O zbirci pjesama Asmira Kujovića „Vidikovac“ i reakcijama na nju

Amer Tikveša
Autor 28.11.2014. u 12:02

O zbirci pjesama Asmira Kujovića „Vidikovac“ i reakcijama na nju

Foto: Š.G./tacno.net

Piše: Amer Tikveša

Ove godine u izdanju Buybooka objavljena je pjesnička zbirka Asmira Kujovića „Vidikovac“. Mora se reći da je malo koja zbirka poezije objavljena poslije rata izazvala toliku potrebu da se o njoj govori u javnosti i to u meinstream medijima pa i na društvenim mrežama a da o njoj niko ništa argumentirano ne kaže. Negativna njena kritika najjasnije je artikulisana u tekstu Đorđa Krajišnika objavljenom u Oslobođenju pod nazivom: „Sufijsko-pankersko stihoklepstvo!“ Kritičar već samim naslovom svjesno laže. Kad bi čak bio u stanju elaborirati sufizam u Kujovićevoj poeziji , pa i stihoklepstvo, on ne može elaborirati punk, jer ga, jednostavno, nema. Autoru se, dalje, indirektno spočitava skribomanija, a već je gotovo 10 godina kako nije objavio nijednu knjigu. I u posljednjoj knjizi imamo dosta starijih pjesama, dakle nije ni ova zbirka neka novina u njegovom opusu pa se samim tim skribomanija pokazuje i kao zlonamjernost. Možda laže i da je pročitao cijelu knjigu: „Na samom početku knjige stičete dojam da autor pokušava dostići neke mističke sfere, propituje nastanak života, vraća se u slike prvobitnog raspadanja, i zaista to mu ne ide loše. Zametne se tu i nekoliko ritmički uspjelih stihova, nekoliko značenjski dobro uhvaćenih slika, pa kad dobacite do pjesme ‘Zikr’ pomislite da biste mogli očekivati jednu neopterećenu poeziju, koja se u nekim drugačijim, duhovno svježijim, obzorima bavi našom aktuelnom stvarnošću.“ Neupućenom čitaocu on želi ostaviti utisak da se između početka zbirke i pjesme Zikr nalazi bog zna koliko pjesama, jer kaže „kad dobacite do pjesme Zikr“ i u cijelom tom dijelu da eto kao ima nekoliko uspješnih stihova. Istina je drugačija. Prije pjesme „Zikr“ ima samo jedna pjesma: „Tzimtzum“ sastavljena od svega nekoliko stihova pa da li je onda ta pjesma cijela dobra ili šta? Dalje u prikazu ne laže niti je zlonamjeran jer i za laž i zlonamjernost potrebno je poznavati problematiku kojom se bavite da biste je moglo uniziti, a on to nije uradio, već o zbirci govori kao o lošoj uz istinsko ubjeđenje u to što govori. Međutim, onima koji znaju tu zbirku čitati, Krajišnikova kritika odaje istinski nedostatak želje da on tu poeziju pokuša shvatiti. Evo dva, po meni, najproblematičnija dijela te kritike: „…veoma brzo nakon toga nailaze sve lošije pjesme, te se Kujovićeva knjiga pretvara u neprohodnu kaljužu kroz koju se gaca dok nam se sa grana plaze babe, žabe, antička božanstva, islamski misticizam, hrišćanski simboli…“ i: „Sve ono što slijedi u ciklusu ‘Zemne mijene’ stropoštavanje je u pjesničku provaliju, iz koje ima nekoliko mučnih pokušaja izvlačenja, ali to ni u kom slučaju nije dovoljno da bi se ova knjiga spasila.“ U ovom tekstu objasnit ću zašto je to što je Krajišnik naveo neznanje, ali prije toga da navedem i jednu pohvalu koju je knjizi dao Marko Vešović na e-novinama. On tu daje na uvid sedam pjesama iz Asmirove zbirke i kaže: „Rado bih o ‘Vidikovcu’ sročio opširan esej, ali više ih ne pišem: ja koji, liježući izveče u postelju, nisam siguran hoću li se ujutru probuditi, nemam vremena da ga gubim na taj luksuz, a ti bi se, Petre Lukoviću (urednik e-novina, op. a.), osevapio kad bi objavio pjesme koje ti šaljem: neka u Regionu, oni koje bi to moglo zanimati, vide kakav je pjesničina Asmir Kujović. Koji bi spadao u najbolje jugoslovenske pjesnike kad bi mila nam Pokojnica još postojala.“ Međutim, iz te pohvale ne možemo opet saznati zašto je knjiga dobra. Tu je Vešović založio svoj akademski i pjesnički autoritet i kao da nam je poručio da mu vjerujemo na riječ. I, eto, ako sami znamo protumačiti, neka vidimo da je to što Asmir piše dobro. Mnogi su, međutim, pročitali cijelu knjigu pa im je ostala nejasna.

Ja znam zašto je ta poezija, ne mogu reći dobra (na kraju će biti jasno zašto to ne mogu reći), ali mogu reći uspjela, iako ne odgovara mom čitalačkom senzibilitetu. Otud moja potreba da ponudim svoje čitanje te zbirke. Ne smatram ga jedinim legitimnim čitanjem, naprotiv, želja mi je javna rasprava o poeziji uopšte, pogotovo o tome šta je to kvalitet u poeziji, bilo čijoj, jer smatram da rasprave te vrste hronično nedostaje, a kako je Vidikovac izuzetan primjer koji izaziva zabunu u smislu da li je to dobra ili „klanovski napuhana“ knjiga mogao bi poslužiti kao početak jednoj takvoj raspravi. Rasprave te vrste odavno su prestale kao da je taj prestanak prejudicirao smrt poezije, međutim, ona i dalje nastaje, objavljuju se knjige, isto kao nekad te je i raspravu o poeziji potrebno oživjeti.

Zbirku „Vidikovac“ čitam kao cjelinu uokvirenu s prve dvije pjesme i zadnjom. Prva pjesma nosi naziv „Tzimtzum“ i govori o postanku svijeta. Riječ tzimtzum potiče iz lurijanske Kabale i odnosi se na spiritualnost koja je izdvojena od Boga i unutar koje je postalo moguće postojanje. Sljedeći stihovi iz pjesme odnose se na tzimtzum i iz njih se može iščitati njegov koncept:  „a ovaj svijet stvoren iz ničega/ koje je Bog odbacio kad je sebe imenovao“.

Dalje stoji: „Ako je Bog oduvijek Bog,/ tada je ovaj svijet oduvijek prije Boga.“ Radi se o paradoksu, prividnoj besmislici, jer ako je Bog vječan, a stvorio prolazni svijet, kako svijet može biti prije Boga? Može zahvaljujući tzimtzumu jer svijet je iz Ničega, dok se Bog još nije imenovao za Boga, kad naprosto nije kome imao biti Bog. Kako je Ništa prije Boga, kao onog kakvog ga poznajemo, vjerujući u njega ili ga smatrajući fikcijom, a svijet iz tog Ništa, onda ne samo da je svijet prije Boga, već u sebi nosi potenciju ništavnosti i on joj stalno teži. To je važno za tumačenje zbirke jer ta težnja svijeta ka ništavnosti itekako je prisutna u zbirci. Bog u ovoj zbirci nije odgovoran za to i može se reći da je ova zbirka jednim svojim dijelom „pravdanje“ Boga. To „pravdanje“ Boga prisutno je i u pjesmi „Tzimtzum“ jer ona je, ustvari, predodžba toka svijesti čovjeka koji pretrčava raskrsnicu koja je pod snajperskim nišanom. U takvim situacijama trči se na cikcak i taj izraz – cikcak – ustvari priziva razmišljanje o tzimtzumu, ljudsko nedjelo (snajperisanje) u opozitu prema Božijem djelu. Tzimtzum, osim što svojim zvučanjem podsjeća na cikcak, on svojom strukturom priziva i niz drugih stvari koje podsjećaju na tu riječ, kao što je, recimo, Yin-Yang, ali i Big Bang kojeg često kabalisti koji traže naučne dokaze svojim vjerovanjima dovode u vezu s tzimtzumom. Hoću reći, već samim uvođenjem čitaoca u zbirku konceptom kakav je tzimtzum, jasno je da ta poezija teži mističnom, teži prikazima bipolarnosti i multipolarnosti svijeta i razmišljanjima o njegovom nastanku, preplitanju svega sa svim i s Ničim.

Druga pjesma nosi naslov „Zikr“, što znači slavljenje ili veličanje Boga, ali u tradiciji tesavvufa zikr je i prisjećanje na postojanje prije fizičke egzistencije, u Ezelu, praiskonu, koje postižemo upravo kroz čin zikra u derviškoj halki. To je sjećanje na trenutak  kada su duše bile pitane da li posvjedočuju Boga, a one odgovorile potvrdno, pri čemu im je rečeno da ih se to pita samo zbog toga da ne bi mogle reći kako nisu znale, tj. svoje greške pravdale na način da nisu znale za „istinu“ i „uputu“. Prema nekim tumačenjima i vjerovanjima, duše ne samo da su posvjedočile Boga, nego su im predočena i iskušenja koja će ih zateći u svijetu materijalne egzistencije i također su posvjedočile da će ih moći prebroditi.

U ovoj pjesmi imamo upravo to, sjedinjenje s božanskim u sebi i sjedinjenje s „braćom“, kako se derviši međusobno nazivaju, tačnije muridima, tzv. učenicima unutar derviških redova. U toku zikra oslobađaju se materijalne egzistencije ili, racionalistički rečeno, doživljavaju trans. Kada pjesma opisuje takvo iskustvo, treba znati da je apsolutno sve moguće i malo nam mogućnosti ostaje za racionalna objašnjenja stvari, tako oni u pjesmi „lelujaju na vjetru dok padaju oslobođeni sile teže“ ili grizu „zvijezde starije od svemira“ i sl. I, što je najvažnije za prethodno rečeno, oni iz te perspektive vide i ovaj svijet za koji kažu da je „mapa naših teritorija“. Dakle, ponovo proživljavaju, prisjećaju se svog spuštanja u materijalnu egzistenciju iz zajedničke prapostojbine duša.

A kakav je taj „naš“ svijet, vidi se u trećoj pjesmi „Na biciklu“. Ljudski život je daleko od smjernosti i smislenosti koju je čovjek posvjedočio Bogu, opet naglašavam – prema vjerovanju – da ovaj tekst ne bi bio shvaćen kao apologetički, njime se želi dati samo tumačenje poezije.

Dakle, u trećoj pjesmi lirski subjekt se vozi na biciklu i konstatuje da sve što vidi njemu pripada „od davnina“, to nas također vraća na prethodnu priču, a pogotovo stihovi: „Jedna je stvar lebdjeti iznad grada/ a sasvim druga lebdjeti u njemu.“ Sad smo u svijetu materijalnog i gledamo permanentno negiranje onoga što smo u Ezelu posvjedočili. Pjesma se završava reklamnim sloganom „Život kako ga piše Cedevita“ što je dobro izvedena ironija. Bogovi su PR agenti i tvorci ubleha, a „stvarni“ tvorac je negiran. Mi živimo, hoće se reći, po njihovom, a ne po Božijem.

I da ne idem iz pjesme u pjesmu, da bih objasnio koncept, dotaći ću se još zadnjeg stiha zadnje pjesme, onoga, dakle, sa čime se cjelina zaokružuje i potvrđuje prethodno rečeno: „Kamo sreće da smo crna zemlja ostali“, što je, kako je u zbirci navedeno, citat iz Kur’ana. Na kraju zbirke, dakle, imamo zaključak kao pečat na samodemantovanje čovjekovog posvjedočenja Boga i prvotnog pristanka na zemna iskušenja kao prebrodiva.

Nakon ovakvog čitanja jasniji biva i uvodni citat u knjigu, radi se o stihovima T. S. Eliota: „A ljudi zaboraviše/ Sve bogove osim Lihve, Požude, Moći.“ To je, ustvari, uzrok onom rečenom u posljednjem stihu, a sama knjiga doima se kao eksplikacija tih Eliotovih stihova.

Eliot, međutim, osim ovih stihova ima i drugi značaj kad je u pitanju Kujovićeva poezija što se mora imati na umu ako se već u vezi s njom želi istupati u javnosti. Radi se, prije svega, o Eliotovom konceptu tradicije kao osjećanja istorije, gledanja na literaturu kao na istovremeno egzistiranje djela prošlosti i djela sadašnjosti, kao na poredak u koji se pjesnikovo djelo ugrađuje. Istovremeno na literaturu treba gledati ne samo kroz njenu povijesnost, već i kroz povijesnost uopšte. Pri tome Eliot misli na zapadnoevropsku tradiciju i književnu i uopšte, dok je kod Kujovića taj koncept daleko širi i prostorno i vremenski a u zbirci „Vidikovac“ takvu apsorpciju tradicije omogućava mu bezmalo bezvremena perspektiva, perspektiva svojevrsnog Alefa.

To ustvari jest simbolika vidikovca, ali on ne znači poziciju s koje se svevideći posmatra, izdvojen od svega. Naprotiv, to znači prisustvo svuda i u svemu. Evo pjesme „Vidikovac“: Odavde me svečano ispalite iz topa/ U tu panoramu s razglednice Šiznilenda,/ Odavde me lansirajte iz vaših laptopa/ Da sustignem vlastita krešenda!/ Da ruke osjetim ko Džibrilove rukavice/ Pa da se minulog sjetim kao sveti Pavle/ Mladih dana kad ga zvahu Savle – /Da drevne kletve obratim u zdravice./ Dušu što je čupana iz mesa/ Ko iz mokre vune grana trnovita,/ U vjetar da presadim glasom Hermesa/ Nek se rasprsnem u buket vatrometa/ Da se nebesa zatresu od urnebesa!/ Neka me prozovu Remboova kometa.

To je to „osjećanje istorije“ u kojoj su i Džibril i Rembo i Hermes i Pavle i Savle i… Posljednji stih u najvećoj mjeri izražava Kujovićev eliotovski odnos prema literarnoj tradiciji. Kometama se ime nerijetko daje po njihovim pronalazačima. Uzmimo da je lirski subjekt ove pjesme autor. Kako Rembo može otkriti Kujovića? Tu možemo objasniti to „osjećanje istorije“ u kojem prošlost ne služi samo da se od nje uzima, već je i ona ta koja aktivno sudjeluje u stvaranju, kreiranju, otkrivanju novog. Rembo je u autoru „Vidikovca“, tumačim to tako, otkrio kojem pjesničkom senzibilitetu pripada. Mi možemo prepoznati Remboa u Kujovićevim pjesmama. Kad čitamo pjesmu „Vidikovac“, ona podsjeća na Remboov „Pijani brod“ zbog upotrebe onoga što Eliot naziva objektivnim korelativom. Radi se o indirektnom, impersonalnom izražavanju emocije dovodeći u vezu različite pojave, ljude, objekte, stanja, štagod. Naprimjer, Rembo u „Pijanom brodu“ ne govori direktno, kao Rembo, o propasti strogo strukturirane, hijerarhizirane evropske kulture. Nema tu pjesnika, on je ustvari brod čiju su posadu pobili Indijanci, koji bježi na morsku pučinu, u haotičnost prirode i sam kao i priroda suprotstavljen svijetu stroge organiziranosti. Njegov odnos prema svijetu je nov u odnosu na usidrene, svezane brodove koji se mogu čitati kao evropski odnos prema svijetu. Pijani brod tone, suštinski izmijenjen onim što je vidio i doživio tim samostalnim, slobodnim putovanjem. Dakle, brodovi, nautički izrazi, netaknuta priroda, divljina i divljaštvo, pučina, itd., sve to čini objektivni korelativ pjesme „Pijani brod“ i u međusobnom odnosu tih pojava i pojmova u čitaocu se stvara željena emocija.

Kao što brod doživljava svoj preobražaj koji je predočen kao potonuće, tako i lirski subjekt u pjesmi Vidikovac doživljava isto, samo u rasprsnuću. Objektivni korelativ u njegovoj pjesmi je lanac imena koja sva na neki način predstavljaju pjesnika jer ih je on usvojio kao vlastitu tradiciju iako su s različitih prostornih i vremenskih meridijana. I može se reći da se u ovoj zbirci rasprsnuo, ona je bukvalno vatromet pjesnikovog čitalačkog i životnog iskustva koje izlazi pred nas s ubjeđenjem da se iz njega na jedan poseban način može čitati svijet. I tu se opet moramo doteći Eliota, jer to je pjesnik na čiju se poetiku u najvećoj mjeri oslanja Kujovićeva poezija, mnogo više nego na Remboa. Osim uvodnog citata u zbirku, poimanja tradicije i upotrebe objektivnog korelativa, mi imamo i tu ambiciju Eliotovog pjesništva totaliteta. Eliot je, recimo, imao ambiciju biti sveobuhvatni pjesnik modernizma. Kod Kujovića je to, zahvaljujući transcendiranju fizičkog, pokušaj obuhvatanja vremena u njegovoj cijelosti, od početka do kraja. Vrijeme je tu samo nakratko procurila vječnost koja se vraća sebi, a vječnost je dio iskustva ove poezije jer je ispisana iz svijesti koja je postigla (ili misli da jest) sjedinjenje s božanskim u sebi, ona se predstavlja kao da božansko poznaje.  Osim poimanja vremena, ona nije ni prostorno ograničena. Dok se kod Eliota pod pojmom tradicija misli na zapadnoevropsku tradiciju, ovdje se radi o tradiciji čovječanstva. I zato je ovdje, naprimjer, rima „antika – Antarktika“ moguća jer se te dvije stvari unutar Kujevićevog pjesničkog senzibiliteta usitinu „rimuju“, tj. slažu, tu nema ništa ni poetski niti ikako oprečno ili nespojivo. A to je jedan od primjera koji Krajišnik navodi kao dokaz Kujovićevog „stropoštavanja u pjesničku provaliju“.  Takva zamjerka je smiješna, kao i ostale u vezi s rimom, jer su svi primjeri koje Krajišnik navodi uzeti iz pjesme „Zemne mijene“, što je i naslovna sintagma drugog dijela zbirke. Dakle, u toj pjesmi Kujović ciljano, kroz 15 distiha, provodi takve rime. Tu se samom formom Kujović uveliko oslanja na tradiciju, prije svega orijentalnog pjesništva, onog koje je i u našoj književnoj tradiciji imalo period svoje dominacije kroz alhamijado književnost i književnost na orijentalnim jezicima. Kujović koristi tu formu ispunjenu savremenim sadržajem i na taj način komunicira s jednom književnom tradicijom.

Evo primjera. Ovako to izgleda kod Abdulvehaba Ilhamije:

Ja upitah svog Jasina, jer ne vide mu’minun
On mi veli Ne čudi se, uče oni gafilun

Jer ne traže sveca, Boga, jer ne budu ašikun,
On mi veli Ne čudi se, fe hum ja ‘mehun

Ovako to izgleda kod Kujovića:

Proteste po Njujorku, požare u Australiji
Predveče vjetrovi raznose i po mojoj Jaliji

Sa Mjeseca pomno promatram zemne mijene
Električna sazviježđa kako raskrivaju mene

Šta on tu radi? On formom priziva jednu književnu tradiciju koju je potrebno poznavati da bi se pjesma mogla tumačiti, forma je ista, a sadržaj je drugačiji jer podrazumijeva dvjesto i više godina novije iskustvo i na taj način s tom tradicijom vodi dijalog opisujući zemne mijene, a i taj njegov postupak je u službi prikaza tih mijena. Recimo, to je onaj postupak koji imamo kod Bodlera koji samo upotrebom soneta u koji uobličuje sadržaj do tada neprimjeren sonetu dijalogizira s jednom književnom tradicijom.

Treba naglasiti da pjesma ima uvodni citat što je stih Fransoa Vijona a koji glasi „Mais ou sont les neiges d’antan“. Ne znam prevod tih stihova na naš, ali znam na engleski: „Where are the snows of yesteryear“, gdje riječ „yesteryear“, koja je prosto genijalna, u najboljoj mjeri dočarava emociju ove Asmirove pjesme. Teško bi bilo skovati takvu riječ na našem jeziku, ali bukvalni prevod bi bio: „jučerašnja godina“ gdje je period od godinu dana sveden na jedan dan, što je odličan prikaz brzine protoka vremena kod Kujovića gdje eoni staju u treptaj oka.

I ovdje ću stati. Smatram da je ovo neki minimum prikaza šta je potrebno poznavati za jedno od mogućih čitanja zbirke „Vidikovac“. Ako imamo to znanje, onda ovu zbirku ne možemo otpisati, već je vrednovati u kontekstu poezije koja primjenjuje slične ili iste poetičke obrasce pa onda odrediti njen kvalitet. Ovu zbirku možemo odrediti kao pripadajuću refleksivno-mističnoj poeziji i smatram da ju je moguće vrednovati samo unutar takve poezije ako ona na našem jeziku danas uopšte postoji. Ako ne, to onda Kujovićevoj poeziji daje dodatni kvalitet – unikatnost. Svaka novonastala takva poezija kod nas vrednovat će se u odnosu na Kujovićevu.

Amer Tikveša
Autor 28.11.2014. u 12:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija