Afrika nosi rizik

Povezani članci

• Guverner Texasa: Obnova nakon uragana 180 milijardi dolara
• Grčka: Otok slijepih, obična priča o korupciji
• Korona košta njemačko gospodarstvo oko 350 milijardi evra
• Afganistan legalizirao premlaćivanje žena!
• Nagoveštaj Teherana o direktnim pregovorima sa SAD naišao na kritike u Iranu
• Trump nominirao Amy Coney Barrett za sutkinju Vrhovnog suda

Foto: DPA – Eksploatacija gasa u Nigeriji

EU se želi osloboditi ruskog gasa, isporučivati trebaju države sjeverne i zapadne Afrike. Međutim, one imaju sve razloge da ne vjeruju Evropi.

Pišu: Faten Aggad, Ellen Davies, Charles Wanguhu – ipg-journal.de  – 5.7.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Stav EU u odnosu na gas je već neko vrijeme šizofren i vodi se očigledno više kroz geopolitička i geoekonomska razmatranja nego kroz brigu za klimu. EU je provela zaokret: dalje od misionarskog stava da gas „nema budućnosti“ ka „pragmatičnim izuzecima“ koji dozvoljavaju gas kao prelazno gorivo. Od početka rata u Ukrajini EU je čak odustala od svoje tvrde linije u odnosu na ugalj.

Rat u Ukrajini nije samo još više razotkrio linije konflikta kod obaveza EU za zaštitu klime nego je otkrio i njihovo licemjerje u vanjskoj politici. Da bi mogle platiti svoj uvoz žitarica i đubriva afričke vlade su uzalud tražile nešto manevarskog prostora kod sankcija kojima je Rusija isključena iz međunarodnog sistema plaćanja SWIFT, dok je EU napravila jasne izuzetke za uvoz gasa. Međutim, prije svega ona je obezbjedila posebno nekim istočnoevropskim državama članicama izuzetke za njihov uvoz nafte iz Rusije, da bi im uštedili posljedice naglog zaustvaljanja uvoza.

Od početka ruske invazije Rusija je izvezla goriva u vrijednosti od 58 milijardi evra a 70 posto od toga u EU.

Od početka ruske invazije Rusija je izvezla goriva u vrijednosti od 58 milijardi evra a 70 posto od toga u EU. Grubo rečeno, to daje utisak da je energetska sigurnost Evrope važnija nego život miliona ljudi u Africi, kojima je na osnovu jednog rata, sa kojim nemaju nikakve veze, ugrožena sigurnost prehrane. Osim toga nestabilnost na tržištu gasa ima značajne posljedice za dvije trećine afričkog kontinenta, pošto tamo većina zemalja uvozi gas, što se odražava kako u konjukturnim prognozama tako i direktno u novčanicima ljudi.

Dok oni proširuju svoj politički manevarski prostor, da bi zemljama EU omogućili da se postepeno odvoje od ruskog gasa, evropske vlade su bile i jesu na turneji kupovine da bi povlačili gas iz Afrike. Na osnovu rastućih cijena tečnog zemnog gasa (LNG) iz SAD, koje su trenutno još uvijek glavni isporučilac LNG za Evropu, evropske zemlje traže jeftinije alternative prije svega iz sjeverne Afrike (cjevovodi i LNG) kao i zapadne Afrike (LNG). Sa Alžirom, Egiptom, Nigerijom, Senegalom, Angolm i Republikom Kongo već su vođeni razgovori o povećanju isporuka. Treba podsjetiti na to da su neke evropske zemlje još prije nekoliko mjeseci entuzijastički garantovale da njihove finansijske institucije već od 2022. neće više investirati u gas.

Trenutna navala na gas izaziva kod mnogih afričkih stručnjaka zabrinutost, prije svega u zemljama, koje tamo proizvedeni gas većim dijelom lokalno koriste.

Ostaju otvorena pitanja u odnosu na trajnost interesa EU za gasom i riziku koji iz toga proizlazi za afrička narodna gospodarstva.

Neki se pribojavaju da bi dogovor o izvozu gasa mogao voditi tome da se gas iz lokalne upotrebe prebaci u izvoz i lokalno stanovništvo kratkoročno padne u energetsko siromaštvo, da bi se osigurala potrošnja u EU.

Međutim postavljaju se i dugoročna pitanja. Dok se neki sklopljeni dogovori prezentiraju kao proširenje infrastrukture pogodne za zeleni vodonik, koji neki posmatraju kao stazu ka dekarbonizaciji, ostaju otvorena pitanja u odnosu na trajnost interesa EU za gasom i riziku koji iz toga proizlazi za afrička narodna gospodarstva. Pošto je EU u nedavnoj prošlosti slala razne signale, u zemljama Afrike koje izvoze gas buknula je žestoka debata o ovim pitanjima.

U stvarnosti iznenadna energopolitička promjena mišljenja EU pobrinula se za nesigurnost – kod svih učesnika. Nedavno najvaljeni plan EU pod naslovom REPowerEU o smanjenju ovisnosti o ruskim fosilnim gorivima i ubrzanju energetskog zaokreta pohvaljen je od optimista kao obećanje za izgradnju obnovljivih energija. Međutim, još vlada nejasnost o tome kako će se finansirati neophodne investicije za REPowerEU što dovodi u pitanje njegovu izvodivost – a takođe stvarne namjere koje se kriju iza plana.

Strategija za osiguranje drugih izvora snabdijevanja gasom – postavljena na naporima pojedinih država članica EU i njihovih multinacionalnih preduzeća – u planu je jasnije razrađena nego pitanje kako će EU finansirati svoje namjere u području obnovljivih energija.

Sadašnje ponašanje Evrope djeluje pomalo kao deja-vu. Treba se sjetiti da se Evropa u kasnim 1970-im godinama nakon naftne krize nalazila u sličnoj situaciji. Tada je obaveza G7 iz deklaracije iz Tokija 1979., da podstiču ugalj kao alternativu za naftu vodila tome da se izlazak iz uglja za mnoga narodna gospodarstva pokazao kao neekonomičan što je znatno doprinijelo današnjoj klimatskoj krizi. Ostaje da vidimo da li će novi interes Evrope za gasom voditi do iste situacije – za nju samu i za zemlje iz kojih povlači gas.

Osim toga izgleda da je u mnogim zemljama EU došlo do zastoja u naporima za realizaciju odluka o energetskom zaokretu. Doduše to je bio slučaj i prije rata u Ukrajini, kao što je naprimjer bilo jasno na klasifikaciji gasa kao „zelene investicije“ u taksonomiji EU, ali izgleda da se ovaj trend ubrzava. Njemačka, najveće narodno gospodarstvo u EU, upravo je omekšalo plan EU da se od 2035. potpuno zabrane vozila sa motorima na sagorjevanje. To je dalji primjer za to kako se na početku dogovoreni tempo dekarbonizacije Evrope odugovlači.

Zemlje proizvođači moraju svoju pažnju bezuslovno usmjeriti na uslove ugovora sa podjelom rizika u proizvodnji.

Međutim, šta to znači za afričke zemlje koje trenutno vode pregovore o uvozu gasa u EU? Hitne mjere sa naznakom „sve osim Rusije“ su kratkoročno promijenile dinamiku. Aktuelni kontekst će možda voditi ka dugoročnim ugovorima na tržištima gasa i time za duže vrijeme ka Gas-Lock-in (zaključavanja). Dugoročni ugovori će vjerovatno osloboditi i kapital da bi se u zemljama proizvođačima izgradila neophodna infrastruktura za veći izvoz.

U svakom slučaju zemlje proizvođači moraju svoju pažnju bezuslovno usmjeriti na uslove ugovora sa podjelom rizika u proizvodnji, koji sa ovom investicijom idu zajedno: Ako multinacionalni koncern koji investira insistira na kratkom vremenu amortizacije za te zemlje će trajati neko vrijeme dok ne profitiraju od povećane potražnje a u najgorem slučaju možda neće uopšte profitirati. To nosi sa sobom visoke finansijske rizike. Tako jedna lock – in (zaključavanja) situacija je možda još opasnija za one afričke zemlje koje ne raspolažu sa resursima za brzi prelazak na druge energetske modele.

Riskantna je strategija graditi gospodarski model na osnovu današnjih izjava EU.

Iz sadašnje krize EU sve afričke zemlje mogu izvući važnu pouku: da se vjetar može opet brzo okrenuti i afrička narodna gospodarstva učiniti još ranjivijim. Činjenica je da nešto govori u prilog tome da bi se trenutna prilika trebala iskoristiti za to da se investicijama u Africi potpori čista infrastruktura da bi se konkurentna sposobnost afričkih gospodarstava za budućnost povećala.

Naprimjer sa zakonodavstvom EU kao što je Sistem izjednačavanja granice CO2 (Carbon Border Adjustment Mechanism), koji treba da stupi na snagu iduće godine, za uvoz iz industrija koje su ovisne od fosilnih goriva povećat će se uvozne takse. Iz toga za afričke zemlje proizlazi kratkoročno prilika, da izgrade vlastite onbovljive energetske resurse i preradu svojih rijetkih metala djelotvorno upotrijebe prije nego se međunarodni partneri vrate svojim starim navikama. U svakom slučaju treba da bude jasno da je  riskantna strategija graditi gospodarski model na osnovu današnjih izjava EU – jednog od najvažnijih partnera kontinenta.

Faten Aggad, Ellen Davies i Charles Wanguhu su istraživači i savjetnici u African Climate Foundation (ACF).

ipg-journal.de