Dolazi li stagflacija?

Povezani članci

• Senegal: Novinar u zatvoru zbog homoseksualnosti
• Pola planete nema slobodne medije: Napadi, pretnje i cenzura
• UN: Ekstremno siromašno 800 miliona ljudi
• Austrijski kancelar Sebastian Kurz ponovno na čelu konzervativaca
• „Kinesko gradilište“ u Srbiji: Aktivisti govore o „robovskom radu“
• Albright: Upisat ću se kao muslimanka

Foto: Z. Wei/Getty Images

Izgubljen u raspravi hoće li današnja ultralabava fiskalna i monetarna politika pokrenuti bolnu inflaciju širi je rizik koji predstavljaju potencijalni negativni šokovi opskrbe. Od trgovinskih ratova i deglobalizacije do starenja stanovništva i populističke politike, na pomolu ne nedostaje inflatornih prijetnji.

Piše: Nouriel Roubini –  14.04.2021.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Sve više se diskutuje o tome da li će inflacija koja će započeti sljedećih mjeseci na osnovu snažnog oporavka nakon Covid – 19 recesije imati prolazni karakter ili da li će nam trajno ostati, pošto se u njoj odslikavaju kako pul faktori na strani potražnje tako i push faktori na strani troškova.

Više linija argumentacije ukazuju na stalni ponovni rast inflacije koja je više od jedne decenije bila ispod godišnjeg cilja od 2 posto kod većine centralnih banaka. Prva argumentacija kaže da su SAD upotrijebile pretjerane fiskalne poticaje za gospodarstvo koje se izgleda trenutno oporavlja brže od očekivanog. Dodatno uz paket od 3 biliona dolara iz prošlogodišnjeg proljeća i konjukturni paket u iznosu od 900 milijardi dolara iz decembra usvojeni su u martu državni izdaci od 1,9 biliona dolara a uskoro slijedi infrastrukturni paket od 2 biliona dolara. Reakcija SAD na krizu time desetostruko prevazilazi mjere protiv globalne finansijske krize iz 2008. godine.

Protuargument glasi da ove mjere za oživljavanje konjukture neće izazvati trajnu inflaciju jer će domaćinstva veliki dio novca ostaviti na stranu da bi time otplaćivali dugove. Osim toga investicije u infrastrukturu povećat će ne samo potražnju nego i ponudu time što će proširiti stanje javnog kapitala koji povećava produktivnost. Ali čak ako se i uzme u obzir ova dinamika, porast privatne štednje na osnovu konjukturnog programa implicira da će u određenoj mjeri doći do oslobađanja odložene potražnje koja povećava inflaciju.

Drugi, sa tim povezani, argument sastoji se u tome da emisiona banka SAD Federal Reserve i druge važne centralne banke sa njihovom strategijom novčanog i kreditnopolitičkog labavljenja agiraju pretjerano susretljivo. Od centralnih banaka na raspolaganje stavljena likvidnost već je kratkoročno dovela do inflacije vrijednosti nekretnina i podstaći će, sa ubrzanjem gospodarskog oživljavanja,  inflatorni rast kreditiranja i realnih izdataka. Sa nekih strana će se argumentirati da centralne banke, ako dođe do toga, smanjenjem svojih bilansa mogu jednostavno povući pretjeranu likvidnost i osnovne kamatne stope, od nule ili negativnih, opet podići. Međutim, sve teže je povjerovati ovim tvrdnjama.

Centralne banke monetarizuju visoke budžetske deficite i to se odnosi i na „helikopterski novac“ ili na praktičnu primjenu Modern Monetary Theory. U ovom vremenu, pošto javna i privatna zaduženost polazeći sa već visokog nivoa i dalje raste (425 posto BDP u razvijenim gospodarstvima i 356 posto globalno) samo kombinacija niskih kratoročnih i dugoročnih kamatnih stopa može teret dugova držati na podnošljivom nivou. Novčano politička normalizacija u ovom trenutku bi tržišta obveznica i kredita i sa njima tržišta akcija dovela do pada i izazvala recesiju. Centralne banke su stvarno izgubile svoju nezavisnost.

Protuargument ovdje glasi da će kad narodna gospodarstva ostvare punu iskorištenost i punu zaposlenost centralne banke sve učiniti da bi održale svoju vjerodostojnost i nezavisnost. Alternativa bi bila odustajanje od prognoziranja i praćenja inflacije  što bi razorilo  ugled centralnih banaka i omogućila neomeđeni porast cijena.

Treća tvrdnja sastoji se u tome da monetarizacija budžetskih deficita ne vodi u inflaciju nego samo sprječava deflaciju. To međutim pretpostavlaj da šok, koji trenutno pogađa svjetsko gospodarstvo sliči onom iz 2008. kada je pucanje mjehura cijena nekretnina vodilo do kreditne krize i time šoka u ukupnoj potražnji.

Međutim, danas je problem da se oporavimo od negativnog globalnog gospodarskog šoka na strani ponude. Utoliko bi labava novčana i fiskalna politika stvarno mogla povući za sobom inflaciju ili, još gore, stagflaciju (visoka inflacija uz istovremenu recesiju). Konačno stagflacija je bila 1970ih godina nakon dva negativna šoka u ponudi nafte i to kao posljedica rata Jom Kippur 1973. i iranske revolucije 1979. godine.

U današenjem kontekstu to znači da treba razmišljati sa aspekta niza potencijalnih negativnih šokova u ponudi koji se mogu vidjeti kao prijetnja potencijalnom rastu ali i kao mogući faktori koji povećavaju proizvodne troškove. Tu spadaju trgovinsko političke prepreke kao deglobalizacija i rastući protekcionizam, uska grla u isporukama nakon pandemije, zaoštravanje kinesko – američkog hladnog rata kao i iz toga proizašla fragmentacija globalnih lanaca isporuke i premještanje inostranih direktnih investicija iz zemlje sa niskim troškovima Kine na mjesta koja imaju više troškove.

Isto tako zabrinjavajuće se prezentira demografska struktura kako u industrijskim zemljama tako i u ekonomijama u razvoju. Upravo u trenutku kada starije grupe stanovništva podstiču potrošnju jer troši svoju ušteđevinu nova ograničenja migracije prave novi pritisak na porast troškova rada.

Osim toga rastuće nejednakosti u prihodima i imovini znače da prijetnja populističke protureakcije nije otklonjena. Ona bi mogla na jednu stranu nastupiti u formi fiskalnih i regulatornih strategija za potporu radnika i sindikata – i vršila bi dalji pritisak na troškove rada. Na drugu stranu mogla bi se koncentracija oligopolske moći u preduzetničkom sektoru također pokazati kao uzročnik rasta inflacije jer jača moć proizvođača u utvrđivanju cijena. I naravno protureakcija na Big Tech i kapitalno intenzivne tehnologije, bez mnogo radnika, mogle bi ograničiti inovacije u širem smislu.

Ka ovoj tezi o stagflaciji postoji i suprotan narativ. Uprkos javnim negativnim reakcijama postoji mogućnost da tehnološke inovacije u područjima umjetne inteligencije, mašinskog učenja i robotike dalje oslabe tržište rada i demografski faktori bi mogli biti izjednačeni kroz višu starost pri odlasku u penziju (što implicira veću ponudu radne snage).

Na sličan način mogao bi se zaokret u globalizaciji također ponovo obrnuti pošto u mnogim dijelovima svijeta dolazi do produbljavanja regionalnih integracija a eksternalizacija uslužnih djelatnosti nudi rješenja u slučaju sprječavanja radne migracije (programator u Indiji ne mora se seliti u Silicon Valley da bi koncipirao app za SAD). I konačno moglo bi svako smanjenje nejednakosti u prihodima umjesto da podstiče inflaciju jednostavno djelovati protiv slabe potražnje i deflatorne stagnacije.

Zastoj na tržištima robe, rada i sirovina i nekim tržištima nekretnina kratkoročno će spriječiti stalni poticaj inflaciji. Međutim, u sljedećim godinama labava novčana i fiskalna politika će početi da izaziva stalni inflacioni – i konačno stagflacioni – pritisak i to na osnovu nastupa niza stalnih negativnih šokova na strani ponude.

Radi razjašnjenja: povratak inflacije imao bi teške gospodarske i finansijske posljedice. Mi bismo iz vremena „Great moderation“ (velike umjerenosti) stupili u novu fazu makroekonomske nestabilnosti. Izuzetno bikovsko tržište u području obveznica bilo bi okončano i rastuće nominalne i realne rendite na obveznice bi napravile današnje dugove nepodnošljivim i dovele do kraha tržišta akcija. Na jednoj određenoj tački mogli bismo čak doživjeti povratak slabosti u stilu 1970ih godina.

project-syndicate.org