LJUBAV KOJA TO NIJE

tačno.net
Autor 4.1.2015. u 00:22

LJUBAV KOJA TO NIJE

Foto: Flickr

Piše: Mirza Filipović

Prije nekog vremena presreo me na ulazu u golemi soliter u kojem živim na 19 spratu sa dva psa susjed kojeg viđam gotovo svaki dan godinama, a pri prolazu samo klimnemo glavom u znak pozdrava i ne prozborimo niti jednu jedinu riječ. Stoga me iznenadilo kada ovom prilikom zaustavio i započeo razgovor.

– Danas ste sami. Rijetko vas je vidjeti, komšija, bez pasa. Znate ja i moja supruga jako volimo pse i rado vas gledamo sa balkona našeg stana kad šetate sa njima. Divimo vam se.

–   Da, u šali obično kažem da smo nas troje divan čopor, odgovaram mu zatečen njegovim komplimentom.

– Jeste skladna družina ali naše divljenje se osobno odnosi na Vas. Jednostavno ne možemo shvatiti koliko truda, napora i vremena ulažete u njih. Rekoh i mi volimo pse ali toliko požrtvovanja i obaveza nismo kadri preuzeti pa slijediti Vaš primjer. A tu su još i izdaci za njihovu ishranu i njegu koji nas u tome dodatno spu-tavaju. Volimo ih, ali ih ne možemo uzeti. Vama svaka čast i naše divljenje.

–  Ne pretjerujte, susjede. Mislim da griješite. Stvari ne stoje baš tako.

–  A, ne! Divimo se i Vašoj humanosti, ali i energiji i zdravlju. Nas dvoje poboljevamo i taj napor oko pasa ne možemo sebi priuštiti.

Na tome se završio naš razgovor koji je potaknuo u meni želju da mu nekom drugom prilikom, ako je bude, objasnim koliko su duboke njihove zablude, i o meni i o mojim cukama. Sreli smo se neočekivano brzo, na udaljenijem mjestu. Na klinici, u ambulanti za reumatologiju. I on i žena mu gledali su me sa nevjericom.

– Otkud Vi ovdje, komšija? Jeste li doveli nekog na pregled?

– Jesam!, našalio sam se. Sebe samog! Artritis mi dobrano drma cijelo tijelo a ponajviše me muče šake, a o stopalima da i ne pričam. Baš bolno. Sve češće jedva se oslovim na noge.

Slušali su me zaprepašćeno. Susjedova supruga je kazala iskreno: – A mi Vam zavidmo na zdravlju!? Kad Vas čovjek vidi u šetnji sa psima dojmite se kao najzdravija osoba na svijetu.

– Eh, to samo tako izgleda, nažalost. No u Vašoj tvrdnji ima i djelić istine. Meni važne. Reumatolog je zadovoljan što se uporno krećem i upozorava me da to moram raditi i kad me grdnije zglobovi nogu zabole jer, u protivnom, pitanje je da li ću uopće moći hodati ubuduće. Cuke me svojim potrebama motivišu da to i bolno redovito obavljam i bez njih bih bio u velikoj kušnji da ostanem u stanu i ležim uprkos vlastitoj šteti. Oni mi to jednostvano ne dopuštaju.

Dok sam govorio u očima sam im primjetio nevjericu.

– Da, to vam je tako. Cuke su čuvari mog narušenog zdravlja. Zahvaljujući njima se klimam kako-tako a neboaviještenim moguće izgledam kao zdrava osoba. A, eto, nisam….

– Pa tako nama izgleda, komentarisala je gospođa moje riječi i pogledom u supruga tražila njegovu potvrdu. Ne znam zašto ali se dojmila malo povrijeđenom.

– Iskreno, volio bih da se niste prevarili. Bio bih onakav kakvog me gledate sa balona. Zdrav. Ali, nisam! A da dodam još i to da su šetnje sa cukama istopile moju prekomjernu kilažu i olakšala bolnim stopalima teret tijela. I to je bio jedan od važnijih zahtjeva liječnika kojeg sam sa cukama s lakoćom obavio. Drage moje kuce…..

– E, komšija, nemojte sada pretjerivati. Vi to sve činite prevashodno zbog njih i obaveza prema njima a ispade da je obrnuto. A to što koristi i Vama je drugo.

– Dozvolite, gospođo! Složićete se sa mnom, nadam se, da ljudi općenito obaveze doživljavaju kao neke namete, nešto što moraju izvršavati pošto-poto, obično nevoljno i s određenim pa i velikim naporom.  Stoga i Vama, vjerovatno, tako izgledam sa balkona kad me vidite u svakodnevnoj šetnji sa cukama. Divite se mom naporu.

– Tačno, tako to doživljavamo, dodala je sada vidljivo usplahireno.

– Međutim, što o tim obavezama svjedoči moje višegodišnje iskustvo zajedničkog života sa cukama? To da u meni nema ničeg od takvog poimanja obaveza. Lišen sam totalno osjećaja moranja. Nema ni napora kada su mi oni u pitanju. Nisu namet, moj su slobodan izbor kao i kod većine ljudi koji imaju cuke. Sve što za njih činimo je duboko motivisano. Ako ovo treba pojasniti nije mi teško. U pitanju su emocije. Rekoh, slobodno su izabrani, u naše živote svojevoljno uključeni, nimalo teški ni naporni. Potpuno nalik na onu vrstu, haj’mo reći, roditeljima drage i u suštini lake obaveze podizanja i podrške djeci.

– Uh, Vi baš zastraniste! Ne mogu shvatiti takvo poređenje. Djeca i psi …..

– ….oprostite, moram Vas prekinuti. Gospođo, ne poredim ja djecu i pse, niti je to moguće, govorim o ne-čem drugom, o istovjetnosti osjećanja ljubavi koje ja i drugi slični meni gajimo prema svojim ljubimcima   sa ljubavlju roditelja prema djeci. Da ih imate moguće je da bi shvatili koliko je istinita moja tvrdnja.

Nisam bio siguran više nakon našeg razgovora što misle o meni i psima. Da li sam ostao i dalje osoba kojoj se dive ili nezahvalnik koji se oglušio o njihove komplimente. I to bi vjerujem ostala nedoumica  da se a oni se, sudeći po punim vrećama povrća i voća u rukama, vraćali sa pijace i  put do zgrade skraćivali  pro-laskom kroz park.  Kad su se približi pristojno sam ih pozdravio sa malim, priznajem, podozrenjem koje je proisticalo iz uvjerenja da nisu shvatili suštinu mojih  stavova. Bio sam uvjeren da će me mimoići ali su se načas zaustavili.  Ponudu da sjednu  na klupu i malo predahnu su odbili.  Onako stojeći, susjed mi je rekao da su bili neprijatno iznenađeni mojim kazivanjem. Nisu oni ništa  loše mislili, dapače, pohvalili su moje požrtvovanje, čak su se i zadivili,  a ja sam se okomio na njih kao da su me vređali.

– Nisam imao namjeru da vam protivriječim. Htio sam vas samo razuvjeriti jer ste se divili nečemu u meni čega nema i pokušao sam vam objasniti vašu zabludu. Divili ste se preuzetoj obavezi i naporu a ja sam vam htio objasniti da to nije tako i da je u pitanju nešto drugo, što vam je izmaklo a vrijednije je i dostojnije divljenja. Govorio o ljubavi koja isključuje obaveznost i ništi napor. Da vam to pojasnim naveo sam poredbu emocija nas sa kućnim ljubimcima s roditeljskim prema djeci. Vas je to zgrozili a ja sam se branio od vašeg zgražanja branio tvrdnjom da istinitost moje tvrdnje mogu shvatiti oni koji ljubav iskazuju činom a ne riječima, naročito onim „volimo ih ali ih ne možemo uzeti“.

– Hoćete reči da ih mi ne volimo?, uzrujano će susjed.

– To nije moja tvrdnja. Moj naum je bio da vam predočim bit razlike u poimanju ljubavi prema cukama između nas. Tek iz djelatne ljubavi lako se zaključi što je obaveza a što njen privid, kao uostalom i napor. Što nam zapravo znače kućni ljubimci.

– Pardon, gospodine, mnogi ih ljudi vole kao i mi ali ih ne možemo materijalno podržati.

– Žao mi je, ali i ova vaša tvrdnja je klimava. Zvuči mi više kao opravdanje za nečinjenje nego objašnjenje. Evo očitog primjera za ovaj stav. Sa malom penzijom izdržavam moje cuke. Kako? Tako da dijelim njihove i moje izdatke gotovo napola. I to mi ne pada nimalo teško jer ih volim pa skromnije i posnije jedem zbog toga, ali i zdravije u mojim poznijim godinama života. Moja sestra to naziva ludošću. I ja nju razumijem jer ona neskriveno iskazuje ravnodušnost prema psima. Ja, opet, ne da nisam ravnodušan ja ih jako volim i imam valjane razloge za tu ljubav. Moje cuke vole mene i uzvraćaju mi ljubav razdraganim mahanjem re-pićem, srdačnošću s kojom pozdravljaju svaki moj povratak u stan, odanošću kad smo u šetnji, štićenjem od nasrtaja ljudi koji ne vole pse i na meni i njima iskaljuju svoj bijes. Raduju se našim izletima u planine. Vole djecu i ljude. Iako samac uz njih nijednog trenutka ne osjećam pogubnost samoće. Čak smo razvili zajednički jezik na kome se odlično sporazumijevamo.

– Sad nam je jasno što vas u soliteru nazivaju starim čudakom. A mi smo vas branili.

– Moguće, ali i divili, zar ne? Oni ne vole pse, a vi umišljate da ste od njih drugačiji. Da ih volite. Vaša ljubav za njih je isprazna, retorična i stoga sam vaše iskrivljene komplimente meni iskoristio da vas lišim te zablude. Cuke uz vas ne bi bile sretne jer bi osjećali svu težinu vaših napornih obaveza koje potiru ljubav. Ovako, bolje je i za vas i za njih da ih volite sa balkona.

Digao sam se naglo sa klupe i otišao na travnjak, ne osvrćući se, da se pridružim mojim cukama.

tačno.net
Autor 4.1.2015. u 00:22

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija