i Hercegovina, nije uspjela proći kvalifikacije, jer sam nekako siguran da svojim kvalitetom to i zaslužuje. Pa i nakon viđenog u prvom kolu, nekako mi se čini da smo bolji od dobrog dijela učesnika. Možda nam nedostaje još samo malo više hrabrosti, malo bolje organizacije i malo više sreće? Ali eto, imaćemo priliku da se izborimo za naredno Svjetsko prvenstvo.

Sjećam se svog ponosa kada sam zajedno sa ostalim Bosancima i Hercegovcima slušao našu himnu u Rio de Janeiru. I prve utakmice protiv Argentine. Čovječe, igali smo sa dvostrikim svjetskim prvacima? Ali igrali i protiv reprezentacije koja ima preko deset puta više stanovnika od cijele BiH. Ili države u čiji glavni grad može da se smjesti kompletno stanovništvo naše države. Juče je Hrvatska igrala protiv te iste Argentine. I demontirala ih u svim segmentima. Upisati pobjedu od 3-0 protiv Argentine ne može svako i veoma je mali broj timova koji mogu da se hvale tim podatkom.

I da, navijao sam za naše susjede. Derao se i vikao kod svakog gola. Navijao sam za ljepotu fudbala, za dobre akcije, za hrabrost i za komšiluk. Ali uvijek ostaje otvorena mogućnost da nekome to i zasmeta. Pogotovo zbog mog imena, pa da me svrstaju tamo gdje zapravo ne pripadam. I jesam se juče divio fantastičnoj igri Luke, beskrajnoj borbenosti Marija, sjajnim potezima Ivana, smirenosti i strategiji mladog selektora… jesam. Ali to me ni sekunde ne svrstava među one koji su napravili zlo mojoj domovini. Jer kakve veze ima navijanje sa jednim zločinačkim projektom? Da li zbog otvorene podrške Dragana Čovića reprezentaciji susjedne države, ja treba da prestanem navijati za njih i da umjesto svoje podrške Luki, podršku dajem Babatundeu ( kojem usput ni nakon četiri godine još nisam halalio ono valjanje po terenu, kao ni onom sudiji sa Novog Zelanda sviranje nepostojećeg ofsajda).

Od prošlog prvenstva u Brazilu, do ovog u Rusiji su protekle pune četiri godine. Taman toliko je moj grad Sarajevo bio u nemilosrdnoj opsadi. Grad u kojem sam i ja sa svojom porodicom proveo te četiri najteže i najgore godine svog života. Ali treba li svaki put kada se obradujem fantastičnom golu Kolarova, da me neko napomene za to? Kao da ja ne znam šta sam preživio tih 1450 dana? I kakve veze ima Aleksandar sa ovim idiotom za minobacačem, kojeg ni sekunde nije bilo briga koliko je života, porodica i snova uništio samo tim jednim potezom?

Navijati za susjede i komšije u fudbalu, i to u situaciji kada moja reprezentacija nije tu, nije nikakav grijeh. Jer navijanje za sport, ne znači i podržavanje Udruženog zločinačkog poduhvata, navijanje za fudbal ne znači podršku rušiteljima moje i naše BiH. Navijanje za Srbiju ili Hrvatsku, ne znači i podržavati sve one koji još uvijek imaju neke skrivene pretenzije prema našoj BiH.

I da, sinoć sam bio ponosan na nogometaše Hrvatske. Viteška borba, hrabrost, fudbalsko umjeće i znanje su pokazali da je ovaj prostor neiscrpan izvor talenata i da uz malo više pameti a malo manje nacionalizma i pohlepe naših vlastodržaca, mi možemo biti sasvim respektabilne države ne samo u sportu, nego i u ostalim segmentima.

I vjerovatno nema tih novaca kojim bi se mogao platiti gledanje onag kukavičkog bijega argentinskog selektora nakon utakmice i onaj nesportski potez nepružanja ruke i čestitanja boljem od sebe. A siguran sam da bi moj pokojni otac sve to prokomentarisao i riječima – Da si malo više učio, a manje se tetovirao, možda bi bolje bilo?

I zato čestitam našim susjedima a komšija želim puno uspjeha u nastavku takmičenja. I nadam se da ću  večeras i njima čestitati. Sinoć je bilo lijepo biti susjed. A vjerujem da će i večeras lijepo biti komšija.

I gledajući sinoć tužni izraz lica i još neke detalje velikog šampiona Diega Maradone, prvo što mi je palo na pamet je čuvena rečenica sajdžije Seada Kapetanovića iz filma Valter brani Sarajkevo – „Dok je ljudi mjeriće se vrijeme“, te je i on stavio po jedan sat na svaku ruku.

I još jedna važna napomena koju ne bih želio da nekako smetnemo sa uma. Fudbalere ili nogometaše, biraju selektori a političare biramo mi.

Pa shodno tome trebamo preuzeti i makar dio krivice za sve ovo što nam se dešava. A eto uskoro će i oktobar i mogućnost da sami vidimo jesmo li se makar malo opametili?

Do tada, uživajte u najboljem fudbalu na svijetu.

 

 Zvonimir Nikolić
Autor 22.6.2018. u 11:17

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija