Trnopolje i Omarska: Krik iz otvorenog groba

Predrag Blagovčanin
Autor 10.8.2013. u 08:22

Trnopolje i Omarska: Krik iz otvorenog groba

Tri stotine kilometara ili pet sati vožnje dijeli nas od Mostara do Trnopolja. Tih tri stotitne kilometara ravnomjerno je raspoređeno, podijeljeno i označeno prljavim i raspadnutim nacionalnim zastavama uvijenim oko strujnih kablova.  Mjesec i zvijezda, šahovnica i na koncu pored table sa ćiriličnim natpisom na kojem nam je poželjena dobrodošlica – ogromna zastava Republike Srpske.

Raskrsnica. Pravo je Prijedor desno Kozarac, a lijevo Trnopolje. Trnopolje se na prvi pogled ne razlikuje od bilo kojeg bogatog Bosanskohercegovačkog sela. Sa desne i lijeve ceste koja presjeca selo nižu se velike kuće ukrašene raznobojnim fasadama. Ljudi sjede u uređenim baštama uživajući u hladu i prizoru zalaska sunca. Povratak  u bosanskohercegovačku realnost nastaje u trenutku kad vidite ispred sebe  betonski spomenik  u obliku orla podignut u spomen na poginule vojnike R. Srpske.

Iza  spomenika nalazi se nekadašnji dom kulture i osnovna škola. Tačnije iza betonskog orla nalazi se zloglasni konc logor Trnopolje.

 

„Dobro došli, selam alejkum, pomoz bog ili kako god hoćete“

Ovom rečenicom Emir Hodžić prijedorski aktivista pozdravio je okupljene građane i nekadašnje logoraše koji su se dvadeset i jednu godinu nakon što su novinari ITN-a otkrili i informisali svjetsku javnost o postojanju koncentracionih logora Trnopolje, Keraterm i Omarska okupili kako bi na simboličan način obilježili godišnjicu te se prisjetili događaja iz 90-ih godina.

 Tesma Elezović sedamdesetogodišnja gospođa porijeklom je iz  Kozarca, danas  živi u Australiji, a traume i sjećanja na logor u Trnopolju proganjaju je svakog dana. Preživjela  je, međutim njen sin čije kosti još nije našla, nije imao tu sreću.

Kaže nam da joj je trebalo dosta hrabrosti da bi došla u Trnopolje kako bi se suočila sa svojim strahovima i traumama.  Naglašava činjenicu da bez obzira na sve što joj se dogodilo u logoru Trnopolje ne može nikog mrziti.

Manifestacija i obilježavanje godišnjice logora Trnopolje prošla je bez političkih govora. U emotivnom neformalnom druženju nekadašnjih logoraša i ljudi koji su imali hrabrosti da se suoče sa našom nedavnom prošlošću promovisana je knjiga  “Suđenja za ratne zločine u Bosni i Hercegovini”  autora Gorana Šimića, te je dodjeljena  Međunarodna nagrada za borbu protiv poricanja genocida predsjednici organizacije NVO  ”Žene u crnom”  Staši Zajović.

Staša Zajović dobitnica nagrade za borbu protiv poricanja genocida misli da su ovakva okupljanja i ovakva alternativna traganja za oblicima pravde više nego važna. Međutim, smatra da ne bi trebali živjeti u zabludama da ovakvi skupovi mogu razriješiti ogromne probleme, ali ipak naglašava da ova okupljanja mogu da pokažu odgovornost svakoga od nas prema stvarima koja su se desila u nedavnoj prošlosti.

Nakon noći provedene u Trnopolju oko  9 časova ujutro uputili smo se prema Omarskoj. U nepreglednoj koloni automobila sa registracijskim oznakama pretežno Velike Britanije, Njemačke i skandinavskih zemalja krećemo se lagano ka rudniku željezne rude Omarska. Po naređenju SDS-a i pod pokroviteljstvom vlasti R. Srbije rudnik Omarska je maja 1992. godine pretvoren u koncentracioni logor za „sumnjiva“  lica bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.

Put prolazi bez provokacija. Lokalno stanovništvo mirno posmatra dugačku kolonu automobila, a onda na skretanju u kompleks rudnika vidimo stub na kojem su postavljene zastave R.Srbije.

Rudnik Omarska danas funkcioniše u punom kapacitetu.  U halama rudnika gdje su ljudi maltretirani, ponižavani, premlaćivani i ubijani na zidovima umjesto obilježja njihovog stradanja stoje uputstva za pružanje prve pomoći te natpisi koji nas podsjećaju koliko je higijena naših ruku važna za naše zdravlje.

Ulazimo u nekadašnju upravnu zgradu, ozloglašenu  Bijelu kuću  koja je imala funkciju  prostorije za likvidacije zatvorenika. Prostorije su  ispunjene balonima sa ceduljama na kojima su imena ubijenih i nestalih ljudi u logoru smrti Omarska. Bivših logoraši i porodice poginulih i nestalih pretražuju cedulje sa imenima tražeci ime svog oca, brata, sina, majke, prijatelja.

Nekadašnji logoraš koji učestvuje u organizaciji komemoracije kaže da su balone napunili helijumom tako da kad prestanu letiti baloni sa imenima ubijenih logoraša i nestalih osoba padat će na kuće i imanja stanovnika Omarske. Misli da je konačno došlo vrijeme da se svi suoče sa prošlošću i prihvate istinu o stradanjima koja su se dogodila u logoru Omarska.

Sa grupom nekadašnjih logoraša obilazimo ostatak  logorskog kompleksa. Prepričavaju nam strahote i mučenja koja su preživjeli u maloj zgradi koju zovu Crvena kuća. U ovu zgradu nije nam dozvoljen ulazak. Pokušavamo ući, međutim radnici rudnika nam ne dozvoljavaju. Kažu da za ulazak u ove prostorije trebamo dozvolu vlasnika rudnika. Činjenica da lokalne vlasti ne dopuštaju nekadašnjim zatvorenicima logora Omarska da postave spomen ploču te da im sadašnji vlasnici rudnika ne dozvoljavaju kretanje i ulazak u prostorije u kojima su mučeni i zatvarani izgleda nestvarno. Na  pitanje da nam prokomentariše tu činjenicu bivši logoraš kratko odgovara: „To ti je pravda u ovoj zemlji“.

Nakon završetka formalnog dijela komemoracije u koloni ljudi krećemo se prema parkingu. Stariji gospodin koji ne želi da se predstavi obraća nam se:

„Ja duboko vjerujem u ljude koji ovdje žive. Ja vjerujem da u njima postoji snaga da iziđu iz ovoga, jer da u to ne vjerujem živio bih kao naši sunarodnjaci u drugim državama, Kanadi, Švedskoj, Norveškoj.
Mi moramo biti svjesni da ono što nam se dogodilo u prošlom ratu je jedna strašna kataklizma za nas,  jednostavno su to tragedije. Možda su to traume koje mi ne možemo tako lako prevladati, međutim, ja mislim da u nama samima postoji vrijednost, postoji mogućnost da to prevladamo. Taj put koji trebamo preći nikako da krene, nikako da napravimo taj prvi korak. Ljudi koji su počinili te zločine i oni koji su doživjeli zločine možda nemaju snagu da se izbore s tom idejom, jer čovjek nije savršeno biće, čovjek je sazdan od dobrih i loših strana. Ako pogledate Bosnu i Hercegovinu prije 15 godina i danas, bez obzira na sve loše stvari ja bih ipak rekao da smo mi za 15 godina napredovali na tom putu, ali ako ću biti iskren ova tragedija koju smo priredili jedni drugima je toliko strašna da će nam trebati decenije ako ne možda i stotine godina da bi oprostili jedni drugima.“

Napuštamo Omarsku i krećemo prema Mostaru. Od Omarske do Mostara dijeli nas 5 sati vožnje. Na putu se nije ništa promjenilo od našeg boravka na teritoriji Prijedorske opštine. Ćirilični i latinični natpisi još uvijek nam žele dobrodošlicu u entitet ili kanton. Jedino zastave ravnomjerno raspoređene svakih sto kilometara izgledaju prljavije i bljeđe. Najvjerovatnije od ispušnih plinova automobila i ljetnog sunca nad bosanskohercegovačkim nebom.

Predrag Blagovčanin
Autor 10.8.2013. u 08:22

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija