Slavko Mandić: Beranski sindrom ulicama drevnog Kotora

Povezani članci

• Šjora File poliglota?
• IMAO SE RAŠTA I RODITI
• Jovan Nikolaidis: JEZIK
• Igre pločama
• Podgorica: Zasađeno drvo na Bulevaru Srđana Aleksića
• Tomislav Marković: Hrist je sahranjen u masovnim grobnicama

Ko nije gledao vaterpolo utakmicu Crna Gora – Italija bio je siguran da su naši momci osvojili bronzanu medalju. A kako i ne bi kad se pjevalo, pucalo, jurcalo automobilima po cijelom zalivu uz neprekidno zavijanje automobilskih sirena. Bila je noć pa se u prvom trenutku nije vidjelo da se viore srbijanske zastave.

Piše: Slavko Mandić, pobjeda.me

Buka i urlanje, momci do pojasa izvučeni kroz prozor kola sa obavezna tri prsta. Policije, bar tamo đe su udarne pesnice srbijanskog navijačkog karavana bili najglasniji ni od korova da vide da li je ugrožena bezbijednost saobraćaja, ima li alholisanih ili korisnika nekih drugih opijata, smijemo li kao pješaci ulicom da nas kakvo čudo ne zadise. A zadesilo nas je. Nema kud veće.

Kotor je dijelom ličio na Berane nakon lokalnih izbora.

Što se to dešava sa našim ljudima kojima je milije tuđe od svojega? Ko im je ugradio čip mržnje protiv sopstvene države koji tako dobro funkcioniše, i nikada se ne kvari osim što pokvari one u čije je lobanje usađen. Njegovu ugradnju osmislili su tvorci brojnih načertanija, koji su neđe unutra duboko svjesni da im je svaki trud u krajnjem skoru uzaludan. Ali ipak, zadatak koji treba da napravi štetu Crnoj Gori, makar i kratkoročno valja odraditi.

Sinoć smo teško objašnjavali gostima drevnog Kotora koji se nađoše u blizini šovinističke farse, viševjerskog i višenacionalnog, grada đe se državni simboli i sama država poštuje, uz izuzetak Amfijeve družine, što se to dešava jednom jedinom kotorskom saobraćajnicom. Kako je moguće da neko slavi poraz svoje a veliča pobjeda tuđe države?  Đe to na svijetu bijelome ima.

Niđe vala, čusmo od začuđenih koji onako usput zapitaše: Pa đe je tu država?
Đe je, rekosmo? Pa nju već godinama u novijoj istoriji a vjekovima ranije branimo od nauma ovakvih koji bi rado i sada, a nekada jesu, oružjem mlatili umjesto zastava. Pobjeda srbijanskih vaterpolista, kojima iskreno čestitamo na zasluženo osvojenom šampionatu Evrope samo je povod. Ovo je samo još jedna poruka u nizu sličnih.

U sinoćnoj povorci malo je bilo kotorana. Organizovano, pripremljenim scenarijom unaprijed iz okolnih mjesta, ujedinjeni u nepoštovanju svoga ognjišta, svoje tradicije i kulture, zajapureni i neznaveni mladi momci zakazali su nacionalističko orgijanje prepadajući mirni domaći narod i malobrojne turiste koji su se, na sreću zbog kiše sklonili po kafanama i kafićima staroga grada.

Politički prvaci crnogorske državotvornosti ćute po običaju. Ni slova. Nema osude jer je pitanje što pojedini lično misle o ovakvim moralnim egzibicijama pojedinaca sa kojima ne bi da kvare dobre odnose. Neka se malo đeca izduvaju. Nije to ništa strašno. Što bi nam smetale srbijanske zastave kada nikada nijesmo imali bolje odnose sa njima. A i izbori će. Ko zna, možda oni ipak glasaju za naše pozicije i naše stolovače. Jer, ovđe se samo o tome radi. Nema kod naših partijskih drugova ideologije. Nije je ni bilo. Samo interesa u izobilju. Zbog toga imamo i one kojima je naum da državu predaju u ruke raznim barjaktarima sa uklesanom ravnogorskom krunom.

No ipak, bez obzira što država dobrano plaća one koji atakuju na nju sa svake strane i što ih još uvijek njeguje koliko god znala da se o korovu radi, svijest o potrebi da čuvamo svoja znamenja i da se ponosimo domovinom  ima sve jače oporište, posebno u mladim ljudima. Zbog toga će, ukazuje li  se uporno na greške koje se dešavaju, one i iskorinijeti pa nećemo imati vještačke podjele. Živjeće jedinstvena porukja da na svakom mjestu ponosno kažemo iz punih usta DA JE VJEČNA CRNA GORA.