ZVONIMIR NIKOLIĆ: SAVREMENA PRIČA O INDIJANCIMA

Zvonimir Nikolić
Autor 6.11.2016. u 09:40

ZVONIMIR NIKOLIĆ: SAVREMENA PRIČA O INDIJANCIMA

Nekada davno u jednoj prekrasnoj zemlji, živjeli su tri plemena Indijanaca. Komanči, Irokezi i Apači. Svi su živjeli skladno, nisu bili baš nešto prebogati ali imali su mir, rahatluk, imali su šta pojesti i popiti, imali svu svi svoje wigwame, njihove skvo su radile, djeca su učena kako da budu što bolja a poglavice su međusobno birale jednog koji će ih predstavljati i komunicirati sa plemenima koji su živjeli van njihovih granica. I svima je bilo relativno dobro. Polja, njive, pašnjaci, stoka, sve je to bilo zajedničko i svi su se jednako brinuli za njih.

Jedne jeseni odlučiše da daju indijancima da izaberu ko će ih voditi. I indijanci izabraše. Svako svoga poglavicu i tako umjesto jednog predstavika za sve, dobiše šest predstavnika po dva iz svakog plemena. Pa pošto je bilo i onih koji nisu htjeli da glasaju za svoje, njima poglavice ovih plemena dadoše ime „Nisu ničiji“ da im se rujagu ili skraćeno Ostali. Pa je tako među šest predstavnika plemena ušao i sedmi kao ostali. Poslije će se ispostaviti da i nije bio baš ostali kako se predstavljao nego je naginjao jednom plemenu ali eto. O tome kasnije.

Jednoga dana, poglavica Irokeza u dosluhu sa poglavicom istoimenog većeg plemena sa kojim su graničili, skonta, da bi možda oni mogli sve to napraviti malo drugačije. Jer su Komanči i Apači izglasali da ostanu zajedno i da se ne spajaju ni sa kim, dok su Irokezi ipak naginjali drugoj varijanti. Željeli su da se spoje sa plemenom van granice u jednu veliku zemlju Irokeza. Kada je za to čuo poglavica Apača iz zemlje sa kojom su graničili sa druge strane, došao je na istu misao. Zašto i mi ne bi otkinuli komad zemlje i spojili sve to u jednu veliku zemlju Apača?

Poglavica Komanča je sve to gledao i nije vjerovao šta se događa. Bio je miroljubiv i reklo bi se prilično naivan /da ne upotrijebim drugačiji izraz/. On je pripadnike svog plemena a i one koji su bili ničiji a živjeli tu, ubjeđivao da rata neće biti i da niko ne može i ne smije otkinuti niti parče zajedničke zemlje. I što je najgore, narod mu je povjerovao pa se nije čestito ni pripremio za borbu. Bilo je tu doduše nekih oko njega koji su mislili drugačije i oni krišom su nabavljali lukove i strijele, prodavali ih po tajnim wigwamima pripadnicima svog plemena i na tome se prilično obogatili.

Irokezi i Apači su već ranije počeli svoj sukob jer su jedni htjeli da otkinu nekoliko komada zemlje Apača i da tu proglase svoju vladavinu, ali drugi su se prilično pripremili na to pa im nisu dozvoljavali to, računajući da će najbolje biti i da će svi biti mirni kada jednog dana svi Irokezi napuste taj dio i neka brate idu među svoje. A Komanči su i dalje sve to posmatrali i čudili se šta bi i jednim i drugima. Do juče su zajedno lovili, zajedno zemlju obrađivali, zajedno alate pravili a sad se zavadili i svako odjednom poželio da bude sam na svojoj zemlji.

Kada su jednog dana Irokezi napali jedno selo na jugu one predivne zemlje i sravnili ga sa zemljom, poglavica Komanča je i dalje bio u nevjerici. Sjeo je i na koži od jelena napisao molbu da se više ne svađaju ne tuku. Apači su bili ljuti na njega jer je to bilo njihovo selo a Irokezi su nastavili da napadaju ali ovaj put sa istočne strane. I zauzeli su nekoliko većih sela gdje su živjeli uglavnom Komanči. Poglavica Komanča je još uvijek mislio da se može to pitanje riješiti bez oružja, doduše, i jedno i drugo pleme je bilo bolje naoružano od njegovog pa je možda i zato prosipao svojim indijancima šuplju da rata neće biti. Da Irokezi i Apači ne skontaju.

Irokezi su se malo okuražili jer niko nije reagovao na to što su oni već zauzeli dobar dio tuđe teritorije pa su odlučili da napadnu i glavni grad gdje je živio poglavica Komanča. Tek tada se poglavica Komanča uhafizao i pripadnike svog plemena ali i one koji nisu bili ničiji da se suprostave Irokezima. I tako je i bilo, Irokezi su uzalud godinama pokušavali da zauzmu cijeli grad ali uspjeli su samo zauzeti njegovu okolinu. Doduše, na taj način su mogli da uskrate gradu dovod lukova, strijela, da im uskrate dovod stoke i hrane i grad i da im uskrate drva i grijanje u dugim zimskim noćima.

Elem, da vam ja ne bih na dugo i na široko dužio oko ovoga svega, prvo su Irokezi ratovali sa Apačima, onda zaratiše i  sa Komančima. Poslije su se zavadili Apači i Komanči pa su i oni ratovali. A onda se izdvojio i jedan mali poglavica Komanča da otkine i za sebe komadić zemlje pa su jedno vrijeme ratovali Komanči sa Komančima.

Sve to je prilično zbunjivalo najvećih plemena pa im je jednog dana dozlogrdilo i najveći poglavica je pozvao kod sebe poglavice Irokeza, Apača i Komanča a i poglavice iz susjedne i komšijske zemlje da zapale lulu mira, popiju koji vatrenu vodicu i završe rat.

I tako i bi.

Osta svako na onom dijelu zemlje koji je zauzeo. Poglavice se rukovaše i razguliše svako svojoj kući i svako svom plemenu. A oni indijanci koji su ratovali tolike godine konačno skinuše ratničke boje sa sebe i potrčaše da se vrate na svoje njive, na svoje pašnjake, na svoje oranice…

Kad tamo kapak!

Nema više zajedničkih polja, njiva, oranica i pašnjaka. Sve je neko kupio dok su oni ratovali. Plati jarane pa ćeš orati ovu njivu, nema ništa džabe. Uzalud su se indijanci koji su nosili luk i strijelu bunili sa riječima – Halo ba, mi smo se za ovo borili, ti si sjedio negdje u podrumu i krao pare!

Ništa, bunili se tako još malo indijanci ali kad su vidjeli da ne pije vode, šta će, ušutili se. Nihova djeca više neće dobijati wigwame nego će bogme morati sami sebi da kupe. Njihova djeca više neće nigdje moći da rade a da to ne plate. Stare poglavice su otišle na ispovijed kod velikog Manitua na Vječna lovišta a umjesto njih su došle nove poglavice što plemenskom što rodbinskom vezom. Oko njih su i dalje oni bogati šverceri lukova i strijela i nosioci najvećih ratnih priznanja. Pokupovali su sve što se kupiti moglo. Ako nisu mogli oni, našli su neke bogate iz dalekih plemena da kupe oni.  Svako malo se poglavice nađu tamo gdje se prodaje vatrena i nevatrena voda i dogovore kako da naprave neki problem a da indijanci to ne skontaju. I tako se svi rastale, svima dobro. Osim onim jadnim indijancima.

Nesta mira i rahatluka ali zato svako sad može svakome da psuje mater i da ne odgovara nikome. Ove poglavice i dalje stalno nešto pozajmljuju od velikih poglavica iz dalekih zemalja, znajući da njihova djeca neće vraćati to, nego opet djeca onih blentavih indijanaca.

Irokezi, Komanči i Apači i dalje žive na istoj zemlji. Neki se još poprijeko gledaju. Većina šuti i boji se da se ne zamjeri prvo svom Vijeću staraca a bogme i drugim plemenima. Još se neki boje jedni drugih a nikako da skontaju da dok se oni boje i svađaju,  da se poglavice hadžijaju preko njihovih leđa. Dok oni jadni rade čitav dan u polju, poglavice kupuju nove konje, povazdan šalju dimne signale, prave ogromne wigwame i putuju na trošak indijanaca gdje god požele.

A indijanci ko indijanci.

Ostali gologuzi a još toga nisu svjesni.

Zvonimir Nikolić
Autor 6.11.2016. u 09:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija