Jumbo – Priča o nesretnom psu i dobrim ljudima

tačno.net
Autor 28.11.2014. u 11:56

Jumbo – Priča o nesretnom psu i dobrim ljudima

Piše: Emina Divković

Vremena su takva, da niko nije iznenađen kad ugleda psa na ulici. To nam je svima postala nekako normalna pojava. Čak nas više ni malo ne iznađuje ni val rasnih pasa koji lutaju ulicama. Čovjek je odavno prestao razlikovati živa biće od predmeta, pa čim mu dosadi ili dotraje, svog najboljeg prijatelja izbacuje na ulicu. Ljudi hrle kroz život koračajući ulicama bez da zamjete ijednu napuštenu dušu. Ni pogled im ne poklone, a kamoli dodir.

Ipak, njega su svi primjetili jer nije mogao ostati nezapažen. Njegovo ogromno tijelo i snene oči nisu nikog ostavile ravnodušnim. Posmatrali smo ga i mi par dana, ali kad smo vidjeli da njegova pojava izaziva strah i trepet, morali smo  ga  odvesti  u sklonište. Svi znamo šta se desi sa psima koji su navodno -opasni.

Međutim, Jumbo je bio sve – samo ne opasan, njegovo veliko tijelo je svojom pojavom zastrašivalo ljude, a on je u suštini bio samo izgubljen i zbunjen. Bio je ostavljen, sam, prepušten sudbini. Jumbo nije lukavi  ulični pas koji će se snaći nekako, Jumbo je čistokrvna brazilska Fila, koja je do jučer jela iz zdjelice i šetala se u nekom dvorištu.

Šta je bilo njegovom gazdi, pa ga je odlučio ostaviti tu na ulici na milost i samilost božiju? Možda je tražio velikog agresivnog psa, pa Jumbo nije odgovarao profilu, a možda je i previše porastao? Ko će ga znati…

Završio je na ulici kao i mnogi drugi. Dok su drugi ipak bili okretniji i spretniji, Jumbo je bio jedan preplašeni div. On je bio tek neka malena duša zarobljena u ogromnom tijelu. Noge su mu klecale kad smo ga prvi put doveli pred azil. Skrivao je pogled i spustio uši kao da se molio da se sve ovo samo brzo završi.

Nismo mu mogli ponuditi mnogo, tek jedan slobodan boks, hrane i koji  usputni dodir. Bilo nam je za početak bitno da mu niko ne naudi.

Jumbo se nije snašao u azilu, previše mu je bilo buke i stresa, tako da je i pored dobre hrane gubio na kilaži. U kriznom momentu je imao samo 27 kg. Rane su mu se po tijelu otvarale i bilo je strašno pogledati ga. Ne znamo, da li je samo azil bio problem, ili mu je falio gazda, topao dom ili šta već, ali je bilo strašno gledati, kako ga polako, ali sigurno – gubimo. Veterinari nam nisu mogli pomoći, samo su nam savjetovali da skratimo njegove muke. U fazonu – „jedan manje –više“.

Nismo mogli tek tako da ga pustimo da ode! Nismo mogli da se predamo jer smo ga zavoljeli! Samo posjeta jedne tete mogla je da mu izmami -jedno mahanje repom. Pogledom punim nade, govorio joj je samo jedno „Spasi me!“.

Odluka je pala! Jumbo je morao privremeno kod svoje nove mame. Nažalost, to nije bilo nimalo lako izvesti u stanu kod tete koja je imala već spašenih 17 mačaka, dva psa i mnoštva pernatih životinja. Ali, moralo se stvoriti mjesto za Jumba.

Jumbo je preselio i nadali smo se nekom pomaku. Stvari su se korak po korak vraćale u normalu. Jumbo je vraćao kilažu, a rane su uz veliki trud zarastale.

Jumbo je s vremenom postao i vragolast! Postao je veseli blesan kojeg si morao voljeti ma šta da napravi. Sve si mu mogao raditi samo Dini (teti kod koje je bio) nisi mogao baš tako lako prići. Nju je volio neizmjerno, pratio je u stopu i reagovao na svaku njenu riječ. Njihova ljubav je bila obostrana i tako jaka, da je na momente boljela, jer smo znali da Jumbo tu ne može ostati.

Kako mu srušiti svijet još jednom? Kako ponovo ubiti život u tim očima punim nade? Tražili smo svim silama dom za njega, ali zbog njegove veličine to nije išlo ni malo glatko.

Jednog dana kad nas je već nada napustila, javile su nam se, kao nikad do sad, čak dvije mlade dame koje su bile zainteresovanje da Jumbu pruže dom.

Mjeseci su prolazili, mi smo potencijalne domove provjeravali i na kraju smo se odlučili za Sindy. Jedina nam je briga bila kako će se Jumbo snaći sa njena dva psa. Uzbuđenje i napetost su bili pristutni kod svih nas, a možete i zamisliti dva oka boje badema koja su ga ispratili u suzama.

Nekad se mora rastati sa dijelom srca svoga ako želiš pomoći. Nekad moraš da kažeš zbogom, iako ti se duša bori protiv toga. Nekad moraš da prođeš preko trnja, da bi došao do zvijezda.

Jumbo je okusio sve, da bi sad uživao u neizmjernoj ljubavi i blagostanju. On je sretan i mi smo ponosni na njegov jak duh i našu upornost. On je jedan od naših velikih uspjeha i snaga za sutra.

Kad god krene niz brdo, sjetimo se njega i znamo da ništa nije nemoguće.

1690163_10205603546830788_4666419455169688564_n 1920096_10205603546870789_1236001099562443933_n 1959799_10205603546750786_4513306709085934669_n 10301494_10205603547510805_5294389895295198024_n 10346318_10205603547710810_2294336777658879152_n 10592669_10205603547630808_4114918439104542942_n 10686672_10205603547950816_606157137193281153_n 10687178_10205603546990792_4631140848536019948_n

tačno.net
Autor 28.11.2014. u 11:56

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija