EU ipak funkcioniše

Petra Pinzler
Autor 26.12.2020. u 10:26

EU ipak funkcioniše

Foto: DPA

Opet se EU pokazala sposobnom za reforme. Jasno, u jednom idealnom svijetu politika bi bila hrabrija. Ali ipak funkcioniše.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Upravo je još jednom dobro prošlo! Njemačka savezna vlada, komisija EU kao i većina drugih evropskih političara – svi oni završavaju 2020. godinu sa osjećajem velikog olakšanja. O „prekretnici za Evropu i našu planetu“ govorila je predsjednica komisije Ursula von der Leyen, i tako kao često verbalno nešto pretjerano, sredinom decembra odmah nakon posljednjeg velikog EU samita ove godine. Međutim, čak i tradicionalno više trezvena njemačka kancelarka bila je nakon sastanka šefova vlada vidljivo opuštena i rekla je da se „isplatilo ne spavati jednu noć.“ Samit dobar, dakle sve je dobro?

Naravno da ne. Prvo, jer u Evropi nikada neće biti sve dobro. EU će biti nedovršena, ona će stalno morati dograđivati da bi se novi problemi rješavali na nove načine. Drugo, jer je politika Evrope vječiti slijed kompromisa i napredak je time žilav proces. I treće, jer sve što je ove godine postignuto je doduše zadovoljavajuće. Međutim, mjereno na realnost i na to šta bi bilo potrebno naprimjer na zaštiti klime je urađeno suviše malo. Sada puno zavisi od toga kako će komisija realizovati zaključke, koji su doneseni pod njemačkim predsjedništvom i kako će ga sljedeće portugalsko predsjedništvo u tome podržati. I kojom dinamikom se može razvijati.

Dinamika – to je jedan meki, teško shvatljivi ali veoma važan sastojak evropske politike. Proteklih pola godine njemačkog predsjedništva pokazalo je to opet jasno. Nekoliko dugih tjedana izgledalo je apsolutno tako kao da se ništa ne kreće, kao da su sve vlade EU zapele kod svih tema. Corona plan spasavanja, pravna država, klimatski ciljevi – izgledalo je da je sve na kocki, ni na jednoj tački nije bilo napretka. Neki su se čak pribojavali raspada EU ili minimalno duge paralize. Međutim, tada je iznenada išlo sve kao i često u evropskoj prošlosti: Tek kada je kriza postala dovoljno velika većina vlada je osjetila šta imaju od EU – i iznenada su se stvari dinamično pokrenule, jedan kompromis je dolazio za drugim. I sve to zajedno opet je učinilo EU znatno sposobnijom za djelovanje.

Fond ne treba samo da brzo pomogne u ublažavanju najtežih posljedica pandemije. On treba da dodatno ubrza i ekološko – socijalnu – digitalnu transformaciju EU.

Sasvim sigurno to je i kod 750 milijardi eura teškom paketu za borbu protiv koronavirusa. Ovaj novi mehanizam pomoći daje prvi put pravo komisiji EU da se sama zadužuje i daje novac za programe u državama članicama. To neće samo masivno ubrzati evropske integracije. Paket je i u krizom posebno potrešenim zemljama povećao podršku za EU. Iznenada se EU i u Italiji i Grčkoj prihvata opet toplije kao nešto na šta se u nuždi možete osloniti i na čemu bi se htjelo čvrsto držati.

Fond ne treba samo da brzo pomogne u ublažavanju najtežih posljedica pandemije. On treba da dodatno ubrza i ekološko – socijalnu – digitalnu transformaciju EU. Da bi to uspjelo ne bi smjela sredstva iz Brisela sljedeće godine jednostavno teći u nacionalne budžete i biti izdavana za podršku starih industrija. Umjesto toga moraju se primjeniti za izgradnju obnovljive energije, digitalne infrastrukture i renoviranje starih industrija do proizvodnje slobodne od CO2.

Slično izgleda i po pitanju klimatske politike. Šefovi vlada EU složili su se u posljednjoj noći samita na tome da njihove zemlje smanje emisiju CO2 do 2030. za 55 posto u odnosu na 1990. godinu. To je premalo ako se ozbiljno uzme zahtjev klimatologa. Oni smatraju 65 posto neophodnim. Međutim i na ovom polju mogla bi se stvoriti dinamika koja se sama pojačava. U svakom slučaju za to komisija mora još napisati odgovarajuću regulaciju i provesti je kroz savjet i parlament: Potrebne su nove granične vrijednosti CO2 za automobilsku industriju, proširena trgovina emisijama i za sektor građevine i saobraćaja, oštrija regulacija za poljoprivredu – da navedemo samo par primjera. Uz to moraju doći vanjskopolitičke gospodarske inicijative kao ustanovljavanje CO2 carina i – ako sve ide dobro – dalje hrabre inicijative za zaštitu klime sa SAD-om i Kinom. Sve je to međutim moguće – zahvaljujući uspjesima u posljednjim minutima njemačkog predsjedavanja.

Ako dakle sada, na kraju godine, iz Brisela (ili prije sa mnogih digitalnih sjednica, u kojima su se evropski političari ove godine gledali crvenih očiju) izađe nešto u osnovi pozitivno tada su to nove mogućnosti za obnovu gospodarstva, sa rekonstrukcijom, sa zaštitom klime. To je u godini korone stvarno već puno, u svakom slučaju puno više nego što se upravo dešava u drugim regionima i sa drugim vladama u svijetu.

To sve nije spektakularno i u idealnom svijetu politika bi bila odvažnija, jasnija. Ali ipak funkcioniše.

Radi toga i samo radi toga može se onda sa očima punim suza pogledati kako je kancelarka Merkel kao predsjednica evropskog savjeta i time vrhovni vođa pregovora kod takozvanog mehanizma pravne države toliko izašla u susret poljskoj i mađarskoj vladi. Kod mehanizma pravne države radi se u osnovi o pitanju kako se Evropa treba odnositi prema članicama koje krše zajedničke vrijednosti.

Kompromis, koji je Merkel napravila, pomjera ovo pitanje u budućnost. Najranije za nekoliko godina biće moguća strožija reakcija. Najranije za nekoliko godina EU komisija imat će mogućnost da zaustavi plaćanje vladama koje dokazano ometaju sudove, novac prikrivaju ili zastrašuju opoziciju – i to samo ako EUGH donese presudu u konkretnom slučaju. Vlade Poljske i Mađarske žestoko su se branile protiv ovih mjera jer one znaju da bi ih one mogle uskoro pogoditi. Dakle prijetili su da će svojim vetom zaustaviti druge EU projekte, a također i budžet. To im je pošlo za rukom.

Da li je ova susretljivost opravdana? Može li se popustljivost Angele Merkel u ovim pitanjima stvarno opravdati drugim uspjesima, kroz više zaštite klime, fond za koronu, dakle više ekonomske solidarnosti zemalja članica i dobrim osjećajem da Evropa još uvijek može nešto zajednički uraditi? Vjerovatno će se to moći konačno reći za par godina. Sada pred početak 2021. godine može se samo utvrditi: Kao često u prošlosti EU stoji tu bez heroja i bez gubitnika – minimalno među vladama. Iz Brisela niko nije otputovao kao poniženi gubitnik, čak ni Orban. A komisija može i dalje raditi.

Moglo bi se također reći: Sistem Evropa je opet funkcionisao. Nježno (a ponekad i suviše nježno) uvezivanje neukrotivog, polagano (i ponekad suviše polagano) građenje zajedništva  – ponekad prekinuto većom krizom, koju onda šefovi vlada riješe u par dužih noći samita. To sve nije spektakularno i u jednom idealnom svijetu politika bi bila hrabrija, jasnija. Ali to funkcioniše.

A oni koji neće da igraju zajedno i htjeli bi jasnije, brže, jednoznačnije odluke, Britanci, nisu stvarno pogodni kao alternativan model. Jer na ostrvu ništa nije postalo bolje otkako je Johnson izborio odlazak. Nasuprot tome, u EU može se sada bez britanskog utjecaja na spriječavanje mnogo jače raditi na ekonomskoj i socijalnoj integraciji. To u dvadesetim godinama ovoga stoljeća nije malo.

ipg-journal.de

Petra Pinzler
Autor 26.12.2020. u 10:26