Diplomatija pod maskama

Povezani članci

• Rušenje sna o nezavisnoj Libiji
• Ruski studenti neće kući
• Sjeverna Koreja već peti dan ima više od 200.000 novozaraženih s covidom
• Izvještaj: Policija krši prava Afroamerikanaca
• Za autokratske susede Kazahstana, nemiri su upozorenje i test
• Okršaj neonacista i antifašista u Sacramentu

Foto: DPA

Kina u Corona krizi ojačava svoju vodeću poziciju u Africi – uz pomoć alternativnog ignorantskog ili prepotentnog djelovanja Zapada.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Kina pokušava već odavno da se u Africi, u poređenju sa partnerima kao Evropa ili SAD, prezentira kao prijateljska, skromna alternativa – naizgled slobodna od tereta kolonijalizma i intriga hladnog rata na kontinentu. Sa svojim „kineskim modelom razvoja“, koji se provodi uz pomoć državnog kapitalizma i autoritarne uprave, Kina je bila izuzetno uspješna. Zemlja se razvila u neophodnog infrastrukturnog partnera Afrike, prodrla duboko na težišta kontinenta i svojim velikodušnim paketima finansiranja dobila značajan uticaj na afričke vlade.

Sada, usred pandemije, kineski izazovi Zapadu su očigledniji nego ikada prije. Kineski diplomati ne primjenjuju socijalna medija samo za to da hvale kinesku saradnju i velikodušnost. Oni pokazuju i kako druge velike sile pretjerano predstavljaju svoju vlastitu pomoć  i ne podržavaju važne inicijative. Ponekad im daju čak i krivicu za prvu pojavu virusa. Dok Kina pojačava svoju „diplomatiju pod maskama“, hvali rad Jack Ma i njegove zaklade i koristi ambasade i konzulate da koordiniraju pomoć kineskih preduzeća ona može neometano propagirati svoj altruizam. Time mogu čak i mali iznosi u javnom mnijenju ostvariti veliki učinak.

Kina pokušava već odavno da se u Africi, u poređenju sa partnerima kao Evropa ili SAD, prezentira kao prijateljska, skromna alternativa

Za to vrijeme izgleda da tradicionalni partneri kao Evropa i SAD koji već godinama investiraju milijarde u Afriku da bi tamo ojačali zdravstvene sisteme i borili se protiv infektivnih bolesti ne nalaze uporedivu efikasnu strategiju informisanja. To da Evropa i Amerika tako ne uspijevaju daje Kini potpuno slobodan put. Iako EU i SAD ulažu stotine miliona dolara u nove mjere pomoći u afričkoj borbi protiv Covid – 19 njihova nastojanja su difuzna i nisu primjerena obimu problema. Previše lako dopuštaju da to djeluje kao „business as usual“.

Dok Peking slavi svoje uspjehe i sposobnosti i Afrikancima garantuje da je Kina mogla uspješno ugasiti plamen koji je kod nje izbio, eter je pun slika preopterećenih zapadnjačkih bolnica i avetinjski praznih gradova. Time se zadaje udarac Zapadu i istovremeno se prezentiraju ubjedljivi argumenti za „kineski model“. Dok se vlade bore sa masivnim brojevima inficiranih i pokušavaju da poboljšaju stanje one su naravno zaposlene same sa sobom. Razdor, kome je kao žrtva pao transatlantski konsenzus poslednjih godina doveo je do propuštenih prilika – kao što je zajednička izjava G7 krajem marta koja nije uspjela zbog američke nepopustljivosti.

Možda najizrazitiji primjer samorazarajućih poruka poslali su nedavno Donald Trump i republikanci kad su u Kongresu napali Svjetsku zdravstvenu organizaciju (WHO) da bi krivicu za potpuno kaotičnu reakciju SAD na Covid – 19 odbacili od sebe. Afrički političari su požurili da se agresivno suprotstave i posebno brane generalnog direktora WHO Tedros Adhanom Ghebreyesusa – etiopskog ljekara na čije široko respektovano djelovanje na čelu organizacije su mnogi Afrikanci veoma ponosni. Ova sumnjiva unutrašnjopolitička starategija imaće štetne posledice za poziciju SAD u Africi  pošto šikaniranje i prijetnje vjerovatno nisu pogodni da bi se osvojila srca Afrikanaca.

Uprkos svemu tome ima faktora koji za Kinu nisu pozitivni. Tu spadaju opšti problemi povjerenja, specijalna pitanja smanjenja dugova i visoka vjerovatnoća nepotrebnih grešaka. U pojedinim afričkim državama stanovništvo počinje, na osnovu proteklog iskustva, da sumnja u kvalitet kineskih proizvoda. Ako kineska neispravna zaštitna oprema nađe svoj put ne samo u Evropu nego i u Afriku mogla bi se ova sumnja još pojačati. Osim toga moglo bi se ubjeđenje da je pristup Kine protiv Covida bolji nego u drugim zemljama pri drugom izbijanju zaraze u zemlji brzo izgubiti. I konačno Afrikanci su isto tako jako zainteresovani za transparentnost kao i ostatak svijeta i opravdana pitanja o kineskoj transparentnosti i  tačnosti u izvještavanju o izbijanju Covida u Wuhanu će se u Africi i dalje postavljati.

Stvarni problem biće dugovi Afrike Kini u visini od 145 milijardi dolara.

Put kojim Kina ide izgleda još riskantniji kada se posmatraju gospodarske posledice virusa u Africi, gdje političari imaju malo manevarskog prostora u budžetu. Covid – 19 će narodna gospodarstva dovesti do pada od tri do osam posto. Već sada Afrikanci pate pod masivnim smanjenjem radnih mjesta i transfera iz inostranstva. Pozitivno za Kinu je da Južna Afrika moli za pomoć Novu razvojnu banku iz Šanghaja da bi izbjegla zahtjeve kod tradicionalnih međunarodnih finansijskih institucija.

Ali stvarni problem biće afrički dugovi Kini u visini od 145 milijardi dolara. Ministar finansija Gane već je zatražio od Kine da otpiše dugove Africi a dalji apeli ove vrste će slijediti. Međutim, iako Kinezi jedva mogu očekivati da će svoje novce dobiti nazad oni će ipak oklijevati da se odreknu uticaja koji kroz ovo zaduženje imaju na afričke vlade. Pritom bi se moglo pokazati teškim na hitne zahtjeve trenutka odgovoriti samo taktikom odugovlačenja.

I konačno čak i kineska strogo kontrolisana strategija izvještavanja može biti neuspješna ako njeni autori ignorišu ili pogrešno shvataju lokalne osjećaje. Mnogi Nigerijanci osjećaju najnoviju ponudu Kine da pošalju tim ljekara u veliku afričku zemlju kao uvredu, pošto su veoma ponosni na sposobnost svoje vlastite medicinske infrastrukture. Niti Donald Trump niti francuski ljekari, koji su predlagali da bi Afrika mogla predstavljati perfektan prostor za testiranje vakcine, nemaju monopol na rasističke i osjetljive primjedbe. I kineski imidž može trpjeti zbog nespretnih, prepotentnih ili rasističkih izjava što se u prošlosti već često dešavalo.

Uprkos ovim rizicima Peking će i dalje tako raditi. Kina sada vidi mogućnost da učvrsti svoj uticaj. I to ne samo zato da bi dobila pristup resursima, kako se često pretpostavlja, nego i zato da bi na multilateralnim forumima osigurala poziciju glasnogovornika i uticala na svjetsko mišljenje u smislu vlastitih preferenci – od tehnoloških standarda do političkih narativa i svih drugih tema. Kineski plan je jasan: Dok su druge zemlje oslabljeni i unutrašnjepolitički okrenuti ona može bez velikih napora popuniti vakum globalnog vođstva. A izgleda da jedini ko može toj zemlji stajati na putu je Kina sama.

ipg-journal.de