EU i njen turski izazov

Joschka Fischer
Autor 22.2.2021. u 11:16

EU i njen turski izazov

Foto: Julien Mattia/NurPhoto via Getty Images

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Donald Trump kao američki predsjednik je istorija: Za Evropu to znači da sada na dnevnom redu stoji obnova transatlanskih odnosa. Obnova međutim ne znači povratak starim ugodnim odnosima ovisnosti iz vremena Hladnog rata, ne znači ponovnu podređenost velikoj sili zaštitnici SAD, koja reguliše sve što je sigurnosno-politički značajno, a Evropa to samo slijedi. Transatlantizam na novoj osnovi će učiniti neophodnim da Evropa svoj sigurnosni doprinos daje prije svega u svome originalnom geopolitičkom okruženju, ako taj doprinos treba da se pokaže kao trajan.

Tri nekadašnje svjetske sile

EU ima posla u svome neposrednom susjedstvu na evropskom kontinentu sa tri nekadašnje svjetske sile, koje joj ne pripadaju i koje su stalno opsjednute svojim nestalim imperijalnim snom: Rusija, Turska i odskora i Ujedinjeno Kraljevstvo. Sva tri susjeda imaju aktuelno i istorijski veoma različite odnose sa Evropom iz Brisela ali ipak neki su zajednički.

Putinova Rusija još uvijek sanja o svojoj ulozi kao svjetske političke super sile imenom Sovjetski Savez i o vremeno globalne jednakosti sa SAD. Turska pod Erdoganom sanja o geopolitičkom i kulturalnom širenju Osmanskog carstva od Balkana i centralnoazijskih zapadnih rubnih zona preko istočnog Sredozemnog mora i njegove sjevernoafričke obale (Libija!) do na Persijski zaliv. A Velika Britanija na koncu je nakon Brexita i dalje u savezu sa kontinentalnim Evropljanima u NATO i najuže kulturalno, istorijski, po vrijednostima i interesima sa njima povezana, u tražnji za samom sobom u samoizabranoj izolaciji.

To su tri vrlo različita i štaviše teška susjeda sa kojima EU dijeli evropski kontinent i njegove geopolitičke rubne zone i sa kojima će, uz sve razlike, morati naći status kvo mirnog zajedničkog života. Nuklearna sila Rusija je za Evropu prevelika i vojno suviše jaka. Ovdje će i ubuduće američka zaštita biti neizbježna, posebno jer od Rusije dolazi neposredna vojna opasnost za istočnu Evropu i Baltik, što se vidi na aneksiji Krima i istočne Ukrajine. Sve više se pored istočne Evrope i istočno Sredozemno more pretvara u potencijalnu zonu konfrontacija u okviru NATO.

Konflikti u Sredozemlju

Tamo su ispod morskog dna nađene znatne rezerve zemnog plina što je značajno pojačalo već odavno prisutan potencijal konflikta između članica NATO Turske i Grčke. Članica EU Kipar također je uvučena u ovaj sukob. Osim toga u vezi sa jednom misijom NATO za suzbijanje šverca oružja došlo je pred libijskom obalom do opasne konfrontacije između francuske fregate i turskih ratnih brodova; kao posljedica toga došlo je do teškog diplomatskog spora Turske i Francuske uz uključivanje EU.

Iskorištavanje rezervi zemnog plina, uključivanje Turske u libijski građanski rat, prastari konflikt oko Egeja, povlačenja granica, prava preleta i neriješeno pitanje gospodarskih zona u ovom morskom području, uz to otvoreno pitanje Kipra, obogaćeno još kroz veoma staru konfrontaciju različitih religija i etnija sav ovaj konfliktni materijal u istočnom Sredozemlju, tj. neposredno pred jugoistočnim vratima EU stvara rastuću opasnost. Evropa će se morati brinuti o tome u vlastitom interesu.

Neo-osmanska politika

Turska pod Erdoganom slijedi već nekoliko godina ekspanzivnu neo osmansku politiku. Na početku je vlada AKP pokušala sa ubrzanom integracijom na zapad u pravcu EU, a pritom je u svojim naporima za pristup od 2006. bila konfrontirana sa čvrsto zatvorenim vratima EU pod vodstvom Merkel i Širaka. Tadašnji globalni gospodarski bum sa visokim gospodarskim stopama rasta izazvao je kod Erdogana utisak da bi Turska svoju modernizaciju i svoj ponovni uspon ka velesili mogla ostvariti sama, bez evropske integracije. To je bilo potpuno precjenjivanje mogućnosti zemlje i tako je ostalo do današnjeg dana.

Unutrašnjopolitički, on se do neuspjelog vojnog puča oslanjao na savez sa islamistkim pokretom Gulen. Savez se raspao sa pokušajem puča 2016. i nakon toga slijedio je savez sa ekstremnim nacionalistima. Osim toga kod Erdogana je odlučujuću ulogu igrala i jedna ideološka, religiozna komponenta. On je očigledno htio krenuti islamskim putem u modernu i to je imalo za konzekvencu, drugačije nego kod Kemala Ataturka, dalje od Zapada, dalje od Evrope i umjesto toga u pravcu Bliskog istoka. Međutim time je okončana svaka perspektiva integracije zemlje u Evropu.

Odnosi Evrope i Turske

EU kao i Turska uhvatile su se u klopku imenom pristup“ koju su sami napravili ali do pristupa u dogledno vrijeme neće doći. Obje strane ne raspolažu sa drugim mehanizmima. Geopolitička pozicija Turske između Evrope, Bliskog istoka, zapadne centralne Azije i Kavkaza čine Tursku neophodnom za Evropu. Isto tako je Evropa nezaobilazna za Tursku zbog svoga tržišta, svoje investicione snage i zbog turskog geopolitičkog susjedstva sa Rusijom i Iranom, koji su joj stari rivali, a ni u kom slučaju saveznici.

Uz ovo dolazi velika manjinska grupacija porijeklom iz Turske u Njemačkoj, Belgiji i Skandinaviji i odlučujuća funkcija mosta Turske u kretanju izbjeglica iz Azije u pravcu Evrope. Obje strane će dakle morati, uprkos velikim razlikama oko pristupa, da miroljubivo koegzistiraju prekid procesa pristupa za obje strane nanio bi aktuelno više štete nego koristi. Fikcija će se dakle do daljeg održavati.

Ko i šta će doći nakon Erdogana ostaje da se sačeka. U svakom slučaju sa Erdoganom je jedva moguće nešto više od, u najboljem slučaju, uspjele koegzistencije. Međutim u Evropi se ne bi trebala zaboraviti dugoročna perspektiva a ona se zove Kina a ne Rusija. Kina se sve više veže na Iran jer raspolaže kapitalom, know-how i tehnologijom. Ukoliko Kina uspije novi put svile koristiti kao odskočnu dasku političke moći onda će prekosutra stajati pred evropskim jugoistočnim granicama u sasvim drugačijoj formi nego što se danas u Evropi pretpostavlja. Evropa može to ne htjeti jer to ne leži u njenom interesu. Tursko pitanje će dakle Evropi ostati sačuvano.

Joschka Fischer, njemački ministar vanjskih poslova i vice kancelar od 1998. do 2005. Bio je predsjednik njemačke partije Zelenih skoro 20 godina.

project-syndicate.org

Joschka Fischer
Autor 22.2.2021. u 11:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija