Pismo iz Podgorice: “Ljudi, je li to moguće, ludnica šta je ovo?”

Savić Jovanović
Autor 29.12.2020. u 12:44

Pismo iz Podgorice: “Ljudi, je li to moguće, ludnica šta je ovo?”

Kratak i tragičan put od slave do propasti jedne države kao da se ponovo reprizira u Crnoj Gori. Crna Gora je 30. avgusta morala “pasti” zbog najmanje  tri razloga. Nevjerovatno ponašanje Evrope koja je nijemo posmatrala razapinjanje i čerečenje jedne države, članice NATO-a. Na čelu velikosrpskog nacionalizma koji je grunuo svom snagom na Crnu Goru, ili kao njegovi potparoli, nalazili su se najviši duhovni i politički predstavnici Srbije

Piše: Savić Jovanović

Ovu antologijsku rečenicu iz naslova ovog teksta, poznatog komentatora Mladena Delića, izrečenu davne 1983. godine na fudbalskoj utakmici Jugoslavija-Bugarska, odigrane u Splitu, komotno se može citirati bar dva tri puta nedjeljno, s obzirom da  se u Crnoj Gori dešavaju prava čudesa. Ova država kao da je postala “luda kuća” u kojoj se populizam i demagogija, uz obilje neistina i laži, distribuiranih iz domaćih i stranih klero-nacionalističkih kuhinja, gotovo svakodnevno smjenjuju pred zbunjenim i sluđenim narodom.

Ali, počnimo redom. Tačno 2. decembra izglasana je naša vlada, valjda jedina u svijetu bez parlamentarne podrške. Pitate se, vjerovatno, kako je to moguće? Pa, u Crnoj Gori je sve moguće. Nova većina od 41-og poslanika pritiskom na taster omogućila je formiranje vlade, ali je prema njoj, kao i prema njenim personalnim rješenjima, bila izuzetno kritična. Mora se reći da su u pravu, jer svojim odlukama i izjavama gotovo svakodnevno šokiraju javnost. Postavlja se onda pitanje: Ako nemaju snažnu podršku parlamentarne većine, a nemaju, čija je to vlada, ko joj daje snagu da odlučuje i donosi odluke? Ova vlada je jednovjerna i jednonacionalna – srpska, a formirala je Srpska pravoslavna crkva. Preciznije rečeno, premijera Zdravka Krivokapića je postavila srpska crkva, kao i nekoliko ministara. Vlada ima 12 ministarstava, na čijem su čelu 12 odabranih, kao 12 apostola, kako ih je nazvao premijer Krivokapić koji se ponaša kao crkveno lice, kojemu samo fali mantija i koji kaže da ako čovjek “ima vjeru ne može se pričešćem zaraziti istom kašikom”. Vjerovanjem se, po njemu, mogu i “brda pomjerati”. “Da ovo kaže čovjek u 21-om vijeku koji je stao na čelo vlade. Najebali smo, načisto.” Ili, “Mi dobismo religijske fanatike, vračeve magične moći koji će samo vjerovanjem preporoditi društvo.” Ovo su samo neki od komentara premijerove izjave na društvenim mrežama. Bilo kako bilo, mislim da nam se mnogi u svijetu rugaju. Treba sačekati pa vidjeti kako će se dalje odvijati situacija, ali prema izjavama nekih od sadašnjih apostola, čestim nacionalističkim ispadima poslije izbora, poput pisanja nacionalističkih grafita, crtanja i nošenja tuđe zastave, prekopavanja grobnica i tome slično, biće veselo u Crnoj Gori.

Crna Gora je 30. avgusta morala “pasti” zbog najmanje tri razloga. Prvi je zbog još nezapamćene i nezabilježene agresije Srbije na Crnu Goru. Anti crnogorska histerija u Srbiji i eksplozija šovinističkih strasti u kojoj su pokuljale sve nagomilane frustracije velikosrpskog nacionalizma, naročito je došla do izražaja tokom predizborne kampanje. Nacionalno jedinstvo u Srbiji, kada je u pitanju Crna Gora, biva postignuto odmah i u rekordnom roku. Vlast i opozicija, mediji, ministri, istoričari i popovi kao i nacionalistički orijentisani intelektualci. Jednostavno, bila je to nezapamćena homogenizacija medijske i političke scene Srbije, u kojoj se, uz pomoć anticrnogorske opozicije, ispoljio neviđeni talas mržnje prema crnogorskim vlastima, Crnogorcima, pa i samoj državi Crnoj Gori. U toj mržnji nije se vodilo računa o činjenicama i istini, već su se plasirali čiste laži, podmetanja i izmišljotine. Proradila je najveća “fabrika laži na Balkanu” koju je još Gavro Vuković, ministar inostranih djela Crne Gore u vladi kralja Nikole, okarakterisao početkom prošloga vijeka. Velikosrpski nacionalizam je grunuo svom snagom na Crnu Goru. Na čelu tog nacionalizma, ili kao njegovi potparoli, nalazili su se najviši duhovni i politički predstavnici Srbije. Sve je bilo upregnuto da se sruši režim u Podgorici i da se Crna Gora oslobodi od Crnogoraca. Kako se stvari odvijaju svih ovih dana i mjeseci u Crnoj Gori, “oslobodioci” su na dobrom putu da to i ostvare.

Drugi razlog je ponašanje Evrope. Prosto je nevjerovatno da se sve to dešavalo pred očima briselskih činovnika, a da su ostali nijemi i nezainteresovani za razapinjanje i čerečenje jedne države, članice NATO-a, od strane druge države. Kao da je sve podsjećalo na 1918. godinu kada je Srbija, uz pomoć tenkova i vojske aneksirala Crnu Goru, a Evropa sve to mirno posmatrala. Danas mnogi briselski činovnici zagraju kad se negdje narušava prirodni okoliš, ili stanište ptica, a nijedna riječ se ne kaže kada se jedna država grubo umiješa u unutrašnje stvari druge države.

Treći i najvažniji razlog ove crnogorske nesreće leži u činjenici što su sve reforme nakon 2016. godine, dakle poslije obnove nezavisnosti, ako ih je i bilo, nedovršene, kuse i neozbiljno shvaćene. Zato su institucije države bile onemoćale, mnoge od njih urušene korupcijom, nepotizmom i neznanjem. Ugroženi nacionalni interesi, što je bilo vidljivo svakom lajku, nijesu bili u fokusu djelovanja DPS i dosadašnje vlasti. Više se vodilo računa o interesima partijskog establišmenta i vlastitih džepova i onih bliskih DPS-u. Tako se formirala jedna posebna fela ljudi čiji se patriotizam prema državi mjerio dubinom vlastitog novčanika, koja je oglodala sve što se moglo oglodati, pa i samu ideju nezavisne i suverene države. Svakako, sve  to uz pomoć dijelova vlasti i nekih institucija koji su bili duboko zagazili u mračne odaje korupcije i kriminala. U Crnoj Gori kao da je postala praksa da oni koji daju najviše državi treba stalno da se dokazuju onima koji od nje naviše uzimaju.

U obrazovanju i kulturi pravljeni su krupni promašaji. Nepoznavanje sopstvene istorije, kulture, jezika i običaja kod dobrog dijela mlađe generacije je zabrinjavajuće. Malo ih ima koji nešto znaju o Podgoričkoj skupštini, Božićnom ustanku, “bijelom teroru”, crnogorskoj autokefalnoj crkvi i drugim značajnim događajima iz istorije Crne Gore. A, još je manji broj onih koji nešto znaju o kulturnoj baštini svoje države. Nekad smo učili iz knjiga koje smo uvozili iz regiona. Danas imamo svoje, sami donosimo programe i odluke, ali, i dalje nosimo istu pamet. Zašto? Pa zato što je dozvoljeno da Crna Gora poslije obnove nezavisnosti bude kulturna i medijska kolonija, više nego prije 2006. godine. Bar da su se potrudili da se isprave neke nepravde i falsifikovanje naše prošlosti koji su trajali više decenija. Jednostavno, da su crnogorske naučne, kulturne i obrazovne institucije radile svoj posao, ne bi bilo onoliko litijaša i obmanutih građana, niti bi osnovci cijepali državnu zastavu. Manje bi, svakako, bilo i onih koji bi vjerovali u popovske laži i vradžbine.

Dosadašnja vlast je najveći krivac što je SPC iznjedrila u najvažnijeg političkog činioca u državi. Dozvolili su joj da zbori, skrnavi, targetira, posluje, sve u ime Boga. Bila je država u državi. Nigdje popovi ne predvode političke stranke i partije, kao što je to bilo u Crnoj Gori tokom predizborne kampanje. Više stotina srpskih popova se tada rastrčalo po Crnoj Gori i agitovalo za sadašnju vlast, kunuči i proklinjući svakog onog koji bi se usudio da glasa dosadašnju vlast. Svuda u Evropi popovi sjede u crkvama i manastirima šireći odatle ljubav i slogu među ljudima i narodima. Njih nema  na trgovima i ulicama, ne kade tamjanom zgrade skupština opština, ne tjeraju tamjanom i kandilima koronavirus, kao što to rade popovi u Crnoj Gori. Predlagali su oni da se  istovremeno iz svih crkava i manastira oglase crkvena zvona i pušti crkvena muzika, kako bi se prepao i otjerao ovaj opaki virus. Koja vrsta prostakluka i bezobrazluka od ljudi u mantijama. Ali, tim njihovim vradžbinama i lažima vjeruje dobar dio neobrazovane, polupismene i priglupe svjetine. Koje poniženje jednog naroda u 21. vijeku. Može  se reći da se odavno nad jednom državom nije nadnio mrak Srednjeg vijeka kao nad Crnom Gorom, koji je može odvesti u duboke balkanske tmuše i basamake. Toliko je SPC osilila da je slabašna država na kraju pred njom ustuknula. Koliko je samo bilo govora mržnje crkvenih velikodostojnika, posebno počivšeg Amfilohija o Crnogorcima, vlasti i Crnoj Gori. Na desetine krivičnih prijava je podnešeno zbog tih govora mržnje, ali žalosno crnogorsko tužilaštvo ni jednu nije procesuiralo, niti je to smatralo za govor mržnje. Crnogorci su jedini narod na svijetu koji često slušaju da nam neko kaže da nijesmo to što jesmo, da nemamo ime koje imamo, da pripadamo nekome i nečemu drugom, a da mi to još ne znamo. Zaista, nezabilježen fenomen: od svih nacionalnih i etničkih entiteta, manjinskih zajednica i grupa, nekažnjeno možete negirati i vrijeđati samo najbrojniju nacionalnu zajednicu – Crnogorce. Možete ih nazivati i nakotom, kopiladima, volovima i da naša vesela država zbog toga nikad nikog ne pozove na odgovornost.

Kratak i tragičan put od slave do propasti jedne države kao da se ponovo reprizira u Crnoj Gori. Kao što proglašenje kraljevine Crne Gore 1910. godine  nije bilo dovoljno da se očuva i sačuva država, koja je samo osam godina kasnije, uz pomoć bajoneta srpske vojske, izgubila svoje ime i prezime,  tako ni danas obnovljena samostalnost i suverenost 2006. godine  nije garant da će takva i opstati.

Na kraju šta reći o crnogorskoj tzv. intelektualnoj eliti, osim, izuzimajući nekoliko pojedinaca, da će ostati kao zastidje jednog burnog vremena u kojem su se dobro ljuljali temelji njihove države. Kao da ih brutalni napad na državu nije mnogo interesovao, već su iz svojih jazbina posmatrali na koju će stranu klatno prevagnuti. Ali o njima, kao i o NVO, drugi put.

Savić Jovanović
Autor 29.12.2020. u 12:44