Azija: Između dimnjaka i zmajeva

Povezani članci

• Gabon – osmi puč Afrike
• Egipatska vojska upozorila demonstrante da se ne približavaju kasarnama
• Snažan zemljotres pogodio Meksiko, milion ljudi ostalo bez struje
• Solunsko “ne granicama, ne nacijama”
• Jan Palach: 45 godina nakon njegovog javnog samospaljivanja
• Zabranjen ulazak ukrajinskim zvaničnicima u Kanadu

foto: DPA

Ambiciozna klimatska politika pri stalnom visokom rastu – Xi Jinping ima velike planove. Pritisak na neodlučni partijski i državni aparat raste.

Piše: Alexander Kallweit

Preveo: Ešref Zaimbegović

Kineska struktura moći je monolitna i kada generalni sekretar KP Kine (i predsjednik države) Xi Jinping nešto naredi tada se sve dešava odmah po njegovoj volji – tako argumentiraju prije svega komentatori koji malo toga razumiju o Kini. Najnoviji razvoj u području politike klime i ekologije nije međutim spojiv sa takvim načinom razmišljanja.

U septembru 2020. Xi Jinping najavio je pred generalnom skupštinom UN da će Kina dostići maksimum izbacivanja CO2 do 2030. a da će od 2060. ostvariti čak CO2 neutralnost. Ovo obećanje nije bili posljedica međunarodnog pritiska niti koordinirano samostalno preuzetim obavezama drugih zemalja; ono je došlo za sve eksperte – međunarodne i u Kini – potpuno iznenađujuće. U kineskoj politici nacionalni razvoj se ekstremno precizno planira, učestvuju mnogi uredi i hiljade stručnjaka, kako se to trenutno vidi u izradi sljedećeg petogodišnjeg plana. Potpuno je neobičajno da političke vodeće figure samostalno postavljaju visoke ciljeve sa konkretnim, kvantitativnim podacima. Veliki je rizik da u slučaju neuspjeha bude i sam osobno odgovoran.

U januaru 2021. objavio je kineski Nacionalni ured za energetiku (praktično: Ministarstvo energetike) izvještaj o rezultatima „Centralne inspekciona grupe za zaštitu okoliša“. U izuzetnoj oštrini inspektori su predbacili uredu za energetiku mnogobrojna zanemarivanja njegovih obaveza kao ekološkog regulatora za energetski sektor. Grijesi ureda za energetiku detaljno su navedeni i dodatno poniženje sastoji se u tome da je ured za energetiku morao kritiku u punom tekstu objaviti na svojoj vlastitoj web stranici. „Centralne inspekcije“ djeluju po nalogu centralnog partijskog i državnog rukovodstva. Glavni šef ekološke inspekcije je član politbiroa i zamjenik premijera, a inspektori su imenovani od organizacionog odjeljenja Komunističke partije Kine.

Tempo neizbježno zahtijeva da ukupna potreba za energijom još dugo vremena raste

Iznenađujuće najave vrhunskih političara na internacionalnoj bini ili spor između ekološkog nadzora i ministarstva energetike dešavaju se i u drugim zemljama. Međutim u kineskom sistemu procesi pregovaranja provode se iza zatvorenih vrata; kada se ona ponovo otvore saopštava se samo rezultat i demonstrira se jedinstvo. Čuvanje ugleda svih učesnika je centralni princip. Zbog toga se interpretacija postupaka ne može osloniti na originalne citate nego samo pokušati dati najbolje moguće tumačenje viđenog. U svakom slučaju ovdje je bio očit spektakularni izuzetak od uobičajenog postupka i to pokazuje kako neuobičajeno teško i kontroverzno protiču pregovori kod ekoloških tema.

Otpor protiv ekološki motiviranih normi nastaju na kroz koliziju centralnih ciljeva sa lokalnim, regionalnim ili sektorskim interesima koji su ugroženi kroz naknade, zabrane, pomanjkanje ili poskupljenje korištenja ekološki senzibilnih resursa. Okruzi i provincije, koji jako zavise od eksploatacije i korištenja uglja ili pokazuju strukturu proizvodnje koja jako opterećuje okolinu imaju naravno interes da ekološke upute centrale provode sa oklijevanjem. Najčešće su to regioni sa ispodprosječnim dohotkom i odgovorni se boje nezadovoljstva mjesnog stanovništva. To je uobičajeno stalno nadvlačenje između centralnih političkih uputa i regionalne provedbe koje se povremeno u regionalnim statistikama pojavljuje u formi „alternativnih činjenica“.

