25 godina Srebrenice: Suprotstavimo se negatorima genocida

Marion Kraske
Autor 12.7.2020. u 12:57

Izdvajamo

  • Sjećanje na Srebrenicu mora se oživjeti, ono se mora postaviti kao središnja tačka evropske kulture sjećanja. Učenici u školama u svim zemljama Evrope trebali bi tu učiti kuda vode nacionalističke zablude. U Srebrenici se ne radi samo o balkanskim ratovima, o prošlosti, radi se o nama, o našoj budućnosti. Radi se o Evropi, koja mora dokazati da je spremna brantiti civilizaciju i ljudska prava protiv onih koji gaze te principe

Povezani članci

25 godina Srebrenice: Suprotstavimo se negatorima genocida

foto: Damir Sagolj/​Reuters

Prije 25 godina kršćanski Srbi ubili su u Srebrenici više od 8.300 muslimanskih Bošnjaka. Ovaj masakr bi trebao postati centar evropske kulture sjećanja.

Piše: Marion Kraske           11. Juli 2020

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

  1. je godišnjica genocida na muslimanskom Bošnjacima. Marion Kraske vodi ured zaklade Heinrich Böll u Sarajevu, gdje je nadležna za Bosnu i Hercegovinu, Sjevernu Makedoniju i Albaniju. Ona je politološka i ekspertkinja za Balkan.

Oni govore o onom vremenu, o ljetu 1995, kad su bili djeca, kad su u žurbi morali sakupljati svoje igračke, da bi se spasili od srpskih trupa. Napadi, strahovi – tada je izgledalo da svijet miruje. Oni pričaju o tome kako su se osjećali kada tadašnja takozvana zaštićena zona UN upravo nije nudila više nikakvu zaštitu.

Kako su se osjećali kada se izgubila nada da će ih internacionalci zaštititi od mržnje nadirućih Srba. Tada, kada je međunarodna zajednica poklekla pred nasiljem, koje je od 1992. pregazilo cijelu Bosnu i konačno kulminiralo u Srebrenici. U nekom trenutku, izjavljuje jedna preživjela, ona je shvatila da više nema oca.

Video isječci, koje je uradio Memorijalni centar u Srebrenici, su dokument o tome šta se prije 25 godina dogodilo u ovome malom mjestu na istoku Bosne. To su sjećanja 100 svjedoka koji su izgubili svoju braću, očeve, nećake i stričeve – za vrijeme najvećeg zločina koji je učinjen na evropskom tlu od vremena nacističkog terora u Drugom svjetskom ratu.

U Srebrenici je ubijeno više od 8.300 mladića i muškaraca, većinom muslimana od strane srpskih jedinica. Pred Sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u Den Hagu ova nedejela su dokumentovana i osuđena, potvrđena izjavama bezbrojnih svjedoka. Međunarodni sud je konstatovao: „…djela koja su učinjena u Srebrenici slijedila su cilj da se grupacija muslimana kao takva uništi.“ Genocid.

Poricanje činjenica se pojačava

Međutim činjenička situacija i sudske presude očigledno nisu dovoljne da bi se održalo sjećanje na ovo sumorno poglavlje evropske istorije. Umjesto toga pojačava se poricanje zvjerstava i revizionizam, oni prodiru u politički diskurs i truju političku klimu. Genocid se nije dogodio, tvrde srpski političari i čak član vladajućeg bosanskog državnog predsjedništva.

Sa ovim poricanjem istovremeno ide i glorifikacija počinilaca: Mnogobrojne ubice i silovatelji, članovi streljačkih vodova, naredbodavci – svi oni za ne malo nacionalističkih aktera važe kao heroji.

Četvrt stoljeća nakon rata ove reinterpretacije spriječavaju neophodno izmirenje u Bosni i Hercegovini – a time i na cijelom Balkanu. 25 godina nakon kraja rata ne postoji stabilan mir. Njega neće biti sve dok se za počinjena zlodjela ne imenuju počinioci i ne budu važili kao ubojice i kriminalci.

Poricanje i prikrivanje od početka

Već neposredno nakon nasilja u oblasti oko Srebrenice započele su srpske jedinice u kasno ljeto 1995. iskopavati mrtve iz masovnih grobnica i prebacivati ih u druge grobnice a ponekad su dijelovi leševa više puta prebacivani i rasuti na drugim mjestima. Djelovi tijela žrtava su zato nerijetko nalaženi na različitim mjestima – ovaj užasni detalj otežava do danas rad na identifikaciji mrtvih. Još uvujek nedostaju tragovi za više od 1.000 ubijenih u genocidu. Negacija i prikrivanje – ovaj pristup počinioci slijede od početka.

Umjesto da se stvori jasnoća o mjestima nalaska grobnica i utvrdi politička odgovornost, danas kursiraju grube teorije, konstruišu se navodne antisrpske teorije zavjera a legitimnost sudova – posebno tribunala u Hagu – dovodi se u pitanje.

Koliko daleko idu ove tendencije relativizacije i pobijanja dokazao je Nobelov komitet 2019. godine time što je nagradu za književnost dodijelio baš Austrijancu Peteru Handkeu, apologetu mašinerije poricanja, koja dovodi u sumnju izjave onih preživjelih koji su u julu 1995. ponekad izgubili sve muške članove porodice. Handke je dao teoretičarima zavjere i poricateljima genocida prominentan glas. Sa njegovim nagrađivanjem Nobelov komitet je podigao relativiziranje ideologija uništenja u kontekstu balkanskih ratova na međunarodni nivo.

I druga zlodjela rata u Bosni se sistematski poriču. Hrvatski nacionalisti u Bosni i Hercegovini slave sa svoje strane ona djela koja su učinjena u kontekstu stvaranja paradržave Herceg- Bosne; sud u Hagu je za ta djela izrekao više od 110 godina zatvora.

Osude i ovdje nisu dovele do katarze. Upravo suprotno, danas se opet viju fatalne zastave hrvatskih ekstremista, kao samorazumljivo, u hrvatski dominiranim opštinama Bosne i Hercegovine.

U međuvremenu Srbi slijede svoje vlastite ciljeve: sa uništenjem, sa masovnim ubijanjem, silovanjem i protjerivanjem sveg nesrpskog života stvorili su na „svojoj teritoriji“ u Republici Srpskoj onu društvenu ustavnost koju danas iskazuju. I upravo je to bila istorijska greška mirovnog ugovora iz Dejtona koji je u poslednjoj instanci državnoprvno zacementirao „ratne uspjehe“. Političko vodstvo Republike Srpske do današnjeg dana preduzima sve da bi potkopalo funkcionalnu sposobnost zajedničke države Bosne i Hercegovine – sa podrškom Beograda konstruiše se navodna „državnost“ kao da je Republika Srpska samostalni subjekat, koji je samo slučajno zalutao u bosanski državni savez i čija pripadnost se sada mora hitno korigovati.

Nova mržnja umjesto razjašnjenja

Politička špica Republike Srpske slijedi secesiju kao svetu mantru a o smanjenju nacionalističkog ekstremizma ne može biti ni riječi. Baš nasuprot, raste generacija Srba, koja u posljednje vrijeme ponosno pozira pred muralima ratka Mladića, onoga srpskog generala koji je orkestrirao genocid u Srebrenici.

U tamošnjim školama slave srpski učenici četnike, na pravoslavni Božić voze se Srbi kroz neprimejtna mjestašca i pjevaju pjesme pune mržnje. Za sve one koji su preživjeli genocid ovaj razvoj je pretežak. „Jesam li izgubio svoju cijelu porodicu da bi na karaju sve bilo kao tada?“, pita se jedan preživjeli.

„Poricanje genocida je jedan od najsigurnijih indikatora za buduće nasilje“, kaže Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra u Srebrenici i dodaje: „Mi smo konfrontirani sa rizikom novog političkog nasilja.“ Suljagić ima pravo, opasnost novog nasilja raste. Ne samo u Bosni.

Desničarski ekstremisti u cijelom svijetu osječaju se inspirisani nedjelima učinjenim na Balkanu. Naprimjer atentator, koji je 2019. na Novom Zelandu napao dvije džamije i ubio više od 50 ljudi puštao je, dok je svoje djelo pokazivao na internetu, srpsko nacionalističku ratnu pjesmu Karadžiću, povedi svoje Srbe – odavanje počasti vođi Srba Radovanu Karadžiću. Njega je sud u hagu 2016. zbog počinjenih zločina u ratu u Bosni osudio na 40 godina zatvora. Karadžićevi i Mladićevi zločini, nasilje prema muslimanima, našli su svoj tužni nastavak  u terorističkom činu u Christchurchu.

Održati civilizaciju

Umanjivanje značaja, nedostajuća obrada zločina nije prihvatljiva ako svijet neće da ostane u razarajućem varvarstvu. Pošto varvarstvo u Bosni nije potpuno prerađeno, pošto je ono od nacionalističkih političara do danas glorifikovano, pošto sva tri etnička lagera i dalje nose svoje vlastito očišćeno tumačenje rata, sukcesivno se stvara navika na mržnju i nasilje.

Međutim, navikavanje na zločinačka djela, njihovo preobražavanje i sakraliziranje je isto kao napad na univerzalni sistem vrijednosti, na kojem počivaju civilizacija i međunarodno pravo. Nekadašnji Visoki predstavnik međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu, Christian Schwarz-Schilling, formulisao je to u jednom govoru 2007. godine ovako: „Oni, koji poriču genocid, nalaze se van normi civilizacije.“

Srebrenica kao središnja tačka evropskog sjećanja

U mudroj procjeni Schwarz-Schilling se pobrinuo, putem zakona i primjenom bonskih ovlasti, za to da memorijalni centar u Potočarima i groblje žrtava genocida budu podređeni bosanskoj državi – a ne onim institucijama Republike Srpske čiji predstavnici pobijaju zločine.

Tim korakom on je postavio temeljni kamen za neovisnu kulturu sjećanja, koja može djelovati  slobodno od nacionalistički zapaljivih isključivih tumačenja i etnonacionalizma. Jer moguće je da sjećanje na Srebrenicu ponekad nije tako popularno pošto se time razbija dominirajući narativ po kojemu je navodno miroljubivi kršćanski svijet bio ugrožen od agresivnog islama. U Srebrenici je suprotnost bila slučaj.

Memorijalni centar treba razumjeti kao nalog međunarodne zajednice da se mala, udaljena Srebrenica sa svojom potresnom istorijom ne zaboravi. To je apel da se tumačenje užasnih djela ne prepusti prepravljačima istorije i obožavateljima nasilja.

25 godina nako genocida važno je ponovo formulisati ovaj apel: Sjećanje na Srebrenicu mora se oživjeti, ono se mora postaviti kao središnja tačka evropske kulture sjećanja. Učenici u školama u svim zemljama Evrope trebali bi tu učiti kuda vode nacionalističke zablude. U Srebrenici se ne radi samo o balkanskim ratovima, o prošlosti, radi se o nama, o našoj budućnosti. Radi se o Evropi, koja mora dokazati da je spremna brantiti civilizaciju i ljudska prava protiv onih koji gaze te principe.

zeit.de

Marion Kraske
Autor 12.7.2020. u 12:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija