Armija je Putinu pokorna, ali ga mrzi

BENJAMIN JÉRÔME
Autor 31.3.2022. u 09:28

Armija je Putinu pokorna, ali ga mrzi

Foto: Tass/Abaca/Alexei Nikolsky

Kako daleko može ići ruski predsjednik, i sa kakvim rješenjima? I dok se sukob u Ukrajini produžuje, pisac Bernard Lecomte, stručnjak za Kremlj, dešifruje propagandu koju vodi «apsolutni autokrata». Ako se veliki dio naroda slaže, propaganda loše prolazi kod elita, i postavlja generalštab u teško održivu poziciju.  

Piše: BENJAMIN JÉRÔME – Le Parisien Magazine, 25.mart 2022.

O čemu razmišlja Vladimir Putin? Četiri tjedna nakon lansiranja, njegova ‘specijalna operacija’ – izraz «rat« je u Rusiji zabranjen – nije završena brzom pobjedom. A upad je trebao biti munjevit: odlazak –do Kijeva i povratak, da bi se srušila vlada u korist odgovornih ljudi koji bi bili blagonakloni prema napadaču. U Putinovoj retorici radilo se o «denacifikaciji ukrajinske države da bi« zaštitio žrtve genocida kojeg vrši Kijev nad Donbassom, koji je u rukama separatista od 2014.

Stvar za nekoliko dana, kad se raspolaže sa više od 100 000 vojnika. To je ne računajući na ukrajinski otpor, ni na mobilizaciju jednog dijela planeta. Izoliran na diplomatskoj sceni, Vladimir Putin je izgleda izoliran i u Kremlju, gdje voli pokazati da sam donosi odluke. Ali njegova rijetka pojavljivanja u javnosti, kad izgleda bezizražajan i leden, hrane spekuliranje o njegovom zdravstvenom stanju.

Dakle, na šta danas misli Vladimir Putin? Može li se odlučiti da pregovara o kraju sukoba, kako to upućuje njegov ukrajinski kolega Volodymyr Zelenski, rizikujući da izgubi obraz? Ili će nastaviti ovu smrtonosnu trku, koja je već istjerala na puteve 10 milijuna ljudi? Divlja životinja je još opasnija kad je stjerana u kut, upozorava novinar i pisac  Bernard Lecomte, koji je dugo živio u Moskvi. Predstavlja nam propagandu na djelu u Rusiji, i opisuje Vladimira Putna izoliranog, manipulatora, ali sigurno ne ludog.

Bernard Lecomte, foto:  olvassbele.com

Malo je snimaka iz Kremlja. Šta se dešava ovih dana u ruskoj predsjedničkoj palači?

Bernard Lecomte: Važno je danas razumjeti da sve što se dešava u Kremlju, toj tvrđavi u koju se ne ulazi tek tako, i gdje se može vladati a da se ne mora izaći, sve odlučuje jedan čovjek. Posljednji put kad je bila  takva situacija  je u vrijeme ruskih  careva. Čak i u vrijeme komunizma, postojali su vođa i Politbiro. Danas je Vladimir Putin apsolutni autokrata. U vrijeme njegovih govora njegovo vijeće sigurnosti se drži na nekoliko metara od njega. On ne dodiruje nijednog od svojih ministara ni svojih generala. Sam je, štiti ga njegova garda ljudi iz FSB, političke policije naslijeđene iz KGB kojim je on upravljao.

Pitamo se šta Putin radi od svojih dana…

Neke glasine kažu da nije u Kremlju, nego u nekom bunkeru daleko od Moskve. Budimo oprezni. Teško je znati kako on živi, i s kim. Ali nekoliko snimaka je procurilo. Viđen je 5. marta sa stjuardesama zračne kompanije Aeroflot, ili na pozorišnoj predstavi. To je propaganda.

Mi Europljani trebamo osvijestiti halucinantni stupanj propagande koju organizira FSB u korist ovog rata, kojeg Putin ne naziva rat. Od jutra do mraka državna televizija priča da Ukrajinci pucaju na civile, da je Zapad napao Rusiju, da su Zapadnjaci dijelom nacisti. Ruski mediji su izvrnuli realnost, i to ne samo od početka ofanzive, 24. februara, nego od 2014. i rata u Donbassu.

Vladimir Putin objašnjava da vodi proces ‘denacifikacije’, što djeluje nadrealno u našem dijelu Europe. Kako razumjeti taj jezik?

U Rusiji, temeljni mit nacije, nosač patriotizma je pobjeda nad nacistima 1945. I to je nulta godina moderne Rusije. U školskim udžbenicima ne piše o drugom svjetskom ratu, nego o velikom patriotskom ratu. To je ono što se danas vidi na filmu, u književnosti, što motivira proslave obilježavanja: Rusi su pobijedili naciste.

Danas se Putin oslanja na marginalne činenjenice: postojanje bataljona Azov (para-militarne skupine koji se kiti nacističkim dekorom, koja se borila protiv pro-ruskih boraca za neovisnost i pridružio se redovnoj ukrajinskoj vojsci 2014.) i na nekoliko neonacističkih grupica na zapadu zemlje. Cijeli je svijet uočio aberaciju ruskog diskursa. Uostalom u Ukrajini predsjednik je Židov. On tu ima argument da opravda rat: Rusi će pobijediti naciste.

Da li je ruski narod prevaren tom propagandom?

To je ključno pitanje. Ruski narod nije homogen. Treba praviti razliku između kuliviranih ljudi, mladih, poduzetnika, koji govore strane jezike, žive u Moskvi ili u SanktPetersburgu. Ta društvena klasa je informirana. Čitaju na smartfonima zapadne medije i oni napuštaju zemlju: desetine hiljada ljudi je otišlo živjeti na Zapad, napuštajući zemlju preko Helsinkija ili Istanbula.

Ali Rusija je zemlja koja po dužini na zapadnoj strani ima 11 hiiljada kilometara. U selima, u stepama, milijuni ljudi vjeruju onome što se kaže na državnoj TV. Nemaju pristup informacijama iz inostranstva i bombarduje ih intenzivna propaganda.  Ova populacija ne razumije šta se dešava i ne može ni na koji način formirati opozicionu političku snagu.

Upad Marine Ovsiannikove, zaposlene na glavnoj državnoj TV, ističući antiratnu poruku, 14. marta usred dnevnika, nije ništa izmijenio? Zar to nije probudilo svjesti?

Prije svega, to je bila nevjerojatno hrabra gesta, koja podsjeća na slične poduhvate iz vremena predsjednika Brežnjeva. Prije pedeset godina disidenti su mahali panoima na Crvenom trgu, pa ih je hapsila policija i slala u gulag na pet godina. Svi su očekivali da ta gospođa nestane u zatvoru. Ali strani mediji, prije svega europski i američki, privukli su pozornost na nju i FSB, opet on, odlučio je da je spektakularno oslobodi, odmah, i da od toga ne napravi događaj.

FSB je shvatio da je ona mogla postati svjetska Jovanka Orleanka i da bi svi strani mediji svaki dan tražili novosti o njoj. Pričekaćemo sada njeno suđenje i vidjeti  kakva će biti presuda. Ta epizoda je samo trzaj. Za Ruse u gradovima Irkutsk ili Novosibirsk ta je mlada žena luda. Provokatorka koja govori besmislice – u poređenju sa svim što oni čuju ujutro i uveče na TV, i tako godinama.

U broju od 13. marta britanski  Daily Mail  uvjerava da Vladimir Putin pokazuje znakove mentalnih poremećaja, da bi mogao imati rak, Parkinsonovu bolest ili čak demenciju. Je li Putin lud?

Ne, to bi bilo previše jednostavno reći. On je, i to odavno, primjer velike koherentnosti. Sigurno, da bi objavio rat i otišao ubijati ljude, ne može biti normalan. Ali koherentan jeste. Treba prečitati njegove govore. On je najavio sve što će poduzeti, zašto i kako. Čak je fascinantno – kad se uoči kako je sve rekao. Ne uzimajmo ga za luđaka, nego za ono što on jeste: manipulator.

Otkad je ušao u KGB sve do danas on laže po cijeli dan, miješajući laži i istinu. Ne treba vjerovati u ono što on kaže, ali ga treba poslušati. Jer on najavi događaje. Ali glasine u vezi sa eventualnom bolešću su kredibilne. Nesumnjivo je da se Putin udebljao. Nije to onaj od prije deset godina, muževan čovjek koji se bavio jahanjem, igrao hokej. A dodajem i drugu hipotezu: a šta, ako su zapadne tajne službe, koje prenose te glasine, žrtve manipulacije? Zar izvjesni ruski lideri nemaju interes u širenju ideje da je Putin bolestan? Tako, jednog dana kad bude otišao predaleko, kad vojsku uhvati panika, Putin će doživjeti jednaku sudbinu kao Hruščov 1964., ili Gorbačov 1991. Naglo će biti udaljen iz zdravstvenih razloga. Saznaćemo iz priopćenja za javnost da je nažalost, fantastičnom Putinu pozlilo, i da je morao napustiti vlast.

Ali vi kažete da ga štiti FSB. Ko ima tu silu da ga može udaljiti?

U ovom trenutku ja to ne vidim. Ne treba računati na oligarhe. Čak iako su svi oni  protiv ove vojne avanture koja će ih vrlo skupo koštati, oni nemaju upliv na vladu. S druge strane, vojna lica se u Kremlju pitaju. Oni su prvi svjedoci ovog debakla. Poslati vojne obveznike od 18 godina u osvajanje Kijeva je apsolutna greška. Operacija je trebala biti brza, trajati dva ili tri dana, i zbaciti ukrajinsku vlast. Ali vojska se odmah zaglibila.

Vojni rukovoditelji to znaju, obaviješteni su o hiljadama mrtvih u njihovim redovima. Oni znaju i za muke ruskih mornara, koji su na brodovima kod Odese. U Odesi, u koju su ti mornari dolazili provoditi vikende, uživati u restoranima… S druge strane, vojna lica su povjesno neprijatelji obavještajnih službi. Danas se vojska pokorava Putinu, ali ga mrzi. Taj osjećaj poraza, ta ih muka može natjerati da reagiraju. Ne znam za sada kako, ali je to vrlo moguće.

Mrzi li Putin Zapad?

Da, ali nije uvijek bilo tako. 1989. Putin je bio potpukovnik KGB u Drezdenu u Njemačkoj. Putin, koji se nije školovao na visokim školama, koji je mali razbojnik kojeg je od delikvencije spasio učitelj judoa, ta pozicija u inostranstvu bila je posvećenje. I tamo je prisustvovao padu Berlinskog zida. Život mu se srušio. Vidio je kako je propala njegova domovina, SSSR i njegov cijeli život. Rekao je sam sebi da je to nepravda. Događaj smatra nevjerojatnim porazom i to će hraniti njegovu ogorčenost spram Zapada i doboku  želju za revanšizmom. On nije komunista. Njemu ideologija ne znači baš ništa, ali će zauvijek imati tu ideju da ponovno uspostavi ne carstvo, nego super silu.

To je u  suštini ono što Putin hoće?

Da. Obnoviti super silu koja neće ništa dugovati Zapadu, kojeg mrzi. I on može računati na savezništvo Kirilla, lidera ruske pravoslavne crkve.

Patrijarha Moskve, koji invaziju na Ukrajinu naziva «svetim ratom»…

Sve je sadržano u njegovom nazivu. On je patrijarh svih Rusija, to jest Rusije, Bjelorusije i Ukrajine, i sa Putinom dijeli tu viziju o velikoj sili. A u Ukrajini postoje pravoslavci koji odgovaraju Kirillu, i oni drugi, koji zavise od Konstantinopolja. Ta jednostavna činjenica je uvreda za moskovskog partijarha. Kirill blagosilja rat jer je to način da se ponovno uspostavi sveta Rusija i pravoslavna civilizacija. Ali u ovom trenutku kad je, na vojnom planu, shvatio da neće za dva dana stići u Kijev, milijuni ukrajinskih pravoslavaca, koji su okrenuti Kirillu, osudili su invaziju i udaljili su se od moskovske patrijaršije.

Ipak, bilo je predvidivo da Ukrajinci neće dočekati rusku vojsku kao osloboditelje.  Putin kao i Kirill daje utisak da živi izvan realnosti…

Oni slijede svoje civilizacijske fantazme, sigurni da su u pravu protiv cijelog svijeta. Obojica žive u dačama, palačama, bez skoro ikakvog dodira sa vanjskim svijetom. To je klasičan fenomen kod diktatora: njihovi najbliži suradnici se ne usuđuju priznati im istinu. Kad su ruski tenkovi stigli blizu Harkova, na primjer, stanovnici su spontano krenuli prema vojnicima da im kažu da se vrate kući i da nemaju šta tu raditi.

Ova informacija je oficirima poznata, prenijeli su je njihovom pukovniku, koji ju je prenio svom generalu, koji ju je prenio u generalštab. Ali kad su članovi generalštaba to raportirali Putinu, objasnili da su Ukrajinci napravili živi štit. Informacija je skraćena i  izobličena prije nego je stigla do predsjednika – da ga ne bi uznemirila.

Priča se da Putin čita samo povjesne knjige, i da to deformira njegovu viziju…

Jeste. On svoju ogorčenost naspram Europe i Zapada temelji na povjesnim tezama. Tako je izmaštao tu historiju i sam sebe uvjerava da u suštini Ukrajina ne postoji, da je to upala slijepog crijeva grandiozne slavenske Rusije. Za njega je neovisnost  ukrajinske države apsurd. Da Ukrajina može više voljeti Europu je nezamislivo. I jedna mana pojačava taj osjećaj. KGB je s jedne strane zamijenio FSB, što je politička policija, i s druge strane SVR, koji je preuzeo misije špijuniranja u inostranstvu.

Na SVR-u je bilo da obavijesti  o ukrajinskom mentalitetu, da upozori da će narod biti više patriotski raspoložen nego su Rusi mislili. Ali vidjeli smo onu nadrelističnu scenu, u kojoj Putin javno ponižava, na TV, direktora SVR-a, Sergeja Narychkina (21. februara Putin nalaže Narychkinu, koji je sav izgubljen, muca, da odobri priznanje neovisnost ukrajinskih separatističkih teritorija). Vidi se jasno da se taj čovjek nije usudio reći Putinu: «Ne treba napasti«.

Putin izgleda ima kompleksnu osobnost…

Ali Rusi imaju kompleksnu povijest i mentalitet. Imamo tendenciju misliti da je ruska kultura, ona koju volimo, i ja prvi, da su to Dostojevski, Tolstoj, Puškin, Čajkovski i nekoliko velikih baletana. I da je okrenuta Europi. Ali Rusija su i milijuni ljudi za koje je Europa jako daleko. «Slavofili», koji smatraju da je ruska civilizacija dovoljna sama sebi. Kako daleko bi mogao ići Vladimir Putin? U ovom trenutku  je on stjeran u kut. Promašio je svoju vojnu operaciju, kao i vjersku i kulturnu operaciju kod pravoslavaca. Ova dva poraza ga stavljaju u poziciju ranjene zvijeri, i postao je samo opasan.  Niko ne zna kako daleko može otići. Do izazivanja nuklearnog rata, kao što je prijetio da će uraditi? Sa našom europskom logikom u iskušenju smo reći da je to evidentno bluff, ali sa ruske tačke gledanja… Ne zna se. Kako trebamo danas  reagirati? Ne zamišljamo da se Ukrajinci, Poljaci, Nijemci, baltički narodi ili Francuzi mogu pomiriti sa Rusima. Neki već govore  o novoj željeznoj zavjesi na granici za Rusijom. Bez obzira šta da se desi, da Ukrajina bude europska ili raskomadana, neće biti pomirenja za narednih desetak godina. Rat je pomiješao karte i svijet presjekao na dva dijela od Atlantika do Urala.

Trebamo li poslati više vojnih postrojbi na granice, pokazati mišiće?

Putin smatra da se treba vratiti na teritorij od prije pada SSSRa. Po njemu na primjer baltske države moraju biti neutralne. Sve dok je Putin agresivan, oprezno je, i čak mudro, pokazati mu da ne treba dirati granice NATO država. Ako je ta granica slaba on će je probiti. Ne znamo dokle može ići, ni njegovi vlastiti vojnici to ne znaju. A on se želi osvetiti. Putin nema morala, on poznaje samo zakon jačeg. To je ono što je naučio, kad je bio dijete, na ulicama Lenjingrada, to je ono što su ga naučili u KGBu, kako je razumio cijelog života. Naspram nekoga ko ima takva uvjerenja više nego uputno je – naoružati se.

Sa francuskog prevela Nada Zdravič

BENJAMIN JÉRÔME
Autor 31.3.2022. u 09:28