Ko se brine o psima tužnih očiju iz Gladnog polja?

Jelena Paunović
Autor 5.9.2014. u 12:55

Ko se brine o psima tužnih očiju iz Gladnog polja?

Ako ovoga puta cijelom svijetu kažem kako je u još jednom bh. azilu za pse situacija katasrofalna, šta biste mi rekli. A evo ga opet! Opet ista priča. I, zaista! Ovo jeste još jedna tužna, ista priča kao i mnoge prethodne, baš kao i mnoge naredne.

Da po bh. prihvatilištima psi umiru od gladi, u nedostatku hrane jedu one koji golgotu nisu preživjeli, da nadležni na tome uzimaju desetine hiljada eura… nisam sigurna da je to više ikome vijest. Nekada mislim da bih zapravo mogla napisati jedan tekst tipa: dana tog i tog, u tom azilu aktivisti zatekli katastrofu.. psi se jedu međusobno, niko nista ne čisti, radnici raspalili roštilj i ne haju za sve što se dešava oko njih… za to vrijeme direktor sa porodicom malo skokn’o do Španije – na odmor. Od para koje su psima namijenjene.

Da li je to ikome više vijest?

Novu, ali tako staru i po milion pua ispričanu priču, ovoga puta donosimo iz prihvatilišta Gladno polje. Na očajnu situaciju u prihvatilištu, aktivisti su reagovali bezbroj puta. Priče su objavljivali i domaći i strani mediji (linkove možete naći na kraju teksta).

O užasu koji psi tamo zatočeni preživljavaju, u više navrata je obaviješten Ured za veterinarstvo kao i Služba za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo. Kada je zadnji put ta ista inspekcija bila na terenu, inspektorica nije željela ući u azil. Dovoljno joj su joj bile riječi direktora da je sve u redu. Nakon izvršenog inspekcijskog nadzora, u taj pakao je ostavila napuštenog tornjaka. Za njega nikada više nije pitala.

ls

Sanela i Lejla – anđeli za pse u Gladnom polju

Kada god dođete u taj nazovi azil, osim ako u azilu nema baš nikoga, nije rijetkost da zateknete samo pijane radnike kako sa po dvije litre piva bauljaju po dvorištu. Jedan od radnika je na tom „poslu“ uspio zaraditi cirozu jetre. Biće da je posao konstantnog alkoholisanja uz redovnu platu i nebrigu o psima, zaista iznimno težak.

Ovaj azil je sa puno medijske pompe, otvoren 2012 godine. Otvoren je u sklopu Zemljoradničke zadruge sarajevke opštine Ilidža. Sudeći prema zatečenom stanju u Zadruzi, osim stečaja ili pro forme otvaranja „azila“, direktoru se svakako boljom činila druga opcija. Psi ne govore, a donose pozamašnu sumu svakog mjeseca! Činilo se sve to jako DOBROM INVESTICIJOM U SAMOM STARTU. Kerovi u boksove, a novci ko zna gdje! Apeliramo na vlast i nadležne organe da provjere rad i financije ovog “prihvatilišta” radi humanijeg i odgovornijeg odnosa prema ovim napuštenim životinjama i prema građanima kojima su dužni položiti račune.

jadnipas

Tada nisu računali na one u kojima još duše ima! Na samom početku, a da se „prihvatilište“ tek otvaralo, oko same ideje je bilo okupljeno mnogo aktivista. Kako je vrijeme odmicalo, najupornije koje su ostale da se, na tom frontu, bore za napaćene pse bile su Sanela i Lejla.

Često bez para, prevoza do azila (koji je udaljen 15- 20km od grada), sa sve manje nade i vjere, ove dvije hrabre žene od obespravljenih i zlostavljanih pasa nisu odustale. Sa suzama u očima, mokrih nogu, bez nade da će ikada biti bolje, one su te koje život čine podnošljivm za preko 200 pasa koliko ih sada ima u „privatlištu“.

Sav silni novac koji se iz budžeta sarajevsih opština slijeva u kasu Zadruge, a kojim upralja korumpirani direktor Almir Džaković, očito bez ikakvog traga završava u privatnim džepovima.

Bez obzira na desetine hiljada eura koje dobijaju, u „azilu“ nema struje, nema grijanja, krov prokišnjava, nema veterinara, kastracije i sterilizacije se ne provode… Čak se ni smeće koje volonteri sakupe ne baca!

Kako se u „azilu“ ne radi ni dezinfekcija, legla pacova nisu nikakva novost! Kada volonteri pokupe svo smeće, ono stoji i više od deset dana na suncu, kiši, snijegu… Kada se sve to ucrva, psi to razvlače po dvorištu. Iako nazvano „privatilištem“, ova perionica budžetskog novca više podsjeća na naselje strave i užasa! Naime, pse tamo donosi ko stigne, više je pasa okolo nego u „prihvatilištu“, mještani se bune..ali se već godinama ta priča stavlja pod tepih.

Moćnici kupuju medije baš kao što su na pravdi boga sagradili još jedan pakao za najboljeg čovjekovog prijatelja.

10301121_818246604861944_7759975439241175646_nSanela i Lejla u Gladnom polju

Sanela i Lejla kažu da nećue odustati, ali snage imau sve manje. Kad ne odu u „prihvatilište“ kažu proganjaju ih te tužne okice, duša ih boli, a i u toploj kući osjećaju tu studen koja ničijim psima kroz kosti prolazi u toj praonici budžetskog novca.

23. jula 2014. sam kontaktirala direktora ovog logora i tražila intervju. Nije se želio sastati sa mnom. Mislim da se bojao potpitanja. A ovo su ptanja na koja gospodin Almir Džanković, nije htio ili umio odgovoriti:

– Prihvatilište za napuštene i izgubljene pse, koje je izgrađeno u sastavu UPI Zemljoradničke zadruge Ilidža i nalazi se Gladnom polju, zvanično je počelo sa radom u maju 2012. godine. Da li su u prihvatilištu, nakon dvije godine rada ispunjeni uvjeti iz Pravilnika o osnivanju i uvjetima koje moraju ispunjavati skloništa za životinje?

– Kako ste došli na ideju da jedan od pomoćnih objekata Zadruge pretvorite u prihvatilište za pse?

– Kada je prihvatilište počelo sa radom imali ste samo Sporazum sa Općinom Ilidža. Sa koliko općina danas imate sporazume o smještanju pasa?

– Koliki je kapacitet azila? Imate li prostora za smještaj novih pasa koje opštine u saradnji sa Higijenskim servisom dovoze u prihvatilište?

– Kako se finansira rad prihvatilišta?

– Sa kojom veterinarskom stanicom surađujete? Da li u prihvatilištu ima nesterilisanih i/ili nevakcinisanih pasa?

– Koliko pasa iz prihvatilišta je udomljeno u zadnje dvije godine?

Jelena Paunović
Autor 5.9.2014. u 12:55