Zvonko Pandžić: „Streljanja su dobro djelovala…“ O tvorcima i čuvarima krvave memorije na Korčuli

Povezani članci

• Tragedija u tri čina reprezentacije BiH
• Simpatično samoobmanjivanje gospođe profesorice
• BIJELA TRAKA KOJA JE ZNAČILA SMRT
• Sunovrat ljevice
• Prijedorski logoraši kampovanjem u Trnopolju obilježavaju godišnjicu zatvaranja logora
• Ne znam vam ja o tome ništa

Foto – korcula.online

Reakcija na tekst Ante Lešaja: LUDOVANJE BEZ KRAJA

                       La gente che per li sepolchri giace
                              potrebbesi veder? già son levati
            tuttʼ i coperchi, e nessun guardia fece.
Dante, Inferno X, 7-9

„Ljude koji tu u grobovima leže, može li ih se možda vidjeti? Poklopci su već nadignuti i nitko ne drži stražu.“ U sljedećoj tercini (10-12) učitelj odgovara Danteu da će sarkofazi zauvijek biti zatvoreni tek onda kada se mrtvi vrate iz doline Jošafata, tj. nakon sudnjega dana po starozavjetnoj predodžbi (usp. Jl 4,12). Na ove sam stihove iz Danteova Pakla morao misliti uz dan Svih svetih i Dušni dan, koštali su me nekoliko sati sna, čitajući još jedan grčevit pokušaj Ante Lešaje da zauvijek sakrije i šutnjom zavije grobove onih koje je na Korčuli zatukao ili žive u jame dao baciti njegov partijski učitelj koji ga je (po svoj prilici) primio u SKOJ, Ivan Jeričević Čompo. Upravo zato je fra Stipe Nosić, iako vrlo nježno, apostrofirao „zahrđalu memoriju“ Ante Lešaje, on priča o svemu i svačemu ali ne i o onome što je kao mlad čovjek sam vidio i čuo u Korčuli kada su ga drugovi primali u tu organizaciju, upravo u vrijeme kada su ti isti drugovi ubili fra Bernardina Sokola. Mogao je Lešaja doći na ideju i ispričati čime je zaslužio skojevsko unapređenje. Ili reći što je sam čuo ili vidio kada su drugovi Čompo i Petar Franulović Trenta, koji su njega unaprijedili, u more bacili padre Sokola? Je li možda saznao tko je na Pelješcu ukrao tijelo padre Sokola (more ga izbacilo dobri ljudi pokopali)? Je li i on sam već tada pomagao stvarati korčulansku mućak-memoriju o fra Bernardinu, ili tek 2002. i 2019., što je dokazano, i ovaj put kao dobar đak zla učitelja?

Tajne se ipak nisu mogle sakriti, grobovi su se počeli otvarati na Daksi i drugdje, a Lešajin je učitelj, odnosno isti onaj ratni i poratni zločinac Čompo, sekretar kotarskoga komiteta KP i šef Ozne na otoku, god. 2002. poveo Antu Lešaju u nove pobjede. Skupio je Ante dokumentaciju o fra Bernardinu i njegovoj izdaji, samo je nitko osim provjerenih drugova i novinara nije vidio i čitao. Čompa podupire u nakani da krivotvori „memoriju Korčule“, da pobijene hrvatske civile na Korčuli prikaže kao izdajice i njemačke doušnike, a amnestira sam sebe i stvarne njemačke doušnike i ubojice fra Sokola, kao i stotinjak drugih Hrvata na otoku (doduše, Ivo Milat je rekao „samo osamdesetak“). Valja reći da na otoku nikada nije bilo ni ustaša ni domobrana, nitko nije od domaćih ljudi pucao na partizane, svi pobijeni Hrvati su nastradali zbog izgovorene riječi, ove ili one koja se nije sviđala drugu Čompu i inim staljinistima. Za usporedbu, Nijemci su na Korčuli strijeljali 12 civila, tako piše Lešaja, uglavnom članova KP, među njima i one koje je „otkucao“ njemački doušnik („Spitzel“) Petar Franulović Trenta iz općinskoga komiteta Ante Lešaje (jedan od tih je radio u njemačkom skladištu kao partizanski informant).

Vjeran svomu geslu iz 1943. („i raskrinkat i likvidirat“) Čompo je 2002. napisao tekst „raskrinkavanja“ fra Bernardina Sokola (štoriju o „noćnom lovu“ na fra Bernardina po otočiću Badiji, brici Vilimu kao prevoditelju i sl.), koji je starim oznaškim vezama potom u svojoj knjizi citirao Nikola Anić, poznati mitraljezac sa Širokoga Brijega, u mućak-publikaciji „dubrovačkih antifašista“. I tu su Čompo i Anić u  svom elementu, krivotvore i sadržaj i vrijeme i arhive. Čompovu „izjavu“ iz 2002. Anić je jednostavno antedatirao u 1944., otisnuo joj čak i lažnu signaturu Hrvatskoga državnoga arhiva u Zagrebu, i već je 2013., kada je krivotvorina objavljena u Dubrovniku, fra Bernardin Sokol bio zaslužio i pisanu smrtnu kaznu. Žica, nož i metak u fra Bernardina nisu bili dovoljni da Ante Lešaja barem na trenutak zašuti.

Čompo i drugovi nisu naravno marili za pisanje smrtnih presuda, metak iz Waltera (9 mm) u potiljak im je služio umjesto toga („bolja“ varijanta), ili su (češća i lošija varijanta na Korčuli) žive ljude svezanih ruku bacali u jame. Sokola su pogubili kombinacijom tih metoda, umjesto u jamu bacili su ga u more. More ga nije htjelo primiti, izbacilo ga je na Pelješcu, pa je Čompo uskoro na Daksi morao mijenjati „logistiku likvidacija“.

Tako je govorio Čompo a učio Ante Lešaja

Prije nego je počeo pisati smrtnu presudu fra Bernardinu Sokolu Lešaja je studirao izjave svoga učitelja kao i izjave (navodi samo inicijale) svojih skojevskih drugova. Citiram Čompa jer je svoj krvavi trag sam dokumentirao, i to od listopada 1943. do 03. 06. 2008., kada u Jutarnjem listu krivotvori svoju ulogu u likvidacijama na Daksi. Evo samo nekih njegovih depeša partijskomu rukovodstvu:

„Streljanja su dobro djelovala, ali ona u Račišću (7) i Blatu (10) nisu dobro djelovala.“  20. 10. 1943.

„Obzirom na to da nas je masa počela smatrati prilično labavim, jer nismo uživali dovoljno autoriteta u narodu, trebalo je napraviti hitno neki oštriji potez (…). Radi toga smo na brzinu ispitali najgore zločince i u dvije noći [24./25.10. 44.] likvidirali oko pedeset.   22. 11. 1944. (o operaciji Daksa)

„Znam samo da je likvidaciju obavila posebna vojna jedinica, Bataljun narodne obrane Dubrovnik. Pripremali su je Ante Jurjević Baja koji je zbog toga došao u Dubrovnik, Duško Stipanović, zamjenik šefa OZN-e za Dalmaciju, Ante Eterović-Vili, sekretar Okružnog komiteta, te tamošnji obavještajci. Kao dokaz da nisam puhao u njihov rog je i moja smjena desetak dana poslije“.  Jutarnji list, 03. 06. 2008. (o Daksi)

„Trebali bismo uhapsiti jednog fratra na Badiji koji je u Kuni – Pelješcu održao protunarodni govor na misi.“ 24. 05. 45. 

„Sa Gizdićem sam u vezi Barać i kompanije uredio. On se slaže na deset smrtnih kazna, a i više ako se ispita detaljnije lična krivica i nađu za to argumenti.“ 24. 05. 45.

„Da li je Drago Veramente, koji se nalazi pri Vojnom sudu VIII korpusa osuđen i kako. Podatci koji ga terete skinuli bi mu ne jednu nego deset glava da ih ima. Pelješac bi negodovao ako ga se ostavi na životu.“  01. 06. 45.

Trojka piše smrtnu presudu za fra Bernardina Sokola

O toj smrtnoj presudi pisali smo Stipe Nosić i ja u Glasu grada (807): „Tko je ubio fra Bernardina Sokola, a tko nakon 75 godina pisao smrtnu presudu?“ Iako se Lešaja već tri puta javio, nigdje ne odgovara zašto su on sam, jugonacionalist Markovina i investigativni žurnalist Damir Pilić, krivotvorili sadržaj knjige korčulanskih partizana (Sjećanja jedne generacije, SUBNOR Korčule 1990.), konkretno Pere Lozice, saveznoga poslanika i prijatelja „druga Tita“, koji je do u detalje opisao slučaj uhićenih komunista. Krivnju za izdaju je Lozica pripisao općinskomu komitetu, zapravo samomu Petru Franuloviću Trenti, ne fra Bernardinu Sokolu. Sve dotle dok Lešaja ne odgovori na to pitanje nema doista nikakva razloga s njime polemizirati, ali ima razloga sumnji da je i on sam na ovaj ili onaj način bio involviran u „revolucionarna djelovanja“ u Korčuli. U svakom slučaju Lešaja ne može sakriti da je on krivotvoritelj knjige svojih nadređenih drugova komunista, što mu ne bi oprostili Marin Cetinić i Pero Lozica, a sve to da zajedno s Markovinom ponovo pogubi fra Bernardina Sokola. U tu svrhu je Lešaja iz šešira izvukao drugoga Iva Jeričevića (iz El Shatta), a potom na portalu tačno.net (u Glasu grada te pasaže nema) čak i trećega Čompa! Piše: „ …Tada se ne bi dogodilo da fra Stipe Nosić stalno govori o Jeričević Ivu Čompu, a ne zna da je nešto prije odlaska nacista vođenje obavještajne službe preuzeo Jeričević Vicko Čompo. I da je Vicko izravno vodio sve akcije u spornom razdoblju.“ Really? Stvarno? Lešaja opet pokušava manipulirati pričom za naivne, ali je u tome ipak vrlo nevješt, ili pak, što je daleko vjerojatnije, njegov intimus Markovina još nije dorastao za službu oznaša. Ivan Jeričević Čompo je tada šef Ozne na cijelom južnodalmatinskom području, ne samo na Korčuli. U vrijeme pogubljenja fra Sokola (28. 09. 1944.) su on i, kao izvršni sekratar oblasnoga komiteta KP, zloglasni Ante Jurjević Baja, u gradu Korčuli, zajedno prelaze u Dubrovnik tek 20. 10. 44., gdje nastavljaju svoj krvavi pir, o čemu je Čompo gore svjedočio. Sve u svemu, kada mu je propala „prva smrtna presuda“ fra Bernardinu Sokolu, Lešaja sada traži dokaze za drugu, umjesto da malo razmisli, krajnje je vrijeme, uđe u se i upita se: „moram li i danas slijepo slijediti učitelja zla?“

Četvrti Čompo

Zove se Dragan Markovina, on je organizirao prošle godine pisanje smrtne presude fra Bernardinu 75 godina nakon smaknuća, zajedno s Antom Lešajom i novinarom Damirom Pilićem (SD/NL). Sva trojica pišu, vidjesmo, da o krivnji fra Sokola postoji zapisana „korčulanska memorija“ u knjizi Sjećanja jedne generacije (1990). U toj knjizi, međutim, nema ništa od toga, baš naprotiv, trojka je krivotvorila partizanske veličine Cetinića i Lozicu. Iako sam kod Radice (2017) čitao da u toj knjizi nitko ne optužuje Sokola, ipak sam je morao sam uzeti u ruke, vozio sam zbog toga po velikoj vrućini iz Makarske u Dubrovnik, izgubio dva dana, nisam jednostavno mogao vjerovati. Ipak piše na Wikipediji da je Markovina studirao povijest, nije moguće da jedan povjesničar svjesno krivotvori sadržaj dokumenta kako bi 2019. fabricirao lažnu smrtnu presudu čovjeku koji je smaknut prije 75 godina. Ipak, bilo je točno, to nije povjesničar nego još jedan Čompo, četvrti iz društva Ante Lešaje. Onaj tko je spreman lažirati dokaze za smrtnu presudu, taj bi i danas pucao, toliki je potencijal kriminalne energije u njemu. Na youtube-kanalu sam ga slušao kako priča da on nije Hrvat ili slično, što je svakako njegovo pravo. Socijalizacija mu je bila jugoslavenska i komunistička, mama iz Beograda, brat u Beogradu, sam se javlja preko beogradskih portala, neki tobože hrvatski antifa-portali prijavljeni su preko servera u Beogradu i Sarajevu itd. Valja čovjeka s te strane razumjeti. Međutim, već dva puta poslije fabricirane krivotvorine protiv Sokola, on je na portalu telegram.hr pisao o tome kako su Frane Tente i drugovi s Marjana skinuli njegovu „državnu zastavu“ (plavo-bijelo-crvena sa zvijezdom komunističkom), te umjesto nje objesili „ustašku“ (to je Franina i naša koja se i danas vije na Marjanu), pa Markovina zapravo pozdravlja što su maloljetnoga Franu Tente 1948. Baja i drugovi zatukli u Lepoglavi. Jugonacionalist ni danas ne odustaje od revolucije, ne priznaje našu, nego nama tuđu, zastavu ideološke i svake ine okupacije. By the way, ustaških insignija nije bilo na Franinoj zastavi, tek svima Hrvataima dragi,   Markovini ipak mrski, hrvatski grb. U tu svrhu on je logotip jugo-sekte koju je prijavio kao političku stranku stilizirao prema šporkici na njegovoj i Antinoj, zauvijek poraženoj jugokomunističkoj zastavi i ideologiji.

U pomanjkanju bilo kakve podrške u Hrvatskoj, Markovina dovlači neke svoje trojke iz Beograda i Sarajeva na Korčulu, nastojeći obnoviti tzv. Korčulansku školu koju su osnovali Gajo Petrović (glavno djelo „Mišljenje revolucije“) i Milan Kangrga (profesor etike, poznat po preporuci Juri Biliću da studente udara „štangom po glavi“), oba sa zagrebačkoga FF, Mihajlo Marković i brojni drugi iz Beograda. Cijela ta grupa se uskoro pridružila Miloševiću i projektu Velike Srbije. U „Društvo filozofa Hrvatske“ primljen je Vojislav Šešelj (izbačen je tek 2002.), a Gajo Petrović u SANU (1987).

Skoro pa utješno je izgledalo, barem na prvi pogled, kada je teorijsku nadgradnju nove revolucionarne ljevice na Korčuli prihvatio dijalektički obrazložiti Ante Lešaja, profesor samoupravnoga socijalizma, a ne tamo neki uvozni implantati. Međutim, metodu nisu mijenjali. Kako bi dokazali da „revolucija još teče“ valjalo je koga i „ubiti“ po staroj komunističkoj doktrini, inače, rekao bi drug Čompo, ne bi imali autoriteta u narodu. Zato su iznova pokušali pogubiti fra Bernardina Sokola, a da bi u tome uspjeli, morali su žrtvovati svoje drugove Lozicu i Cetinića, isto onako kako je njemački „Spitzel“ Petar Franulović Trenta žrtvovao četvoricu svojih partijskih drugova, a potom i likvidirao (čime se poslije sam hvalio) Bernardina Sokola. I to je sva, ne korčulanska, nego jugokomunistička teorija i praksa revolucije, tj. zauvijek propala „memorija“ Steinzeitkommunisten „u regionu“. Ta „memorija“ još ponegdje vegetira virtualno, tek na antifa-profilima koji se poslužuju s beogradskih servera …

Što je to istinska korčulanska memorija?

Čitatelj će mi, nadam se, oprostiti jednu digresuju osobne naravi. Moj nono (djedov brat), dr. Krešimir Pandžić, studirao je klasike i njemački jezik na sveučilištu u Beču kada je tu muzikologiju studirao fra Bernardin Sokol. Poznavali su se i kasnije sretali, obje su gimnazije (Badija i Široki Brijeg) surađivale, obojicu su pogubili isti tamo neki drugi ljudi. Nono je bio direktor gimnazije na Širokom Brijegu kada su ga ubili (08. 02. 45.) partizani VIII. korpusa, komandant je bio „španski borac“ Petar Drapšin od Srbobrana (onomad je imao svoj trg u Zagrebu), a politički komesar je bio Boško Šiljegović. Partijsku liniju je pokrivao Vicko Krstulović, kasniji federalni ministar u Beogradu, poznat po zakonu o prekopavanju „neprijateljskih grobišta“ iz 1947. Tako je na Lovrincu u Splitu temeljito „počistio“ grobove koje je bio popunio već rečeni Baja. Iste su godine snage „jugoslavenskoga modernizma“ (Markovina) otkrile da nakon likvidacije svih 28 fratara na Širokom Brijegu još oko 60.000 knjiga iz biblioteke gimnazije moga nona nije bilo pogubljeno, među njima i nekoliko inkunabula. „Jugoslavenski modernisti“ su ih iznosili, benzinom polijevali i na školskom igralištu palili i spalili, ni jedna ne ostade. Godine 1947.

Studirao sam jedno vrijeme sa svojim komilitonom fra Stipom Nosićem, ne u Beču nego u Freiburgu u Njemačkoj, gdje je on na drugom fakultetu završio svoj doktorat. Mnogo već godina stoji na usluzi istraživačima hrvatskoga kulturnoga nasljeđa (povijesnih rukopisa, knjiga i nota najpoznatijih hrvatskih književnika, glazbenika i umjetnika). Samo jedan detalj za usporedbu: kod Male braće i u drugim knjižnicama Provincije sv. Jeronima čuva se 598 inkunabula od 1124 u cijeloj Hrvatskoj. Zaiteresniranim znastvenicima iz svih zemalja pomaže, sprema im zatražene snimke knjiga i rukopisa već godinama. Kod njega sam otkrio i neke rukopise i inkunabule Marka Marulića, a fra Stipe čuva i jedan od dva sačuvana primjerka prvotiska Judite istoga Marulića iz 1521. Novo, ovaj put kritičko izdanje, objavit ćemo sljedeće godine za 500. obljetnicu prvotiska 13. kolovoza 2021.

A kada su svi fratri na Badiji postali „narodni neprijatelji“, ne samo fra Bernardin Sokol, pa bili prognani i razvlašćeni (1949./1952.), ponijeli su sa sobom malo toga, ipak knjige iz nekoć bogate badijske biblioteke, prije svega inkunabule. Te su danas posebno označene signaturom B i odgovarajućim brojem među inkunabulama Male braće u Dubrovniku. Nedavno sam među njima identificirao i Aristotelova djela na grčkom koje je Aldo Manucije tiskao u Veneciji, a jedno je djelo Aristotelovo priredio i Korčulanin Nikola Petrović (1486-1568), poznati humanistički univerzalist koji je grčki učio u Apuliji još kao dječak. I druga Aristotelova djela Petrović je svojeručno komentirao na grčkom i latinskom, a sačuvali franjevci na Badiji uz brojna ina djela humanističkoga univerzalizma. Danas ih čuva  fra Stipe Nosić u Dubrovniku. On je sabrao i NSK u Zagrebu poklonio sve duplikate objavljenih skladbi fra Bernardina Sokola, nastale su uglavnom na Badiji, i one su dio one istinske „korčulanske memorije“.

Ništa od svega toga Ante Lešaja nije skupljao za svoju knjižnicu u Korčuli, ni humanizma iz vremena „nenarodnih režima“ ni Sokolovih nota nije tu smjelo biti. Umjesto općehumanističkih i kritičkih djela, korčulanskoj djeci je uz propisanu školsku lektiru, na čemu mu iskreno hvala, nabavljao uglavnom izdanja „Dečjih novina“ iz Gornjeg Milanovca, tisuće sveščića/stripova „Mirko i Slavko“ za pravovjeran jugokomunistički odgoj dječaka na otoku. Kako taj oblik jugokomunističke indoktrinacije nije postao i dio korčulanske kulturne i političke memorije, glasnom je larmojancijom optužio sve i svakoga što nisu prepoznali to njegovo veliko usrećiteljsko djelo. Ante Lešaja se ipak može smatrati sretnim, izgleda da je usrećio barem Dragana Markovinu, a i ovaj njega. Kud’ ćeš bolje?