NAŠ ŽIVOT U LAŽI

Fuad Đidić
Autor 17.12.2018. u 10:47

Izdvajamo

  • Lijek protiv postojećeg “nad-normalnog” poretka nije puka pobuna masa protiv svijeta pervertiranih vrijednosti. Niti je lijek- krik pojedinca koji se samospaljuje u našoj mrkloj noći. Lijek je u povratak izgubljenog kredibiliteta u ljude i institucije. Samo ljudi i pokreti sa kredibilitetom mogu voditi preokrete. Takvi ovdje postoje i njihovo vrijeme tek sazrijeva.

Povezani članci

NAŠ ŽIVOT U LAŽI

foto: Velenjcan.si

Svi prihvatamo ovaj osjećaj lažnosti kao normalan. Na taj način zapravo, održavamo stabilnost poretka i jačamo osjećaj njegove nepromjenjivosti.

Srdačno rukovanje sa nekada istaknutim glavešinom u Sarajevu.

Mi se viđamo nekako svakih deset godina, kaže ti on meni umjesto pozdrava. Da, bilo je to zadnji puta u Tokiju, odgovorio sam.

U međuvremenu on je izgubio svoju visoku poziciju. Štampa je više puta pisala o parama koje su nestale po raznim tenderima goleme vrijednosti raspisanim od strane institucije kojom je on rukovodio. Ja se naravno, pravim kao da ništa ne znam. A, i on se pravi, kao da je sve OK i, da se zapravo, ništa nije desilo. Ja znam, i, vjerujem da on zna kako i, ja znam, sve skoro u detalje.

I tako mi smo ostali dobri i niko nije niti jednom riječi pokvario naše stabilno višedecenijsko poznanstvo i tradicionalnu srdačnost. Sve je i ovoga puta ostalo isto. Kao nekad. I ništa se nije promijenilo.

Ovaj susret  u meni ostao je da živi kao snažna metafora kojom sam mogao nešto kasnije razumjeti i doživjeti stanje u zemlji u koju sam se nedavno vratio.

I sve ovdje kao da funkcioniše na sličan način. Svi znaju od vrha do dna da je sistem korumpiran, ali niko ne govori to što zna. Izgleda cijeli sistem funkcioniše na taj način. Svi znaju da je to tako i niko se ne usuđuje bilo šta reći ili promijeniti. Svi prihvatamo ovaj osjećaj lažnosti kao normalan.

Na taj način mi zapravo, održavamo stabilnost poretka i jačamo osjećaj njegove nepromjenjivosti.

I oni u vrhovima vlasti nemaju alternativu…i oni znaju da mi dole to sve znamo. Kada se pojave u javnosti oni gledaju u nas, i, mi gledamo u njih, i svi  se tada pretvaraju kao da živimo u najboljem poretku, u najboljem sistemu vrijednosti kojem ne treba drugačija ideja, vizija, ili, alternativa.

Taj osjećaj zaluđenost masa i njihovih vođa, njihov uzajamni sporazum iskovan na laži, da su dostigli kraj povijesti i da su ostvarili, ili, su na najboljem putu da ostvare perfekciju svog teritorijalnog, političkog, ili, ustavnog poretka zapravo, je jedna potpuno abnormalna situacija.

To je zapravo, jedna drugačija realnost koju bi najlakše mogao opisati kao proizvodnja jednog “hiper-realnog” (A. Yurchak) svijeta zasnovanog na činjenici da se lažnost uvijek iznova prihvata kao normalna.

Potpuno me ovdje u Sarajevu prožima taj osjećaj drugačije realnosti po kojoj živi i funkcioniše ovdašnji sistem. I mi, i, oni, i oni na vrhu, i oni na dnu, znaju i pretvaraju se kao da ništa ne znaju.

To je dakle, život u laži. To su naši životi u jednoj potpuno ne-normalnoj realnosti. I svi znamo da takva ne-normalna realnost neće dugo trajati i, da će se raspasti, ko zna, ili, samo jednim krikom ugnjetavanih ili, jednim snažnim simbolom kao što se u ovom trenutku simbol “žutih prsluka” preko kojeg se raspadaju svi tradirani i kolektivni mitovi Evrope, I preko kojeg nestaju ranije iluzije o sjaju metropola i sretnim životima miliona u njima.

Koliko i mene ubrzano prožima opijum  nad-realnog života. Kako me samo neosjetno uzima i osvaja. Evo, pronalazim kako  i ja zapravo, želim čitati samo one novine ili, web portale, ili, gledati TV stanice, koji će mi reći da se ništa nije promijenilo. Koji će mi reći – da se zapravo, ništa ne dešava i, ništa ne mijenja. Istini za volju, žudim da čitam ili, poslušam ono što me šokira, ono što me ostavlja ogorčenim ili, preneraženim. Ali, uglavnom sve ono što sam već i od ranije znao ili, mogao očekivati od njih…Ne želim drugačiju TV ili web portal koji mi kaže ono što nisam ranije znao.

Nerado ili, nikako, ne želim otići na njihovu TV postaju ili, portal. Nekako sam najsigurniji kod svojih.

Tako se hrani moj osjećaj stabilnosti, funkcionalnosti i nepromjenjivosti sistema u kojem živim. Ali, i tako se gubi mogućnost alternative, drugačije i druge vizije.

U takvom sistemu niti jedna nepravda, niti jedan počinjeni zločin ne može rezultirati snažnom akcijom ili, jednodušnim osudama svih a, koja bi opet vodila do radikalne promjene sistema.

Uvijek i unatoč svemu sve ostaje isto. I ništa se ne mijenja. I ja pobunjenik koji pleše “svoj posljednji tango”, grčevito se borim da sve ostane nepromijenjeno. Svi znaju, i, svi se prave kao da ne postoji druga realnost već, samo ta proizvedena realnost.

Stabilnost se održava proizvodnjom lažne realnosti. Čuvari takve realnosti su ideje u koje je teško vjerovati, ali koje nije moguće izbjeći.

Samo u takvoj abnormalnoj realnosti npr. logori, kao strašne fabrike smrti mogu postati “sabirni centri”, a prononsirani fašisti i zlikovci “revolucionari” i “heroji”.

Danas je obilje takvih primjera proizvodnje nad-realnog života.

I zato još nema mjesta drugačijoj realnosti.

Jedina naša realnost za sada je “abnormalna realnost”. I sve dotle dok ne shvatimo da je ovaj perverzni sistem, za razliku od komunizma koji se lako strovalio sa povijesne scene jer je bio izvanjski i ne-individualiziran, dakle, da je ovaj perverzni sistem “po – unutrašnjem” i da se on može savladati jedino snagom ideja i simbola i, drugom i drugačijom vizijom realnosti.

Lijek protiv postojećeg “nad-normalnog” poretka nije puka pobuna masa protiv svijeta pervertiranih vrijednosti. Niti je lijek- krik pojedinca koji se samospaljuje u našoj mrkloj noći.

Lijek je u povratak izgubljenog kredibiliteta u ljude i institucije.

Samo ljudi i pokreti sa kredibilitetom mogu voditi preokrete.

Takvi ovdje postoje i njihovo vrijeme tek sazrijeva.

Tagovi:
Fuad Đidić
Autor 17.12.2018. u 10:47

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija