U SUSRET JAVNOJ RASPRAVI O ANLIZI DOSADAŠNJEG (NE)PROVOĐENJA ZAKONA O ZAŠTITI I DOBROBITI ŽIVOTINJA U BIH

tačno.net
Autor 2.10.2013. u 10:10

U SUSRET JAVNOJ RASPRAVI O ANLIZI DOSADAŠNJEG (NE)PROVOĐENJA ZAKONA O ZAŠTITI I DOBROBITI ŽIVOTINJA U BIH

Četvorogodišnja agitovanja za izmjenom Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, kojeg lokalne vlasti, veterinarska zajednica, inspekcijska zajednica i svi drugi odgovorni za njegovo provođenje, uspješno ne provode, eskaliraju u zadnje vrijeme blatantnim pozivima za ubijanjem svega što živi, hoda i diše na četiri noge, a ime mu je pas.  Inicira se proglašavanje nekakvih vanrednih stanja i to gle, nakon provođenja najvećeg ikad projekta sterilizacija u regionu Jugoistočne Europe u Sarajevu od strane Birtanske fondacije Dogs Trust, u pokušaju do sada možda i najveće političke podvale i jeftinom skupljanju glasova, pokušaju refokusa uzroka na posljedicu provodi se klasičan lov na vještice, bez analize stanja, bez analize uzroka, bez imenovanja krivaca, obrušavamo se po ko zna koji put na najslabiju kariku a to je životinja na ulici.

Psi su tretirani kao pošast koju treba iskorijeniti da bi svi oni koji su problem generirali, bilo da se radi o neodgovornim imaocima životinja, do onih koji su svojim nečinjenjem pustili da problem eskalira, mogli da prodišu, po receptu, pobij danas sve, od sutra pravna država.  Jer lakše je pobiti sve, no provoditi Zakon, lakše no biti odgovoran, lakše no graditi sistem, lakše no unaprijediti stanje u struci koja ne zna svoj posao ni četiri godine nakon donošenja Zakona, lakše no sterilisati životinje, lakše no bihevioralno procjenjivati, lakše no spoznati i saznati i educirati se, lakše no mijenjati loše navike i društvo u cjelini humanizirati, lakše no uhvatiti se u koštac sa uzokom problema, lošim vlasnicima, nelegalnim borbama pasa, nelegalnim uzgajivačima, patološkim formama ponašanja ljudi, nasiljem nad životinjama, lošim veterinarima, lošim inspektorima, neradom policije, lakše je ubijati i zato nedvojbeno navodno ima novaca…..

Ali neće ga biti, jer nećemo retrogradno nazad, na početne pozicije, jer ovaj Zakon nije ružan san, jer pas na ulici nije statistička greška, no produkt ljudskog nemara i višedecenijske loše prakse, jer čovjek generira problem pa je valjda odgovoran i da ga riješi.

A…. Podvaljuju nam se razni mitovi u javnom diskursu….

O neprovodivosti Zakona, kad ono Vijeće ministara ustvrdilo 21 maja da je Zakon apsolutno provodiv te definiralo uzrok problema, put rješenja, odgovorne, set mijera, o kojim niko nikad poslije toga nije želio znati, a kamo li provoditi….

O tobože velikom novcu kojeg nema potrebnom za provedbu Zakona, tu valjda misle da (ne) finansiranje svih onih skloništa osnovanih u suprotnosti sa Zakonom i pod zakonskim aktima koje niko ne nadzire i koja postoje uz prećutnu suglasnost vlasti i veterinarske struke, gdje psi umiru od gladi u vlastitim fekalijama, gdje ih niko ne šeta, ne obilazi, ne vakciniše, ne steriliše, ne udomljava, gdje nestaju pod okriljem noći i završavaju na inim deponijama, dok najjeftiniju i najefikasniju preventinu mjeru sterilizacije najveći broj općina nikad nije proveo, niti je jednog psa ikad sterilisao……

O skloništima o kojima se priča kao mjeri rješenja i mjestu gdje valjda treba skupiti sve pse sa ulice na gomilu kao stada ovaca, dočim ona to nigdje i nikad nisu jer su isključive preventivne mjere identifikacija vlasništva i sankcioniranje napuštanja uz provođenje sterilizacije kao najefikasnije preventivne mjere, kontrole sredine, edukacije, udomljavanja.  Skloništa su kockica mozaika, trebaju biti mala, operativna, čista, primjeri dobre prakse, mjeste gdje se sa životinjama radi, gdje se životinje udomljavaju, liječe, socijaliziraju, sterilišu i vraćaju nazad na ulicu jer to jeste poanta prelaznog perioda, prevencija rasta populacije, prevencijom stvaranja izvora nove, stabilizacija da bi potom u konsolidaciji svih ostalih mijera vremenom počela da pada…..

Mitovima o ugroženoj sigurnosti građana, u kojem se valjda dio javnosti samozadovoljava nad činjenicom da je danas neki pas nekoga ujeo, uz puno uvažavanje svačijih objektivnih i subjektivnih strahova i problema kojih ima, i ovdje se bavimo posljedicom, ne uzrokom onoga što dovodi do incidentnih situacija, širi se jaz, nerazumijevanje, društvo straha, ide se u lov na vještice, ne provodi protokol u takvim situacijama, no hvataju psi, bili ili ne oni koji su nekog ujeli, napali, zalajali ili zarežali, odvode i nestaju jer nam quasi higijenski servisi kroje politiku inspekcijskim tijelima i sebi priskrbljuju ovlasti koje nemaju ……

Na ovaj mit se svakako nadovezuje direktno mit o porastu broja životinja na ulici, bez ikakve analize broja, izvora nove populacije a ti su vlasnički psi, potomstvo vlasničkih pasa, vlasnički slobodno lutajući psi koji se pare sa uličnim napuštenim psima čime doprinose reproduktivnom potencijalu napuštenih pasa, slobodna reprodukcija postojeće generacije napuštenih životinja. Svaki program kontrole populacije mora poći od izvora populacije, i rješavati se u skladu sa specifičnostima sredine.

Tu su i mitovi o NGOima i zaštitarima, iako oni ni po čemu ne moraju ama baš ništa kada je ovaj Zakon u pitanju, sve što rade rade kao izrazom svoje volje, želje, ljubavi, neki bolje, neki lošije, ali oni nisu teme i bavljenje NGOima je per se i opet pokušaj podvala i skretanja s teme te zamjene teza. Svaka spašena životinja je jedna manje na ulici, svaka udomljena životinja je jedna manje na ulici, svaka izliječena životinja je jedna manje bolesna  na ulici.  Ogroman posao su NGOi uradili u protekle četiri godine, ali nisu i ne mogu biti substitut za odsustvo sistema koji ne postoji i ne funkcionira i tamo gdje postoji u svojim rudimentnim formama.

I za kraj obasipaju nas mitovima o rješenju, nekim komparativnim analizama i pokušajima da se predstavi da ubijanje vodi rješenju, bilo putem agilnih lovaca žednih krvi, bilo putem eutanazije u nepostojećim azilima, čime direktno argument nemanja novca sami eliminišu, jer em nema azila pa će ih trebati početi praviti nakon četiri godine, em je eutanazija skupa skuplja tri do četiri puta od sterilizacije, em šta ćemo sa sterilisanim i vakcinisanim psima u koje je neko uložio veliki novac, em pasa je uvijek bilo i biće jer uspješno smo ih ubijali decenijama i nikako da ih iskorijenimo helem nešto u toj matematičkoj jednadžbi nije smisleno, sve dok se SVE Zakonom predviđene mjere ne počnu konsolidovano provoditi….  Pa da li to onda znači, da para mora biti  i ima za ubijanje, da nije važno to što su na nivou BH rasli trškovi ubijanja exponencijalno decenijama, jer bitno je da nam na ulicama nema pasa, a novca za ubijanje će biti ali ga neće biti za provođenje niti jedne jedine preventivne mjere, jer čemu prevencija, čemu sankcioniranja prekršilaca kao načina punjenja Budžeta, kad ih možemo ubijati…

Ali ne možemo i nećemo moći, više ne, više nikad, i ne nećemo postati Austrija preko noći, zapravo nećemo postati Austrija nikad jer je toliko nepremostiva razlika u mentalitetu, i jer ako se već poredimo sa zemljama u kojima nema pasa na ulici da shvatitmo da je tamo negdje nezamislivo napuštanje, da je strogo kažnjivo, da se tamo negdje ide u zatvor zbog zlostavljanja životinja, da se tamo negdje plaćaju drakonske kazne za napuštanje, da tamo negdje postoji sistem i da tamo negdje svi rade svoj posao, a ne bježe od istog i od odgovornosti.  Problem sa napuštenim životinjama usko je vezan sa mentalitetom, navikama ljudi i lošim aspektima i standardima držanja životinja.  Identifikacija vlasništva i kontinuirane sterilizacije ostaju jedine isplative, jeftine, efikasne preventivne mjere, uz ostale kockice mozaika u kontekstu prevencije i dugoročno održive stabilne populacije.

To je kontekst unutar kojeg govorimo o problemu napuštenih životinja, i idemo u susret javnoj raspravi u državnom parlamentu o dosadašnjoj provedbi Zakona a koja bi trebala da odgovori na niz pitanja, imenuje krivce za ovo stanje i jednom za svagda raskrinka političke podvale i razbije mitove.

Pozdravljamo organizovanje javne rasprave o provođenju, bolje reći neprovođenju Zakona, koja će biti prilika da jednom za svagda stavimo tačku na priču oko izmjene ovog Zakona, imenujemo krivce za postojeće stanje i definiramo set mijera kojima bi se pomoglo lokalnim zajednicama da shvate vlastitu obavezu i odgovornost spram ovog Zakona, a takođe naložilo i svim ostalim interesnim grupama da djeluju u skladu sa Zakonom i idu u pravcu njegove pune i dosljedne implementacije.

tačno.net
Autor 2.10.2013. u 10:10