Bidenova vanjska politika i Ukrajina

Izdvajamo

• Bidenova promašena vanjska politika dovela je do onoga na što su upozoravale generacije američkih vanjsko-političkih stratega, poput Henrya Kissinger i Zbigniewa Brzezinskog, naime Rusiju je natjerala u čvrsti kineski zagrljaj. Biden je to ostvario dramatično zaoštravajući hladni rat s Kinom upravo u isto vrijeme kada se upustio u ‘vrući’ rat s Rusijom.

Povezani članci

• Kairo: petnaest ljudi poginulo tokom intervencije policije
• Izazovi slovenske i vanjske politike EU u vrijeme krize
• U SAD-u novi skandal s policijom: Gledali muškarca dok se utapa i nisu mu pomogli
• Trump: Meksiko će platiti granični zid
• Ko je kriv za novi irački haos?
• Izraelski liberali

Foto: EPA

Ono što trebaju i Amerikanci i svijet, to su gospodarski oporavak, diplomacija i mir.

Jeffrey Sachs, Common Dreams
(tekst je napisan prije izbora za Kongres!)

Predsjednik Joe Biden minira izglede svoje stranke na izborima za Kongres svojom krajnje pogrešnom vanjskom politikom. Biden vjeruje kako je u ratu u Ukrajini u pitanju globalna reputacija Amerike i uporno odbija diplomatsko rješenje. A rat u Ukrajini u kombinaciji s potezima administracije što su unijeli nered u naše gospodarske odnose s Kinom, pogoršava stagflaciju i vjerojatno će dovesti do toga da će Republikanci preuzeti kontrolu nad jednim od dvaju domova Kongresa (rezultat izbora potvrdio je točnost ovoga predviđanja, objavljenog uoči izbora na Kojima su Repulikanci preuzeli Zastupnički dom Kongresa). Što je još gore, Bidenovo odbacivanje diplomacije produljuje razaranje Ukrajine i prijeti nuklearnim ratom.

Biden je ‘naslijedio’ gospodarstvo duboko načeto neredom što su ga u globalnim lancima opskrbe prouzročili pandemija i Trumpova pogrešna trgovinska politika. No, umjesto da radi na tome da smiri uzburkane vode i popravi štetu što ju je zatekao, Biden je zaoštrio sukob i s Rusijom, i s Kinom.

Biden je napao lidera republikanske manjine, Kevina McCharthya, koji je izrazio sumnju u pogledu još jedne velike ‘runde’ financijske pomoći Ukrajini izjavljujući: ‘Oni (Republikanci) kažu kako u slučaju njihove pobjede nije vjerojatno da će nastaviti financirati – pomagati – Ukrajinu, ukrajinski rat protiv Rusije. Ti momci ništa ne shvaćaju. Riječ je o nečemu mnogo većem od Ukrajine, riječ je o istočnoj Evropi. O Atlantskom paktu. Riječ je o stvarnom, ozbiljnom, ozbiljnom ishodu. Oni nemaju pojma o američkoj vanjskoj politici.’

Slično, kada je skupina progresivnih demokratskih članova Kongresa tražila da se rat u Ukrajini okonča pregopvorima, Demkratska ih je stranka – slijedeći liniju Bijele kuće – izopćila, prisiljavajući ih da opozovu svoj apel za diplomatskim rješenjem.

Biden vjeruje kako američka vjerodostojnost ovisi o širenju NATO-a na Ukrajinu i da je, kako bi se to postiglo, potrebno poraziti Rusiju u ratu u Ukrajini. Opetovano je odbio uključiti diplomaciju u rješavanje spora s Rusijom oko širenja Atlantskog pakta, što je bila ozbiljna pogreška. Rezultat je bio predstavnički rat između Sjedinjenih Država i Rusije u kojemu se razara Ukrajina, a da bi ironija bila potpuna – u ime spašavanja Ukrajine.

Cijela priča sa širenjem NATO-a zasniva se na američkoj laži što datira u devedesete godine prošloga stoljeća. Sjedinjene Države i Njemačka obećale su Gorbačovu da se NATO neće ‘ni pedlja pomaknuti prema istoku’, ukoliko Gorbačov raspusti Varšavski ugovor kojim je dominirao Sovjetski Savez i složi se s ujedinjenjem Njemačke. S tipičnim cinizmom i onako kako im je odgovaralo, Sjedinjene su Države zanemarile taj dogovor.

Godine 2021. Biden je mogao spriječiti rat u Ukrajini, a da pri tome ne žrtvuje ni jedan jedini američki vitalni interes. Američka sigurnost apsolutno ne ovisi o tome hoće li se NATO proširiti na Ukrajinu i Gruziju. Zapravo, širenje NATO-a dublje u crnomorsku regiju potkopava američku sigurnost, jer dovodi Sjedinjene Države u izravnu konfrontaciju s Rusijom (i još jednom krši obećanje dano prije tri desetljeća). A niti sigurnost Ukrajine ne ovisi o širenju NATO-a, što je ne jednom priznao i predsjednik Volodimir Zelenski.

Ruski je predsjednik Putin, od godine 2008. pa nadalje višekratno upozoravao Ameriku da ne širi NATO na Ukrajinu, regiju koja je od vitalnog interesa za Rusiju. No, s jednakom odlučnošću Biden je inzistirao na širenju NATO-a. Potkraj godine 2021. Putin je poduzeo posljednji diplomatski napor, kako bi spriječio to širenje, ali ga je Biden potpuno odbio. To je bila opasna vanjska politika.

Koliko god da mnogi američki političari to ne žele čuti, Putinova upozorenja što su se odnosila na širenje NATO-a bila su i stvarna i na mjestu. Rusija ne želi teško naoružanu vojsku NATO-a na svojim granicama, baš kao što ni Sjedinjene Države ne bi prihvatile teško naoružanu meksičku vojsku koja bi imala podršku Kine, na američko-meksičkoj granici. Posljednja stvar koju Amerika i Evropa trebaju, to je dugi rat s Rusijom. A upravo nam je to donijelo Bidenovo inzistiranje na širenju NATO-a na Ukrajinu.

Sjedinjene Države i Ukrajina trebale bi prihvatiti tri apsolutno razumna uvjeta za okončavanje rata: vojna neutralnost Ukrajine; rusko de facto zadržavanje kontrole and Krimom, gdje je od 1783. matična luka ruske crnomorske flote; i autonomiju do koje bi se došlo pregovorima za ukrajinske regije s većinskim ruskim stanovništvom, kao što je bilo predviđeno sporazumom iz Minska što ga je Ukrajina propustila implementirati.

Umjesto takvog razumnog rješenja, Bidenova je administracija opetovano govorila Ukrajini da se nastavi boriti. ‘Hladnom vodom’ zalila je pregovore u ožujku/martu, kada su Ukrajinci već razmatrali mogućnost završetka rata pregovorima, da bi nakon toga napustili pregovarački stol. Rezultat je toga da Ukrajina teško pati, da se njezini gradovi i infrakstruktura pretvaraju u prah i pepeo i da u bitkama ginu deseci tisuća ukrajinskih vojnika. Usprkos svom NATO-skom naoružanju, Rusija je nedavno razorila do polovice ukrajinske energetske infrakstrukture.

U međuvremenu trgovinske i financijske sankcije protiv Rusije, uvedene pod američkim vodstvom, pretvorile su se u bumerang. Zbog prekidanja dotoka energenata iz Rusije, Evropa je u dubokoj gospodarskoj krizi koja se prelijeva i na američko gospodarstvo. Razaranje plinovoda Sjeverni tok samo je produbilo evropsku krizu. Rusi tvrde kako je to djelo britanskih operativaca, ali sasvim sigurno ne bez američkog sudjelovanja. Sjetimo se onoga što je, za slučaj da Rusija napadne Ukrajinu, Biden rekao u veljači/februaru: ‘Mi ćemo onemogućiti Sjeverni tok. To vam obaćevam, a mi smo i sposobni da to učinimo.’

Bidenova promašena vanjska politika dovela je do onoga na što su upozoravale generacije američkih vanjsko-političkih stratega, poput Henrya Kissinger i Zbigniewa Brzezinskog, naime Rusiju je natjerala u čvrsti kineski zagrljaj. Biden je to ostvario dramatično zaoštravajući hladni rat s Kinom upravo u isto vrijeme kada se upustio u ‘vrući’ rat s Rusijom.

Od početka svojega mandata Biden je ograničio diplomatske kontakte s Kinom, potaknuo nove kontroverze u pogledu dugogodišnje američke politike ‘jedne Kine’, opetovano pozvao na jačanje isporuka oružja Tajvanu i uveo globalnu zabranu izvoza visoke tehnologije u Kinu. Obje su stranke podržale tu politiku destabilizacije Kine, ali cijena što je plaćamo je dalja destabilizacija svijeta, pa onda i američkog gospodarstva.

Sve u svemu Biden je naslijedio tešku ekonomsku situaciju, pandemju, veliki proračunski deficit u 2020. i globalne tenzije što su već postojale. No, umjesto da ih rješava, on je ozbiljno zaoštrio gospodarske i geopolitičke krize. Potrebna nam je promjena vanjske politike. Nakon kongresnih izbora pruža se prilika za procjenu stanja.

Ono što trebaju i Amerikanci i svijet, to su gospodarski oporavak, diplomacija i mir.