Bez zlatnih dvadesetih

Povezani članci

• Nigerija: Broj žrtava eksplozija u dvije džamije povećan na 42, više od 100 povrijeđenih
• Izrael obećao odmazdu, raste strah od novog rata
• “Zvučno bombardiranje”: Sjeverna Koreja “na rubu rata” zbog radijskog programa Južne Koreje
• Tragično otuđivanje
• Povratak bivšeg predsjednika u ključnoj izbornoj godini za Brazil
• Uhićeno više od 300 pedofila! Među njima najviše učitelja, liječnika, svećenika…

Foto: Sky Deutschland – Proplesati noć kao u Babylon Berlin: Za takve scene u sljedećim godinama ostaje vjerovatno samo uzimanje daljinskog upravljača.

Od deflacije preko rastućeg populizma do cyber i trgovinskih ratova – deset trendova kojima se moramo prilagoditi u ovoj deceniji.

Piše: Nouriel Roubini
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Nakon finansijske krize 2007-09. godine, zbog političkih grešaka bili su zaoštreni uneravnoteženosti i rizici koji se provlače kroz svjetsko gospodarstvo. Umjesto da počnu rješavati strukturne probleme na koje su ukazali finansijski kolaps i recesija koja je slijedila, vlade su probleme pretežno pomjerale u budućnost i time su stvarale značajne rizike nazadovanja koji su učinili neizbježnom dalju krizu. I sada, pošto je kriza tu, rizici postaju čak još akutniji. Na nesreću, čak i ako ova sadašnja, još teža recesija vodi u nastavku godine u slabi oporavak u U formi, nju će slijediti još u ovoj deceniji „Veća depresija“ u L formi. Obrazloženje leži u deset kobnih i rizičnih trendova.

Prvi trend odnosi se na deficite i iz njih rezultirajuće rizike: dugovi i nesposobnost plaćanja. Politički odgovor na Covid 19 obuhvata masivno povećanje budžetskih deficita u redu veličina od 10% BDP ili više – i to u vrijeme kada je državno zaduženje u mnogim zemljama već visoko, ako nije čak nesnošljivo. Još gore: Gubici prihoda mnogih domaćinstava i preduzeća znače da će i nivo zaduženja u privatnom sektoru postati nesnošljiv što će potencijalno voditi masovnom nesposobnošću plaćanja i bankrotima. Zajedno sa strmo rastućem državnom zaduživanju ovo praktično garantuje još slabiji oporavak nego nakon Velike recesije prije jedne decenije.

Drugi faktor je demografska vremenska bomba u visoko razvijenim gospodarstvima. Covid 19 pokazuje da država mora više novca ulagati u zdravstvene sisteme i da su univerzalno zdravstveno osiguranje i druga odgovarajuća javna dobra neophodnost a ne luksuz. Međutim, pošto najveći broj razvijenih zemalja ima društvo koje stari, buduće finansiranje ovih izdataka će dalje povećati skrivene dugove današnjeg  sistema zdravstvenog i socijalnog osiguranja koji se finansiraju iz tekućih prihoda.

Treći problem je rastuća opasnost od deflacije. Sadašnja kriza izaziva pored duboke recesije i masivan zastoj na tržištu roba (neiskorištene mašine i kapaciteti) i rada (masovna nezaposlenost) i podstiče pad cijena sirovina kao što je nafta i industrijski metali. To čini vjerovatnom dužničku deflaciju što povećava rizik nesolventnosti.

Četvrti (s tim povezani) faktor biće devalvacija valuta. Emisione banke će u svojim pokušajima da suzbiju deflaciju i opasnost strmog porasta kamata koji proizlazi iz masivnog rasta dugova, slijediti čak još nekonvencionalniju i široko obuhvatnu novčanu politiku. Kratkoročno će vlade morati ostvarivati monetarizovane budžetske deficite da bi izbjegle depresiju i deflaciju. Međutim, u toku vremena trajni negativni šok u području ponude kroz ubrzanu deglobalizaciju i odnedavni protekcionizam napraviće stagflaciju praktično neizbježnom.

Pošto će milioni ljudi izgubiti svoja radna mjesta ili će manje zarađivati razlike u prihodima i u imetku će se u 21. stoljeću i dalje povećavati.

Peti problem je sveobuhvatna postepena destabilizacija gospodarstva. Pošto će milioni ljudi izgubiti svoja radna mjesta ili će manje zarađivati razlike u prihodima i u imetku će se u 21. stoljeću i dalje povećavati. Da bi se osigurali od budućih potresa u lancima isporuka mnoga preduzeća u visoko razvijenim zemljama će proizvodnju iz jeftinijih regiona vratiti u svoja troškovima intenzivnija domaća tržišta. Međutim ovaj trend neće pomoći domaćim radnicima nego će ubrzati tempo automatizacije što će dovesti plate pod pritisak i dalje raspiriti plamen populizma, nacionalizma i mržnje prema strancima

Ovo vodi do šestog značajnog faktora: deglobalizacije. Pandemija ubrzava trendove u pravcu secesije i fragmentiranja koji su već prije toga bili u toku. SAD i Kina će se brže razdvajati a većina zemalja reagovaće na to sa još snažnijom protekcionističkom politikom da bi zaštitile svoja domaća preduzeća i radnike od globalnog raspada. Postpandemijski svijet biće označen jačim ograničenjem slobode kretanja roba, usluga, kapitala, radne snage, tehnologija, podataka i informacija. U farmaceutskoj i branši živežnih namirnica kao i u sektoru medicinskih aparata, gdje su vlade u reakciji na krizu sada uvele izvozna ograničenja i druge protekcionističke mjere, ovo je već započelo.

Otklon od demokratije će pojačati ovaj trend. Populističke vođe često profitiraju od gospodarske slabosti, masovne nezaposlenosti i sve veće nejednakosti. Pod uslovima povećane gospodarske nesigurnosti postojaće jaki impulsi da  stranci postanu žrtveni jarci za krizu. Mnogi radnici i široke mase srednje klase prihvatiće populističku retoriku posebno ograničenje useljavanja i trgovine.

Ovo nas dovodi do osmog faktora: geostrategijski konflikt između SAD i Kine. Pošto Trumpova vlada čini sve moguće da bi krivicu za pandemiju prebacila na Kinu, režim kineskog predsjednika Xi Jinpinga će još više pojačati svoju tvrdnju da SAD pokušavaju na konspirativan način da spriječe miroljubivi uspon Kine. Kinesko-američko razdvajanje u trgovini, tehnologiji, investicijama, podacima i finansijskih aranžmanima će se intenzivirati.

SAD i Kina će se brže razdvajati a većina zemalja reagovaće na to sa još snažnijom protekcionističkom politikom da bi zaštitile svoja domaća preduzeća i radnike od globalnog raspada.

Još gore je što će ovaj diplomatski lom pripremiti pozornicu za novi Hladni rat između SAD i njenih rivala – ne samo Kine, nego i Rusije, Irana i Sjeverne Koreje. Gledajući na približavanje  predsjedničkih izbora u SAD sve govori za povećenje tajnih cyber ratnih sukoba koji bi potencijalno mogli voditi čak do konvencionalnih vojnih sukoba. A pošto je tehnologija centralno oružje u borbi oko ovladavanja sektorima budućnosti i za suzbijanje pandemija privatni tehnološki sektor će se sve više stapati sa vojno industrijskim kompleksom.

Posljednji rizik, koji se ne može ignorisati, su ekološki uslovljena opterećenja koja – kao što je pokazala Covid – 19 kriza – mogu napraviti puno više gospodarske štete nego finansijska kriza. Ponovljene epidemije (HIV od 1980ih godina, SARS 2003, H1N1 2009, MERS 2011, Ebola 2014-16) su, kao i promjene klime, u osnovi katastrofe izazvane od čovjeka, koje potiču iz loših zdravstvenih i higijenskih standarda, zloupotrebe prirodnih sistema i rastućeg povezivanja globalizovanog svijeta. Pandemije i mnogi morbidni simptomi promjene klime u narednim godinama će biti češći, teži i skuplji.

Ovih deset rizika, koji su se jasno ukazivali već prije izbijanja Covid 19, prijete sada da raspire jaku oluju, koja tjera cjelokupnu svjetsko gosdpodarstvo u deceniju očajanja. Do u 2030e godine moglo bi se, zahvaljujući tehnološkom razvoju i kompetentnom političkom vođenju, uspjeti mnoge od ovih problema smanjiti, otkloniti ili minimalizovati što bi moglo voditi stabilnijem međunarodnom poretku, označenom pojačanim inkluzivitetom i zajedničkim radom. Međutim svaki HappyEnd pretpostavlja da moramo naći put da prebrodimo dolazeću „Veću depresiju“.

Nouriel Roubini je profesor ekonomije na Stern School of Business Njujorškog univerziteta i bio je za vrijeme Clintonove administracije senior ekonomist za međunarodne odnose u Savjetu ekonomskih savjetnika Bijele kuće. Radio je za Međunarodni monetarni fond, Emisionu banku SAD i Svjetsku banku.

ipg-journal.de  01.05. 2020.