Corona pobjeđuje kraljevstvo

Paul Mason
Autor 20.4.2020. u 10:10

Corona pobjeđuje kraljevstvo

Foto: Reuters

Kada je britanski zdravstveni sistem već dospio pod rastući pritisak zbog Corona virusa, britanska vlada jednostavno nije prihvatila da učestvuje u zajedničkom projektu EU za nabavku  hitno potrebnih respiratora. Razlozi za to bili su nejasni: U početku je premijer Boris Johnson tvrdio da kraljevstvo radi samostalno „jer je  napustilo EU“, ali kasnije je prebacio krivicu na grešku u vladi.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Do tada su bila prošla već dva tjedna katastrofalne britanske strategije „imuniteta stada“, za koje vrijeme se britanska vlada ustručavala da uvede ograničenje kretanja  i – kao što to sada znamo – da provede masovno testiranje prema preporuci Svjetske zdravstvene organizacije.

Neki smatraju da je Johnson  – isto kao i predsjednik SAD Donald Trump u isto vrijeme – bio spreman da žrtvuje veći broj ljudskih života da bi spasio gospodarstvo. Ali stvarni razlog je čak još jednostavniji i okrutniji: Cijeli februar je potrošen da bi se spasio Johnsonov projekt Brexita.

Iako Downing Street do 3. marta nije dao nikakvo zvanično saopštenje o Corona virusu Johnson je u njemu tačno jedan mjesec prije već prepoznao opasnost za Brexit. U jednom slikovitom govoru u centru raskoši britanskog pomorskog koledža iz Grinviča 18. stoljeća najavio je da će Velika Britanija prekršiti dogovor koji je potpisala u zajedničkoj političkoj izjavi sa EU u oktobru 2019. godine.

On je naglasio da se London neće pridržavati svojih obećanja o „fer igralištu“ kod regulisanja socijalnih, ekoloških i pitanja radničkih prava i neće akceptirati ni u kom slučaju zajedničko zakonodavstvo. I u slučaju da EU sa tim ne bude saglasna započele bi već u junu pripreme za Brexit bez ugovora.

Umjesto da slijedi pravila svoga najbližeg trgovinskog partnera Ujedinjeno kraljevstvo bi sada trebalo postati zemlja koja bi sebi postavila kao cilj razaranje svih trgovinskih blokova i agresivno napravila novi poredak u svjetskoj trgovini – isto kao u vrijeme svoje vlade nad morima u vrijeme Roberta Clive i Horatia Nelsona.

Najveći broj ljudi nije tada to primjetio ali ovaj cjelokupni narativ bio je opleten oko jedne reakcije na Corona virus. „Postoji li opasnost da nove zaraze kao Corona virus izazovu paniku i potrebu za segregacijom tržišta koja prevazilazi medicinsku svrsishodnost i pravi stvarne i nepotrebne gospodarske štete“, rekao je Johnson, „čovječanstvo treba negdje vladu koja je spremna masivno se… založiti za prava naroda u svijetu da međusobno trguju“.

Dok su druge evropske zemlje ograničile slobodu kretanja svoga stanovništva i dnevno testirale desetine hiljada ljudi Johnson je htio stvar prvobitno „uzeti sportski“ i dozvoliti da se razboli 80 posto stanovništva.

Ta zemlja je dakle trebala biti Velika Britanija. I da bi spriječio „nepotrebne gospodarske štete“, Johnson je tada podvrgao cjelokupno britansko stanovništvo javnom zdravstvenom eksperimentu, koji je – da nije korigovan na prijedlog istraživača Imperial College – mogao ubiti četvrt miliona ljudi.

Dok su druge evropske zemlje ograničile slobodu kretanja svoga stanovništva i dnevno testirale desetine hiljada ljudi Johnson je htio stvar prvobitno „uzeti sportski“ i dozvoliti da se razboli 80 posto stanovništva. On se bojao, i kako se ispostavilo sa pravom, da bi se Covid – 19 mogao pokazati kao dalji ekser u mrtvačkom kovčegu trgovine i finansijske globalizacije i time torpedirati pretpostavke za njegov Brexit projekt. I kad je odustao od  strategije „imuniteta krda“ Johnson je još uvijek ostao pri svojoj pretnji za Brexit bez dogovora.

Međutim pogled na sadašnje stanje svjetskog gospodarstva pokazuje da ova prijetnja nema nikakve osnove. Kako na strani potražnje tako i na strani ponude realnog gospodarstva predstoje nam  mnogobroji „iznenadni prekidi“. Kao reakcija na to u dva odlučujuća sektora događa se odliv kapitala: iz zemalja u razvoju i iz obveznica preduzeća industrijskih država. I dok se investitori bore oko kratkoročnih državnih obveznica kao zamjene za gotovinu čak i tržišta obveznica padaju u haos.

Prema rejting agenturi Fitch vjerovatno je da će svjetski bruto domaći proizvod na cijelu 2020. pasti za 1,9 posto. Velika Britanija i evrozona će čak imati pad od 3,3 odnosno 4,2 posto. I ovo sve je bilo prognozirano prije nego smo uopšte znali stvarne razmjere eventualnih sekundarnih potresa.

Pod ovim uslovima držati se termina za decembar 2020. i prijetnje sa tvrdim Brexitom u junu je čisto samouništenje.

Najbolji scenario je recesija u V formi kod koje se BDP do kraja 2021. oporavlja na nivo od prije krize. Međutim, ukoliko centralne banke i ministarstva finansija ne uspiju prigušiti finansijski haos biće vjerovatnija duža recesija u U formi. A ako političari ovisnici o štednji u budžetima za 2021. smanje plate i javne izdatke mogli bi dijelovi svijeta doživjeti recesiju u L formi u grčkom stilu koja bi kao posledicu imala bankrot nekih država.

Pod ovim uslovima držati se termina za decembar 2020. i prijetnje sa tvrdim Brexitom u junu je čisto samouništenje. Ali samouništavajuće je već bilo britansko odbijanje da se uključi u nabavku medicinske opreme a također i strategija „imuniteta krda“.

Johnson je sam sebe ubijedio u to da bi on mogao disruptivnim napuštanjem zajedničkog tržišta izazvati lančanu reakciju koja bi suzbijala rast protekcionizma i nastajanje trgovinskih blokova. Međutim, samo dva mjeseca kasnije ova iluzija se sama razorila. Ako išta onda je Corona virus još ubrzao deglobalizaciju svijeta koja je započela 2008.

Pošto će se virus vjerovatno još godinama u talasima vraćati, internacionalni saobraćaj će na čisto fizičkom nivou vjerovatno kolabirati. I dok se velike gospodarske sile trude oko industrijskih kapaciteta za izradu respiratora, testova i vakcina sve su glasniji zahtjevi za sigurnijim i pouzdanijim lokalnim lancima ponude u medicinskom području.

Ukoliko bi Velika Britanija pod ovim uslovima provela tvrdi Brexit bez dogovora bilo bi to potpuno suludo.

Isto važi i za snabdijevanje prehrambenim namirnicama: talasi paničnih kupovina, koji su u martu prošli kroz supermarkete industrijskih država, odslikavali su racionalni strah ljudi na kraju globalnog lanca ponude – naime, da će ovi lanci, ako se virus raširi u zemlje u svijetu koje proizvode prehrambene namirnice, biti razoreni ili bi mogli trpjeti od unutrašnjopolitičkih blokada.

A slijedeća deglobalizacija dogodiće se u finansijskom sektoru. Do sada se budžetske stimulacije mnogih zemalja još nisu pokazale u vrijednostima deficita i prognozama dugovanja. U Velikoj Britaniji mogli bi državni dugovi porasti za najmanje 200 milijardi funti. U SAD Wells Fargo procjenjuje da bi se državno uzimanje kredita moglo kroz krizu povećati za 2,8 biliona dolara. A što se tiče evrozone konačna cifra zavisi od toga da li će granične države moći slomiti otpor Njemačke i Holandije protiv zajedničkog zaduživanja.

Čim ponovo izronimo iz ove recesije svijet će se promjeniti na kvalitativan način. Ukupni državni dugovi zemalja G7 biće tada daleko iznad predkriznog prosjeka od 118 procenata BDP. A neke centralne banke počeće tada da monetarizuju ove dugove – dakle da kupuju državne obveznice direktno od ministarstva finansija. Time će slobodni, prekogranični tokovi kapitala kao i neke valute doći pod pritisak.

Da li će Johnson nakon krize politički preživjeti neizbježnu javnu debatu o donesenim odlukama je još potpuno nejasno.

Ukoliko bi Velika Britanija pod ovim uslovima provela tvrdi Brexit bez dogovora bilo bi to potpuno suludo. Ipak čak i nužne zalihe, koje britanski ministri ponosno prezentiraju pred kamerama, potiču iz rezervi koje su napravljene kao priprema za jedan takav Brexit.

Nedostatak globalnog vođstva i koordinacije u vremenima Corona virusa pokazuju da će izlazak iz ovoga položaja biti određivan konkurencijom, pojedinačnim mjerama i u nekim slučajevima autarhijom.

Tako Kina koristi svoj rani oporavak za to da otvoreno diplomatski i trgovinskopolitički utiče na zemlje koje učestvuju na njihovoj inicijativi Belt and Road. Rusija koristi krizu da destabilizuje istočnu Evropu time što državni mediji stalno ponavljaju da se EU raspada. I SAD, koje su provele najopsežnije finansijske direktne mjere i čija centralna banka još uvijek preuzima globalnu vodeću ulogu, preuzimaju lance medicinskih ponuđača i realizuju pritom svoj ukupni geopolitički uticaj.

