Dijagnoza medija za vrijeme korone

Povezani članci

• Kako žive izbrisani
• Heni Erceg: Ljudi niotkuda
• Zijad Burgić: INTELEKTUALCI I MUNAFICI
• Prvi maj: radnička klasa, atari i plemena
• Vehid Šehić Sramota je sramiti se Tita
• Podnošenje Zahtjeva za ukidanje korupcijskih mehanizama i diskriminatorne prakse u zapošljavanju i pristupu radnim mjestima u javnom sektoru

Krizni štab najavljuje uvođenje totalne karantene; Predstoje nam dvije najgore sedmice; Broj oboljelih značajno raste; Masku ne treba nositi jer od nje imamo više štete nego koristi; Danas je najgori dan od početka pandemije; Korona nije stvarna bolest nego kinesko biološko oružje u ratu protiv SAD; Rekordan broj umrlih od korone; Zaraženo dijete umrlo; Preminule još četiri osobe; Preminulo još 11 osoba; Preminule još tri osobe….

Piše: Emina Žuna

Ovo predstavlja potpuno slučajan uzorak manjeg broja korona vijesti dana iz proteklih nekoliko dana. Za veći uzorak i duži vremenski period nismo se odlučili naprosto zato što nam je prioritet očuvanje vlastitog mentalnog zdravlja, iako nam je ovdje intencija osvrt na medijsko izvještavanje o koroni u kontekstu mentalnog zdravlja… Valja dodati i da danas u BiH između samih medija postoji ogromna razlika u kvalitetu i pristupu temi, te ih je nemoguće obuhvatiti jednim tekstom. Zato u našoj upotrebi termina ”mediji”, mislimo na one sadržaje koji dopiru do najvećeg broja ljudi.

No, već i iz ovog malog uzorka vidljiv je neraskidiv splet vijesti prvenstveno informativnog karaktera sa alarmantnim najavama koje šire paniku, senzacionalizam, neprovjerene činjenice, teorije zavjere i potpuno lažne vijesti. Dovoljno je skenirati tek nekoliko naslova ”korona vijesti” na portalima kakvi su npr. Dnevni Avaz ili Radio Sarajevo i uvidjeti da u njima preovladava najnegativniji aspekt izvučen iz konteksta, senzacionalizam, ili informacija kojoj se ne može utvrditi nijedan drugi cilj osim širenja panike. Clickbait naslovi nam poručuju da moramo kliknuti da bi saznali kada dolazi vrhunac epidemije, ili šta je najjače oružje protiv COVID-19 prema riječima virologa, a saznajemo i da je, prema ”izvještaju ljekara”, moguće da korona oštećuje mozak.

I u tome nažalost nema krucijalne razlike između nekih ozbiljnijih medija i privatnih kuća te sumnjivih internet portala koji ne sadrže ni impressum. Iako se distinkcija, naravno, može napraviti, poanta je da se većina medija, kao i mi pojedinci, u ovome svemu naprosto pogubila, izgubila kompas te postala dezorijentirana više nego inače.

Više štete nego koristi

Da smo u stanju ponuditi dijakronijski presjek medijskog izvještavanja o ovoj temi, našlo bi se mnogo loših primjera. Među vijestima o stalno rastućem broju mrtvih, obilja informacija o prirodnim lijekovima za koronu poput bijelog luka, sporadičnih teorija o koroni kao kineskom biološkom oružju u ratu protiv SAD, nekompetentnih sugovornika koji imaju malo znanja, a puno mišljenja, izdvaja se npr. gostovanje Semira Osmanagića u Centralnom dnevniku Senada Hadžifejzovića, od 13. marta – koje se ne smije zanemariti zbog popularnosti koju emisija ima u javnosti. Osmanagić je koronu nazvao projektom koji je proizveden još 2015., kad i vakcina, iza kojeg stoje ”moćnici koji vladaju svijetom”, poput npr. Billa Gatesa, učvrstivši time temelj teoriji zavjere u javnom diskursu. Sedam dana poslije, 20. marta, Centralno pitanje iste TV kuće bilo je: Da li je korona bolest ili zavjera?, na što je većina ljudi odgovorila da se radi o zavjeri. Ali na ova dva primjera se nije završilo i u istoj emisiji je već naredne sedmice emitovan prilog iz Konjica, koji je nazvan bosanskim Wuhanom i u kojem je novinar obučen u potpuno zaštitno odijelo intervjuisao nezaštićene sugovornike. Pri tome se nije uvidjelo ništa sporno ni u odijelu ni u stigmatizaciji grada i njegovih stanovnika.

Uloga medija u ovome svemu je, naravno, neprocjenjiva jer smo upravo zahvaljujući njima saznavali sve potrebne informacije te uspješno prelazili iz jedne faze pandemije u narednu. Ali problem je nastao kada su sadržaji informativnog karaktera koji su nam donosili samo korisne informacije, pali u sjenu zbog nebitnih, redundantnih, krivih i izmišljenih podataka te emotivno obojenih ”vijesti”. To je s jedne strane razumljivo jer je izvještavanje o koroni postalo jedina aktuelnost i njima je bilo potrebno ispuniti sve rubrike, ali kako su se vremenom ”potrošili” relevantni izvori, sagovornici i autori mjesto se počelo davati i onima manje relevantnim. Ovo je inače karakteristika ”našeg vremena” demokratske kakofonije u kojem svi imaju mišljenje o svemu, gdje se gubi razlika između ”stručnog” i ”općeg” i svačiji stav postaje jednako relevantan. Ali u situaciji u kojoj ljudi umiru od zaraze, ovo može biti životno ugrožavajuće.

Osim ovoga, često je ostrašćeno izvještavanje na prvu loptu bez razmišljanja o posljedicama ili baš zbog poticanja tog efekta. Uzmimo na primjer 3. april. u kojem je Krizni štab Federacije održavao sjednicu na kojoj se, kako su izvijestili mediji, odlučivao u uvođenju potpunog karantina. Iako je Fahrudin Solak u obraćanju medijima kazao da će ta mjera biti predložena, ali da je pitanje da li će biti usvojena, to nije spriječilo neke medije da nas u toku trajanja sjednice plaše naslovima o uvođenju karantina kao da se radi o gotovoj stvari. Sjetimo se i da su pojedini mediji objavili liste s imenima ljudi koji nisu poštovali izolaciju, olakšavši tako pojedinicma da na njima iskale ”pravednički” bijes. Čak i kada su te liste izdale općine i druge ustanove, odgovornost medija bila je na njihovom širenju.

Utjecaj medija na mentalno zdravlje ljudi

O načinima na koje pandemija djeluje na mentalno zdravlje ljudi dosta se pisalo i u tom smislu medijima treba odati priznanje. Stručnjaci iz mentalnog zdravlja su pozivani u emisije privatnih i javnih TV kuća te su intervjuisani za portale. Najviše se pričalo o strahu koji ljudi osjećaju zbog neizvjesnosti pred budućnošću. Našli smo se u situaciji u kojoj se nismo našli nikada do sada i kojoj niko sa potpunom izvjesnošću ne može prognozirati dalji ishod i kraj. Zbog toga osjećamo anksioznost, a zbog situacije izolacije i restrikcije kretanja, frustraciju, bespomoćnost i bijes. Pri tom su naročito ugroženi pojedinci koji su i prije ovoga imali određene psihičke poteškoće te se borili sa anksioznošću, depresijom i sl. Njima ovo stanje još teže pada.

Dakle, život nam se promijenio bez ikakvog utjecaja nas samih i po tom pitanju ne možemo ništa puno uraditi. Iluzorno je očekivati da će većina ljudi ovo stanje iskoristiti na najbolji mogući način za svoje mentalno i fizičko zdravlje te se posvetiti svom razvoju. Mnogi ljudi nemaju privilegiju da čitaju i rade na sebi, drugima je za to potrebna pomoć koju nemaju dok treći to naprosto ni ne žele. Većini ne preostaje ništa drugo osim da prate medije i nadaju se skorijem kraju! Kako su ljudi medijima izloženi puno više nego virusu, opasnost od njih im je veća. U tom smislu mediji snose odgovornost i krivicu jer svojim izvještavanjem doprinose stanju u kojem se ljudi nalaze. Osim korisnih informacija koje donose, oni te ljude i plaše, povećavaju im anksioznost, pune glavu bespotrebnim i nebitnim, često kontradiktornim informacijama. Jednom riječju: doprinose negativnom psihičkom stanju.

Utjecaj pandemije na medije

Međutim, kako moramo uzeti u obzir da su se i oni našli u posve novoj situaciji kojoj ne vide ishod, te da i njih, kako smo već napisali čine pojedinci/ke koji i sami na sebi osjećaju negativne posljedice pandemije, možemo zaključiti da su i sami mediji podlegli pandemiji. Osim mentalnog zdravlja ljudi, možemo govoriti i o mentalnom zdravlju medija. Nije im bilo lako da se snađu u ovome svemu i bilo bi neistinito i krajnje nepošteno da se nedostaci koje su pojedini ispoljili pripišu isključivo odsustvu stručnosti i profesionalne etike. Da opet ponovimo, medije čine pojedinci koji na sebi osjećaju posljedice pandemije što se neizbježno odražava i na njihov posao. Potom, ti pojedinci su i sami izloženi često nejasnim, neodređenim, promjenjivim, kontradiktornim informacijama zdravstvene struke, kriznih štabova, političkih organa i slično, da bi snosili isključivu odgovornost za produbljivanje kolektivne panike koju živimo.

Ako bi sebi dopustili da ih potpuno personificiramo, mogli bi i njih označiti kao anksiozne. Usljed percipirane opasnosti i neizvjesnosti koju osjećaju, anksiozni mediji dalje šire paniku i strah. Teško im je da, zbog stanja u kojem su se našli, ostanu u ulozi smirenog govornika koji nas informirano i objektivno izvještava o situaciji, tumači riječi stručnjaka ili političara. Umjesto toga kroz filter straha akcentiraju negativno, te selektivno vide samo onoga čega se boje, preuveličavaju opasnost i šansu njenog pojavljivanja. Na vrhuncima  – u slučajevima nekih portala, djeluju kao potpuno histerična osoba koja samu sebe pobija, griješi, iznosi neistine ili informacija koje nije do kraja svarila, daje prednost iskrivljenom mišljenju pred činjenicama, teško razlikuje bitno od nebitnog, naučni stav od kafanskog mišljenja, racionalnog govornika od psihotičnog teoretičara zavjere…

Međutim, iako je ovo opravdanje primjenjivo u određenom stepenu, nije u potpunosti, jer mnogi mediji imaju ove karakteristike i bez pandemije. Ovakav način ”ponašanja” nije samo posljedica straha od virusa – iako je sada zadobio okvire pandemije – nego je postao uvriježen. Mi odavno živimo medijsku stvarnost u kojoj svjedočimo objelodanjivanju što gorih, strašnijih, prljavijih stvari o ljudima, često i žrtvama, bez ikakvih moralnih i pravnih posljedica. Ljudi o kojima se izvještava pali su u drugi plan i dobili  sporednu ulogu u trci za klikom i povećanjem prometa. Tako i sada može biti u drugom planu što im se ovakvim izvještavanjem povećavaju strah, neizvjesnost, što se doprinosi njihovom ionako lošem psihičkom stanju. Pogotovo se to odnosi na one vulnerabilne kategorije, ljude koji su i prije korone bili anksiozni ili imali neke druge psihičke poremećaje i na koje se ionako nikad ne osvrće.

Njima ovakvo izvještavanje predstavlja puno veću opasnost od same fizičke zaraze, a može imati i veće posljedice.