Na drugu stranu čak i na državnom nivou postoje konflikti ciljeva: Aktuelno debatirani ciljevi za 15 godina, koji treba da budu usvojeni u martu, pretpostavljaju gospodarski rast od prosječno oko pet posto godišnje do 2035. godine. Ovaj kvantitativno jasan cilj stavlja mnoge odgovorne pod izuzetnu prisilu na uspjeh. Tempo rasta ove velikosti nužno će zahtijevati da ukupna potreba za energijom još dugo vremena raste, jer energetski intenzitet jedne jedinice socijalnog proizvoda teško se može svake godine smanjiti za pet posto. Šta jedan pojedinačni nedostatak energije može kratkoročno prouzrokovati bilo je jasno posljednjih mjeseci kada je Kina nakon vanjskopolitičkog spora blokirala preuzimanje australijskog uglja: Na jednu stranu u pojedinim provincijama racionirana je potrošnja struje, na drugu stranu dovela je do djelomične supstitucija domaćim ugljem, koji pokazuje veće onečišćenje do lokalno lošijih vrijednosti čistoće vazduha.

Ogromni kineski državni aparat raspolaže sa mnogo mogućnosti da promjene uspori ili čak spriječi bez da pokaže otvoreni otpor

Veća upotreba energije može se postaviti ekološki podnošljivo ako se poveća udio regenerativnih energija u primarnom miksu energije. Do sada je postojala predstava da bi se odnos ugalj/nafta i gas/ obnovljive energije (aktueleno 60/25/15) trebao kretati do 2030. u pravcu 50/30/20, a onda do 2050. do 40/30/30. Međutim CO2 neutralnost znači da ugalj do 2060. smije iznositi maksimalno osam posto. Povećanje obnovljivih energija mora se zato realizovati znatno ambicioznije nego što je do sada planirano.

U tom pravcu ukazuju i strategijska razmišljanja. Trenutno se jedan dio upotrebljavanog uglja uvozi, a za naftu i gas to važi skoro u cijelom obimu. Od toga kupovina koja potiče iz Rusije posmatra se kao relativno sigurna. Ostatak je ovisan od trgovinskih puteva koje Kina sama ne može kontrolisati. Udvostručenje bruto socijalnog proizvoda do 2035. pri istovremenoj jakoj redukciji udjela (domaćeg) uglja dalje bi povećalo potreban volumen uvoza nafte i gasa, dakle primarnih energenata, čiji put do Kine nije sasvim siguran. Kineski gospodarski razvoj bio bi ranjiv. Jedini izlaz za ovaj strategijski problem je u znatno bržem tempu proširenje obnovljivih izvora energije.

Sigurno da je Xi Jinpingu uspjelo da svoju osobnu vodeću poziciju konsoliduje u obimu kakav ni jednom drugom kineskom političaru već decenijama nije bio moguć. Ali odsustvo svakog otpora njegovoj osobi uopšte ne znači da se njegove realpolitičke upute svuda glatko provode. Ogromni kineski državni aparat raspolaže sa mnogo mogućnosti da promjene uspori ili čak spriječi bez da pokaže otvoreni otpor. Pritom ulogu igraju opisani lokalni interesi, a usto i otpor od sektora koji kroz ekološke i klimatske političke mjere očekuju pogoršanje svoje međunarodne konkurentske sposobnosti. Neki rukovodioci u gospodarstvu – u privatnim preduzećima kao i u državnom sektoru – osjećaju zahtjev da moraju isporučiti utvrđeni visoki rast dok su istovremeno usporeni ekološkim troškovima, kao preambiciozan i praktično neizvršiv.

Ovo je tumačenje javne kritike za energetski ured: Ko ispunjava svoje gospodarske ciljeve time što nonšalantno zaobilazi ekološke propise biće javno stavljen na stup srama

U ovoj situaciji partijski i državni vrh stoje na strani okoliša i klime. Time što ostaju ambiciozni kod ciljeva rasta i istovremeno podižu zahtjeve u zaštiti okoline oni povećavaju pritisak na mnoge kadrove čije osobno vrednovanje uspjeha ovisi primarno od ostvarivanje ciljeva u gospodarskom području.

Ovo je tumačenje javne kritike za energetski ured: Ko ispunjava svoje gospodarske ciljeve time što nonšalantno zaobilazi ekološke propise biće javno stavljen na stup srama. I govor Xia u UN treba posmatrati sa ovoga aspekta. On sliči političkoj pobjedi kojom su snage otpora u Kini stavljene pred gotov čin. Kina se obavezala pred svjetskom javnošću – sad moraju svi na posao da bi ovo obećanje ispunili ili će cijela Kina izgubiti na ugledu. Xi i njegovi bliski saradnici su u kineskom kontekstu najradikalniji zagovornici ambicioznog ekološkog razvoja, dok se partijski i državni aparat moraju sa mukom gurati naprijed a mnoga preduzeća agiraju suzdržano.

Xi Jinping je došao na vlast kad je zagađenje vazduha u kineskim gradovima dostiglo apokaliptične razmjere i iznenada postalo najhitniji problem – time je tema okoliša i politički postala top prioritet. Kad se govori i objavljeni članci Xia uporede sa onima drugih političara i političkih institucija postaje jasno da njegovi ekološko politički zahtjevi ili kritika na ekološke grijehe često ide mnogo dalje nego svih drugih aktera kao naprimjer onih iz ministarstva ekologije. Zbog toga je u području ekologije dobrodošla i aktivnost nevladinih organizacija ukoliko se radi o identifikaciji grešaka pojedinih pogona ili ureda i o konkretnim prijedlozima aktivnosti.

Čisto CO2 smanjenje sa klimatsko političkim ciljnim pravcem trenutno je još tema elite

Što se tiče ekoloških problema, politički čelnici imaju podršku urbanog stanovništva iza sebe. Kvalitet vazduha je dnevna tema razgovora. Postepeno raste i svijest o problemima opterećenja zemljišta i vode, čak i za biodiverzitet. Čisto CO2 smanjenje sa klimatsko političkim ciljnim pravcem ima nasuprot tomu malo lobija i trenutno je još tema elite. Ovdje je veza između doprinosa Kine – i potrebnih žrtava – i cilja globalnog smanjenja temperature manje bliska, nasuprot tome je jako iskušenje da se u prednji red stave druge države sa višim dohotkom po glavi stanovnika. Kod klimatskih mjera u užem smislu političko vodstvo može računati puno manje na potporu javnosti. Ono ne želi otvarati nikakvu debatu o mogućem konfliktu između gospodarskih i klimatskih ciljeva. Svojom jasnom obavezom pred UN-om Xi je uložio politički kapital.

Doskora je klimatsko politički kurs Trumpove administracije djelovao kao dodatni vjetar u prsa; interni kritičari Xi-ovog kursa mogli su govoriti o naivnom jednostranom djelovanju koja Kini povećava opterećenje ali donosi malo plodova, dok se bogatije zemlje sakrivaju. Sa novim pokretom na međunarodnom parketu, prvo iz Brisela a od nedavno i iz Vašingtona, Kina je opet dio globalno koordinirane politike. To olakšava političkom vodstvu javno objašnjenje njihovog kursa.

Sada se traži teška ravnoteža: I EU kao i nova administracija SAD opisuju u isto vrijeme – sa malim razlikama u formulisanju – Kinu kao partnera, konkurenta i sistemskog rivala.

U klimatskoj politici je partnerska uloga sasvim jasna, doprinos Kine je na osnovu njene veličine čak neophodan, a njegovo političko vodstvo bori se protiv neodlučne administracije pri slaboj podršci stanovništva. Sada je neophodno puno političkog umjeća da se nađu instrumenti koji sa jedne strane trajno osiguravaju podršku Kine u klimatskom partnerstvu i sa druge strane osiguravaju da se iz vida ne izgube dalji aspekti komplikovanih odnosa.

ipg-journal.de