U britanskoj unutrašnjosti Johnsonov projekat je već mrtav. Jedini smisao tvrdog Brexita leži u tome da se dereguliše tržište rada, smanje socijalni zaštitni mehanizmi i ekološki standardi i za sve probleme optuže „migranti“ i „Evropa“. Da li će Johnson nakon krize politički preživjeti neizbježnu javnu debatu o donesenim odlukama je još potpuno nejasno.

Svijet, u kome je on držao svoj Greenwich govor je u svakom slučaju već sada iščeznuo. Da bi Ujedinjeno Kraljevstvo samostalno moglo izazvati drugi talas globalizacije bilo je uvijek iluzija. To bi možda moglo funkcionisati kad bi imao slično orijentisanu vladu SAD. Međutim Trump planira upravo suprotno i jedva bi se moglo očekivati da američki predsjednik nakon traume epidemije još pokaže volju da oživi otvoreni, multilateralni svjetski poredak.

Britansko ministarstvo finansija već je odustalo od prognoziranja negativnih gospodarskih efekata tvrdog Brexita: Smjernice koje su dali svojim vlastitim prognostičarima u Uredu za budžetsku odgovornost za budžet za mart bile su u najboljem slučaju površne. Doduše već u novembru 2018. ministarstvo je predviđalo da bi britanski BDP 15 godina nakon tvrdog Brexita mogao biti 9,3 posto niži nego kad bi ostali u EU. I jedan istovremeni modelski proračun Bank of England došao je do rezultata da bi tvrdi Brexit kratkoročno doveo do smanjenja proizvodnje od 3 do 7 posto samo u toku jedne jedine godine.

Čak i kroz jednostavno sabiranje – da zaboravimo multiplikacione efekte nasljeđujućih kriza – postaje jasno da bi Brexit bez dogovora 31. decembra mogao oštru šestomjesečnu recesiju pretvoriti u dvogodišnje ili trogodišnje opadanje.

Novi šef laburista Keir Starmer zna da je projekt Brexit bio uvijek planiran kao politička klopka. Ukoliko bude radio u interesu zemlje i birača, time što će insistirati na dogovoru koji povezuje fer uslove sa pristupom zajedničkom tržištu, njegova partija će biti optužena da hoće da „sabotira Brexit“. I ako se založi za jednogodišnje odlaganje politička desnica mogla bi ponovo govoriti o „izdaji“.

Da bi se pobijedio virus potrebne su ne samo globalne budžetske stimulacije nego i novčanopolitička saradnja i transnacionalna industrijska mobilizacija.

Starmer je rekao da ponovni pristup u EU u doglednoj budućnosti nije na dnevnom redu. Sa aspekta njegove strategije da partiju ponovo poveže sa dijelovima stanovništva koji su označeni mržnjom prema strancima i skepsom prema Evropi, to je razumljivo.

Međutim u svjetskom poretku, koji stoji pred vlastitim raspadom, i dalje važe geografske činjenice. EU je najveći trgovinski partner kraljevstva a nakon skoro pola stoljeća članstva evropska integracija je duboko ukorijenjena u pravo, običaje i kulturu zemlje. U jednom sve nesigurnijem svijetu britanska sigurnost ovisi od sigurnosti Evrope. Dok god je EU ujedinjena oko zajedničkog tržišta to je najsigurnije mjesto za Veliku Britaniju u njenom okruženju.

Starmerovi interni kritičari iz socijalkonzervativnog krila „plavih laburista“ i gospodarskonacionalističkih lijevih bi htjeli da partija zaboravi Brexit. Međutim to nažalost nije moguće. Laburisti se moraju bez odlaganja založiti za jednogodišnje odlaganje Brexita i odbijanje britanskog pregovaračkog dokumenta iz februara 2020, da bi se dospjelo do zajedničkog trgovinskog dogovora koji drži zemlju u uskom partnerstvu sa EU – i istovremeno migracionu politiku drži otvorenom koliko je to moguće.

I konačno, vrijedi pomenuti koliko puno se globalna uloga Velike Britanije danas razliku od one iz 2008. godine. Tadašnji premijer  Gordon Brown vodio je u to vrijeme samit G20 na kome je zaključena prava i trajna saradnja nakon krize – kako kod budžetskih stimulacija kako i u području regulacije. Johnson se može, pod zidnim slikama u Greenwich, naslađivati opisujući nekadašnju veličinu Velike Britanije, međutim Brown je tada stvarno nešto uradio.

I ovo je poslednji dio kritike koju laburisti moraju naučiti: Da bi se pobijedio virus potrebne su ne samo globalne budžetske stimulacije nego i novčanopolitička saradnja i transnacionalna industrijska mobilizacija.

ipg-journal.de  

Paul Mason
Autor 20.4.2020. u 10:10

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija