Feljton (IV): Pitanje legitimacije: sukobi SPC i Crnogorske pravoslavne crkve. Polarizacija modernog makedonskog društva

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 21.10.2015. u 11:49

Feljton (IV): Pitanje legitimacije: sukobi SPC i Crnogorske pravoslavne crkve. Polarizacija modernog makedonskog društva

Feljton (IV)

Religion in Post-Yugoslav Context (ur. Branislav Radeljić i Martina Topić), Lexington Books 2015.

 feljton

Portal Tačno.net u narednim sedmicama feljtonizira prestižni zbornik ”Religion in the Post-Yugoslav Context” (Religija u post-jugoslavenskom kontekstu) čiji je izdavač Lexington Books (Lanham – Boulder – New York – London). Zbornik je objavljen ove godine, a urednici su Branislav Radeljić i Martina Topić. Zbornik sadrži radove eminentnih istraživača iz oblasti društvenih znanosti, te na zanimljiv i znanstveno utemeljen način propituje i otkriva mjesto religije i religijskih zajednica u državama nastalim raspadom Jugoslavije.

Priređuje: Amila Kahrović-Posavljak

Kenneth Morrison[1] u poglavlju ‘’Autokefalnost, paljenje badnjaka i legitimitet’’ tvrdi da su, od kraja osamdesetih godina pravoslavne crkve u regionu jugoistočne Europe bile blisko povezane s dominantnim postkomunističkim ideologijama, odnosno nacionalizmima. Važan faktor u tome je činjenica da pravoslavlje nema centraliziranu strukturu pa su crkve postale simboli nacionalnog bića i u tom smislu politizirane. No, one su znale često biti opterećene unutarnjim sukobima te frakcionaštvom. Ranih je devedesetih, prema Morrisonu, SPC podržavala ideju srpskog identiteta kod Crnogoraca i kler je insistirao na tome da je Crna Gora ‘’druga srpska država’’ i ‘’srpska Sparta’’. No isto tako, nekanonizirana Crnogorska pravoslavna crkva tvrdi da posjeduje autokefalnost i da ju je i povijesno imala sve dok nije 1920. priključena SPC. No, kako će Morrison pokazati, obje tvrdnje imaju političke posljedice.

”Korijeni trenutnog konflikta se mogu pratiti do ranih godina postojanja Kraljevine SHS koja je utemeljena 1. decembra 1918. godine. Prethodnog mjeseca prema takozvanoj Podgoričkoj skupštini, Srbija i Crna Gora su proglasile jedinstvo unutar šireg južnoslavenskog jedinstva. No, sporna je struktura Podgoričke skupštine dovela do oružanog sukoba između Bjelaša koji su podržavali ujedinjenje sa Srbijom i Zelenaša koji su podržavali protjeranu crnogorsku kraljevsku porodicu koja je tražila čuvanje znakova nezavisnosti unutar SHS. U kasnijim godinama sukoba, Beogradska je mitropolija tražila ujedinjenje svih pravoslavnih crkava u novoj državi; naposlijetku, tvrdili su, Srbi i Crnogorci su bili grane iste nacije (srpske) i kako su se ujedinili politički trebali bi se ujediniti i pod kišobranom ujedinjene crkve. Odmah nakon uspostavljanja SHS, princ Aleksandar Karađorđević je pomogao u organiziranju konferencije episkopa. Sljedeće je godine, 26. maja, 1919. održana druga episkopska konferencija tokom koje su izvršene pripreme za ujedinjenje crkve. Odluke konferencije su potvrđene dekretom princa Aleksandra i srpske vlade 17. juna 1920. Dekretom su, 30.8.1920. proglasili jedinstvo dvije crkve. Istovremeno je Aleksandar Karađorđević proglasio formiranje Srpske patrijaršije i da će na čelu biti ‘srpski patrijarh pravoslavne crkve kraljevine SHS’.

Od tada je Mitropolija crnogorsko-primorska postala puki dio SPC sa administrativnim centrom u manastiru u Cetinju. SPC je igrala ogromnu ulogu u isticanju srpskog identiteta crnogoraca nazivajući ih ”najčišćim Srbima”, nasljednicima onih koji su migrirali u zaleđe Crne Gore u vrijeme Kosovske bitke 1389. Prema onome što tvrdi SPC, oni su se smjestili na lokalitetu poznatom kao Stara Crnagora gdje su se borili da sačuvaju plamen srpskog identiteta. Tako je Crna Gora označena i srpskom Spartom, ostrvom srpske slobode usred Osmanskog carstva.

cetinjski_manastir

Foto: Google

”Tokom postojanja SFRJ, u kojoj je Crna Gora bila jedna od šest republika, Srpska patrijaršija je postajala sve ogorčenija zbog dominantne šizme režima, pozicija koja je bila naizgled opravdana jer je KPJ podsticala njegovanje crkvenih separatizama što je bila politika koju je Partija promovirala i tokom ranog perioda nakon Drugog svjetskog rata.”

Njegoš protiv Meštrovića

Najozbiljniji konflikt između SPC i Komunističke partije Crne Gore, prema Morrisonu, se desio 1972. godine. Sukob je bio ”podgrijan odlukom KP da uništi malu crkvu na vrhu Lovćena (u kojoj su bili ostaci Petra II Petrovića Njegoša) i da postojeći spomenik zamijeni sekularnim mauzolejom koji je izgradio Hrvatski kipar Ivan Meštrović. SPC je to protumačila kao napad KP na samo postojanje crkve.

”SPC je ostala jedino pravoslavno tijelo u Crnoj Gori, iako joj je utjecaj bio ograničen, do kraja kasnih 1980-ih. Međutim, kako je u SFRJ rastao nacionalistički sentiment Srba, slijedeći uspon Slobodana Miloševića na ljestvici moći 1987., tako je SPC podržavala grupe povezane s takozvanom antibirokratskom revolucijom (tokom kojeg se KPCG suočila s napadom koji je imao za namjeru da joj potkopa legitimitet). Između 1987. i 1990. godine SPC se ponovo pojavila kao moguća duhovna (i politička) sila u Crnoj Gori postajući takvom još i više nakon izbora Amfilohija Radovića za čelnika SPC u Crnoj Gori.” Prema Kennethu, njegov program je uključivao animiranje pravoslavnih vjernika, ali i otvaranje teološke škole u Cetinju, radio-stanice i izdavačke kuće, te izgradnju nove crkve u Podgorici i rekonstruiranje mnogih zapuštenih crkava. ”Amfilohije je, tako, postao glavni zagovaratelj Srpstva… Povećao je broj sveštenika, monaha, sestara, vjernika i uprkos često problematičnoj vezi s crnogorskom vladom nastavio je energično lobirati da nastava iz religije (SPC) bude obavezna u crnogorskim školama. ”Amfilohije je crnogorsku naciju smatrao izmišljotinom komunista i separatista i otvoreno je one koji zagovaraju autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve nazivao crnolatinašima (što je bila jedna vrsta pežorativa za katoličke svećenike). Amfilohije je svirao gusle (odabrane stihove iz epske pjesme ”Bitka na Mojkovcu”) za crnogorske trupe koje su 1991. godine išle na Dubrovnik i često je hvalio Radovana Karadžića i Biljanu Plavšić. Pozvao je i Željka Ražnjatovića Arkana u manastir u Cetinju za badnjak 1992. Amfilohijev dobar odnos s Radovanom Karadžićem nije se prekidao, ali se prekinuo njegov dobar odnos s Miloševićem 1994. i to zbog Miloševićevog sukoba s Karadžićem oko pitanja Vens-Ovenovog plana. No, ono što je bitno za Crnu Goru koju Morrison i tematizira jeste činjenica da je Amfilohijev sukob sa Slobodanom Miloševićem značio da je nakratko stupio na zajedničko tlo s Milom Đukanovićem, vođom DPS-a u Crnoj Gori i to kada je u ovoj stranci 1997. godine nastao raskol između onih koji su bili za i onih koji su bili protiv Miloševića.

Autokefalnost crkve i(li) države

Kako se javljala ideja crnogorske nezavisnosti tako se javljala i ideja autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve. Već sama činjenica da su je podržavale sve partije koje su podržavale nezavisnost Crne Gore svjedoči koliko je autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve postala političko pitanje. Jedna od partija koja ih je najviše podržavala je bio LSCG (Liberalni savez Crne Gore).

”Do početka 1993. godine, LSCG, koja je bila među strankama koje su htjele otvoriti debatu o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve još 1990. godine, sada je zvanično obznanila svoju podršku ponovnom utemeljenju ove crkve kao krupan korak ka njihovom konačnom cilju: nezavisnosti Crne Gore. Uskoro, na dan svetog Luke, 18. oktobra 1993. godine, CPC bi bila ponovno utemeljena. Oko 15.000 ljudi se okupilo na Trgu kralja Nikole da proslave, pucajući u zrak. Antonije Abramović, sveštenik Američke pravoslavne crkve u Torontu je postavljen na čelo Crnogorske pravoslavne crkve.” Naravno, iz SPC su odmah počeli s kampanjom denunciranja Abramovića koji je vodio CPC do smrti 1996. godine. Njega je naslijedio Miraš Dedajić poznatiji kao mitropolit Mihajlo. On je izabran u januaru 1997. i rukopoložio ga je patrijarh Pimen iz Alternativnog sinoda u Sofiji. Dedajić je kasnije denunciran zbog svog ”neklerikalnog” ponašanja i anatemizirao ga je carigradski patrijarh.

U to vrijeme, vladajuća DPS je smatrala sukob SPC-CPC crkvenim problemom i čuvali su se na distanci.

 mitropolit_mihailo

Mitropolit Mihajlo

Za i protiv Miloševića, za i protiv SPC

”Između 1990. i 1997. crnogorsku je politiku odlikovala potpuna dominacija DPS-a i to orijentiranog prilično pro-Beogradski. Ova stranka se 1997. podijelila u dvije frakcije: jednu koja je nastavila podržavati Slobodana Miloševića, srbijanskog predsjednika (vodio ju je tadašnji predsjednik Momir Bulatović) i onu koja se suprostavljala daljnjoj suradnji s njegovim režimom (koju je vodio premijer Milo Đukanović). Ovaj se sukob uskoro razvio u de facto borbu između onih koji su za nastavak jedinstva sa Srbijom i onih koji zagovaraju nezavisnost Crne Gore… Borba između bivših DPS-ovih saveznika je postala ključna linija podjele u crnogorskoj politici; dok je u ovoj fazi glavna borba bila između pro i anti Miloševićevih snaga, uskoro se pretvorila u borbu onih koji zagovaraju jedinstvo sa Srbijom i onih koji zagovaraju nezavinost Crne Gore.”

Zanimljivo je i da je Đukanović dobio blagoslove od Amfilohija prije inauguracije za predsjednika u januaru 1998., ali će Amfilohije kasnije postati jedan od njegovh najglasnijih protivnika. Žešća javna neslaganja između SPC i CPC su nastavljena u pitanjima vlasništva nad crkvenim nekretninama.

”Na terenu, sukobi između pristalica ovih crkava su se najviše manifestirale tokom festivala i religijskih praznika, posebno pomenutog paljenja badnjaka. SPC je protestirala ljutito da je ovu ‘srpsku tradiciju’ otela CPC. ” Na kraju su obje ceremonije održane u Cetinju. Šest mjeseci kasnije pripadnicima SPC je zabranjeno da drže bilo kakve ceremonije u selu Njeguši, rodnom mjestu Petra II Petrovića Njegoša.

”Međutim, Milo Đukanović je prvi 2000. godine izazvao kontroverzu šaljući čestitke za Vaskrs i CPC i SPC (potonja ga je poslije optužila za podsticanje separatizma). Đukanović je često implicitno davao podršku zahtjevu CPC za autokefalnošću, ali je prihvatio i dvojaku poziciju ponajviše zbog toga što je crkveni problem bio jedan od onih koji su podijelili DPS.”

Kako su se ohladile veze između crnogorskih vlasti i Beograda zbog priprema za referendum, tako su se pojačavali sukobi SPC i CPC.

”Postojeće tenzije SPC i CPC (između SPC i crnogorske vlade) su se pogoršale u junu 2005. pojavom male montažne crkve na vrhu planine Rumija blizu Bara. Ova planina je tradicionalno mjesto hodočašća crnogorskih glavnih vjerskih zajednica (pravoslavne, katoličke i muslimanske). Svakog augusta, hodočasnici ovih religija se penju na vrh u čast Sv. Vladimira koji je umro pedeset godina prije raskola između istočnog i zapadnog kršćanstva, 1054. Tradicija je simbol međureligijske i međuetničke saradnje. ” Ovo je protumačeno u svjetlu nadolazećeg referenduma.

Nezavisnost bez autokefalnosti

Nakon što je u maju 2006. godine Crna Gora izglasala nezavisnost od Srbije, postalo je upitno šta će ova promjena donijeti za SPC. Zbog te neizvjesnosti, već u aprilu 2007. CPC je odlučila da uz pomoć vlade ili bez nje preuzme kontrolu nad svim pravoslavnim objektima u Crnoj Gori. Tako je oko 300 pristalica CPC 18. aprila pokušalo da provali u manastir u Cetinju. Slična stvar se ponovila u julu kada su pripadnici CPC najavili da će održati misu ispred Crkve svetog arhanđela Mihaila u Nikšiću u čemu ih je, opet, spriječila lokalna policija.

”U septembru 2007. episkop Filaret iz Mileševske eparhije (čiji je centar Mileševski manastir u Prijepolju) je izazvao kontroverzu protestirajući na granici Srbije i Crne Gore i počinjući štrajk glađu jer mu je zabranjen ulazak u Crnu Goru budući da je pružao pomoć bjeguncima koje je ICTY osumnjičio za ratne zločine. Njegov je protest rasplamsao tenzije između SPC i CPC i time između srpskih i crnogorskih nacionalista. Naposlijetku je, da bi se izbjeglo daljnje podizanje tenzija, crnogorska vlada dozvolila Filaretu ulazak.”

Amfilohijev interes ubrzo je usmjeren prema Beogradu jer je, nakon smrti Patrijarha Pavla 2009. godine Amfilohije izabran da vrši njegovu dužnost do izbora novog patrijarha SPC za šta će kasnije biti izabran Irinej. U Amfilohijevom odsustvu CPC je najavila da će preuzeti kontrolu nad manastirima i crkvama sagrađenim prije 1920. godine. Još jednom ih je, u fizičkom preuzimanju, spriječila policija kada su vođe obje crkve pokušale održati misu u jednoj crkvi blizu Cetinja. Ubrzo je počela pravna borba:

”Manje od mjesec kasnije SPC je podnijela prijavu protiv članova CPC za promjenu brave na crkvi i time povređivanja prava SPC da tamo drži svoje obrede. Sudija u Cetinju je slučaj odbacio kao neutemeljen, odlučujući umjesto toga otvoriti istragu protiv dvojice sveštenika SPC koji su optuženi da su ilegalno ulazili u crkve da drže mise.” Iako je Milo Đukanović poručio da je SPC u Crnoj Gori autonomna, ali ipak dijelom Srpske pravoslavne crkve pa ne može odgovoriti crnogorskim nacionalnim interesima i iako je pledirao za ujedinjenje dvije crkve, SPC nije imala namjeru pristati na kompromis. Štaviše, 20. maja 2011. je podnijela prijavu protiv države Crne Gore na Europskom sudu za ljudska prava u Strazburu prije svega zbog imovine koja im je navodno oduzeta nakon Drugog svjetskog rata. Slučaj je u konačnici odbačen. No, ni Amfilohije nije prošao bez prijave. Suđeno mu je u Podgorici za govor mržnje. ”U novembru 2013. godine Amfilohije je pokušao da proglasi Petra II Petrovića Njegoša svecem, ali je njegov pokušaj naišao na otpor kako crnogorskih vlasti tako i kod Svetog sinoda SPC. Dok je 2013. DPS postajala bliža SPC učestvovala je u velikom otvorenju podgoričke Crkve Hristovog vaskrsenja, u povodu 1700 godina od Milanskog edikta, koje je na jednom mjestu okupio srpskog, ruskog, carigradskog i jeruzalemskog patrijarha. Među svježe obojenim freskama, mnogi posjetioci su prepoznali Đukanovića i Amfilohija dok su Tito i Ranko Krivokapić naslikani tako da bivaju odvučeni u pakao. Kako bi demonstiriala neutralnost DPS je poslala dva svoja ministra da budu prisutna na otvorenju nove crkve suparničke CPC u Cetinju, sljedećeg dana (iako ta mala delegacija nije ni bila vidljiva). U zaključku se navodi da je odnosima crkava u Crnoj Gori u mnogome kumovala politička agenda, ali i da je tome u velikoj mjeri doprinio zakon koji reglulira položaj religijskih zajednica iz 1997.  koji je zastario i ne može da odgovori savremenim potrebama.

 Ktitorska-freska

Foto: Google

Polarizacije u Makedoniji

Ružica Cacanoska[2] u tekstu ”Religijske polarizacije u modernom makedonskom društvu” ističe kako je promjena socijalnog poretka utjecala na položaj religijskih zajednica, odnosno kako su religijske zajednice utjecale na ono što se naziva nacionalnom samoidentifikacijom. U uvodu rada Cacanoska navodi osnovne sociološke postavke povećane uloge religije u javnom životu i nacionalnom samoodređenju.

”Proces revitalizacije koji uključuje revitalizaciju i jačanje pozicije religijskih entiteta, prije svega onih koji su povijesno prisutni, dominantnih kolektiva, mogu se posmatrati na individualnom nivou kroz religijsku identifikaciju i djelomično javnu praksu.

Rad je, kako to ističe autorica metodološki koncipiran kao ”studija slučaja religijske polarizacije makedonskog društva koja ima longitudinalnu dimenziju jer koristi podatke iz različitih perioda skicirajući trendove razvoja vodećih dimenzija religioznosti. Studija je koristila sekundarne izvore podataka kao što su oficijelni statistički podaci Državnog statističkog ureda Makedonije, potom empirijske podatke European Values Study (Europske studije vrijednosti) koji se odnose na Makedoniju. U studiju su uključeni i postojeći podaci empirijskih istraživanja segmenata religioznosti u sklopu projekata implementiranih na Institutu za sociološka, politička i pravna istraživanja (ISPJR) Univerziteta Ćirilo i Metodije u Skoplju.”

Nakon ovoga autorica navodi temeljne sociološke postavke procesa sekularizacije, ali i oživljavanja religije. Također navodi i činjenicu da se u europskim znanstvenim debatama sve više govori o religiji u smislu post-sekularnog društva. U teorijskom obzoru, autorica se referira i na ulogu civilnog društva te, u tom smislu, postavlja fundamente za promišljanje odnosa religijskog i etničkog u makedonskom društvu:

”Religija u periodu tranzicije nakon nezavisnosti Makedonije postaje de-privatizirana. Ideologijska ateistička determinanta makedonskog društva u periodu socijalizma, umjesto da doprinese postepenoj ‘dekompoziciji ili odumiranju’ religije razvila se u suprotnom smjeru; revitalizirana je i postaje sve važnija i važnija… Pozicioniranje religije kao javne pretpostavlja učešće religijskih zajednica na tri nivoa: na državnom nivou, u političkom sistemu i civilnom društvu. Država određuje pravni okvir i mogućnosti postojanja i razvoja prosto života ‘religije’. Na nivou politike, religijski kolektivi mogu izboriti neke pozicije iz kojih bi mogli utjecati na politički razvoj.”

Autorica u tekstu navodi da je religijska mapa Makedonije koncipirana oko dva najveća kolektiva: pravoslavnog i islamskog uz naravno određen broj manjinskih religijskih opredjeljenja.

”Etnička dimenzija događaja koji su rezultirali slomom SFRJ je vidljiva u etničkim i religijskim postavkama savremenog makedonskog društva. Konflikt iz 2001. nije bio religijski, ali je religija igrala veoma značajnu ulogu.”

Religijska polarizacija makedonskog društva markira dominantni rascjep između etničkih Albanaca i Makedonaca.

”Kada se etnički sukob desi, religijska polarizacija dobija na intenzitetu. I poslije, kada period sukoba prođe, religijska polarizacija se reducira; tako rastu mogućnosti za oživljavanje religijskog pluralizma i postepeni razvoj i uvećavanje religijskog potencijala manjina.”

Šta kažu statistike?

Autorica analizira i zvanične statistike vezane za popise stanovništva uz metodološku napomenu da su u popisima uvijek postojali bojkoti, ideološke manipulacije i slične pojave koje dovode do toga da se ne može dobiti savršen rezultat. U poređenju zadnja dva popisa, primijetno je da postoji porast broja vjernika koji pripadaju pravoslavnoj vjeri, a taj je broj u opadanju kada su u pitanju pripadnici muslimanske vjere. Autorica nalazi zanimljivim makedonske muslimane koji se izjašnjavaju kao Albanci, neki kao Tobeši i tako dalje. Prema rezultatima popisa, tvrdi autorica, broj muslimana je oko 30 posto. Zanimljivo je, kako navodi autorica, da se u regijama gdje ima više muslimana kao drugi zvanični jezik uvodi albanski ili čak turski iako niko od stanovnika ne poznaje niti govori ta dva jezika.

U radu se navode i takozvani empirijski indikatori koje je uradio ISPJR. U ovom je smislu jedan od najzanimljivijih parametara religiozna samo-identifikacija. Nakon sukoba 2001. broj vjernika je rastao ekstremno brzo i dostigao je 93,5 posto. U posljednjem istraživanju 2012. ovaj je broj reduciran i sveden na 77 posto. Profiliranje religije u makedonskom društvu može biti posmatrano i kroz prizmu glavnog elementa postsocijalističke Makedonije – sukoba 2001. godine. Zanimljivim autorica vidi i odnos religijske samoidentifikacije i stepena obrazovanja. Tako su najviše religiozni građani Makedonije oni koji su najmanje obrazovani. Sto posto onih koji nisu završili osnovnu školu su vjernici. Nasuprot tome broju 70,4 posto onih koji imaju visoko obrazovanje su vjernici. Slični su podaci i za posjećivanje religijskih ustanova. Povremeni posjeti religijskim ustanovama su opali sa 50 na 36,3 posto. Redovni posjeti su oko 11,8 posto. Makedonija u tome slijedi europske trendove. Autorica, u smislu određivanja takozvanog idealnog tipa u kojem se poklapaju religija i etnička pripadnosti, navodi i sljedeće:

”Prema statistikama, postoje relativno male devijacije od ‘idealnog tipa’ pravoslavnih Makedonaca (-2,04 posto u popisu 1991; +0,4 posto u popisu iz 1994; i -0,01 posto u popisu 2002. godine) i imaju tendenciju daljnjeg opadanja. Oni su primijetno veći u idealnom tipu albanskih muslimana i generalno tendiraju padu (-27,7 posto u popisu 1991; -23,79 u popisu 1994; i -24,47 u popisu 2002.).

Osim ovih statističkih podataka, autorica navodi i podatke European Values Study i ISPJR-a. Iz istraživanja European values Study zaključuje da su ”makedonske religijske grupe skoro u potpunosti identificirane sa svojim religijskim zajednicama, i to se malo razlikuje kada je u pitanju lična identifikacija.” Iz istraživanja ISPJR-a zaključuje da potvrđuju ključni utjecaj etničkog na religijsku polarizaciju makedonskog društva. ”Pripadanje određenoj religiji je siguran znak nacionalne pripadnosti, tvrde vjernici no s njima se ne slažu ateisti i nedosljedni vjernici.”

U zaključku se navodi da je makedonski konfesionalni milje definiran kao bipolaran, u mnogome određen postojanjem dva velika religijska kolektiviteta kakvi su pravoslavni i muslimanski. Osim toga, makedonsko se društvo može posmatrati kao visoko religiozno društvo. Tome, kao i religijskoj polarizaciji svakako su doprinijeli sukobi, posebice onaj iz 2001. godine.

(Iduće srijede: Utjecaj religije na politiku u Srbiji i transformacije islama na Kosovu)

Feljton (III): Religija, politika i tranzicija u BiH

Feljton (II): Slučaj Slovenije i poricanje Holokausta u Hrvatskoj

Feljton (I): Religija, države nasljednice Jugoslavije i ratovi

[1] Kenneth Morrison je jedan od direktora Jean Monnet Centra za Europsko vodstvo u Leichesteru. 2011/12 gostujući predavač na London School of Economics and Political Science. Specijalizirao se za politiku i povijest Istočne Europe s naglaskom na države bivše Jugoslavije. Autor je knjiga Crna Gora: moderna povijest i koautor Sandžak: Povijest.

[2] Ružica Cacanoska je profesorica na Institutu za sociološka, politička i pravna istraživanja na Univerzitetu Ćirilo i Metordije u Skoplju. Vodila je veliki broj projekata fokusirajući se na socilogiju religije, sociologiju morala i javnu službu.

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 21.10.2015. u 11:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija