Europa: Desničarski jahači na čelu?

Europa: Desničarski jahači na čelu?

foto: DPA

Hoće li Giorgia Meloni i Matteo Salvini (u sredini) sa desničarskom alijansom uspjeti da uskoro preuzme vlast u Italiji?

Dok mnogi zabrinuto gledaju prema Istočnoj Evropi, u Italiji jedna bezbožna alijansa na desnom rubu žuri u pravcu preuzimanja vlade.

Pišu: Tobias Mörschel & Michael Braun

Preveo: Ešref Zaimbegović

Od februara 2021. bivši predsjednik Evropske centralne banke (ECB) Mario Draghi vodi vladu u kojoj su zastupljene skoro sve italijanske partije: od desničarsko-populističke Lige i Forza Italia Silvija Berlusconija preko protestnog pokreta Pet zvijezda do umjerene ljevičarske Partito Democratico (PD) i male radikalne ljevičarske liste Liberi e Uguali (Slobodni i isti). Kao pažnje vrijedna opoziciona snaga nasuprot ovoj vladi stoji samo postfašistička partija Fratelli d’Italia (Italijanska braća).

Ova vlada je nastala kao nužna ili kao negativna koalicija: Ona zahvaljuje svoje postojanje činjenici da je većina partija zbog pandemije kao i činjenice da je Italija zaposlena oko realizacije 191 milijarde teškog programa Next-Generation-EU dala prednost vladi skoro svih partija pred prijevremenim izborima. Neke partije sigurno su osim toga osjetile, sa pogledom na aktualne vrijednosti iz anketa, strah od novih izbora. Jasno je da je ova vlada iz nužde čisto prelazno rješenje koje će biti okončano najkasnije sa sljedećim regularnim izborima u februaru 2023. godine.

Niti jedna zapadnoevropska zemlja ne raspolaže sa tako jakom populističkom desnicom kao Italija. Predvodnik ovoga razvoja bio je nesumnjivo Silvio Berlusconi, koji je sa svojom Forza Italia između 1994. i 2018. dominirao u političkom segmentu desno od centra i populizam u zemlji napravio sposobnim za vladanje. Njegova varijanta populizma bila je manje karakterizirana mržnjom prema strancima i oštrim nacionalizmom, a više nerealnim obećanjima kao „milion novih radnih mjesta“ ili „manje poreza za sve“.

Berlusconi se svih tih godina mogao osloniti na dva mlađa partnera: na jednoj strani je Lega Nord, koja agresivno zastupa interese bogatih sjevernih regiona protiv centralne države i juga, dok su na drugoj strani politički nasljednici italijanskog fašizma, koji se oslanjaju na nacionalizam i Law and Order. Još na izborima 2013. dominirala je Berlusconijeva lista sa oko 22 posto, međutim, izbori 2018. su donijeli preokret u odnosu snaga u desničarskom lageru. Lega se popela na 17 posto, a Forza Italia je dospjela na samo još 14 posto.

Niti jedna zapadnoevropska zemlja ne raspolaže sa tako jakom populističkom desnicom kao Italija

Svoj uspon Lega zahvaljuje prije svega radikalnom zaokretu partije pod novim šefom Matteom Salvinijem: Umjesto regionalno, ona se sada pokazuje kao ultranacionalistička („Prvo Italijani“) i pokreće agresivnu kampanju protiv kao „invazija“ označene imigracije kao i protiv EU i eura. Slično se pozicionira i Fratelli d’Italia. Italija je u godinama duboke ekonomske i socijalne krize doživjela prelaz od Berluskonijevog uljepšavajućeg populizma ka jednom agresivnom pesimističkom populizmu.

Salvini je tada prije svega iskoristio godinu svoga učešća u vladi 2018 – 2019, da bi kao ministar unutrašnjih poslova pretjerano strogim mjerama protiv imigracije („zatvorena pristaništa“) povećao svoju popularnost. To mu je donijelo porast popularnosti i podarilo Legi na izborima za Evropski parlament 2019. senzacionalnih 34 posto, dok su se Fratelli d’Italia popeli na 6,4 posto.

Do danas su obje desničarsko-populističke partije u zbiru mogle sačuvati svoju moć. Na to nije uticala činjenica da je vlada Conte II (koalicija Pet zvijezda i PD) u cjelini zemlju dobro vodila kroz pandemiju niti izgled da će Italija od EU narednih godina dobiti pomoć za obnovu od 191 milijarde eura.

Nov je samo odnos snaga između Lege i Fratelli d’Italia. Već od 2019. “Braća Italije” pod svojom mladom i popularnom šeficom Giorgiom Meloni doživljavaju kontinuirani uspon. On je i pojačan kada se Salvinijeva Lega u februaru 2021. odlučila da podrži vladu Draghija, dok je partija Melonijeve ostala u opoziciji i sada može tu ulogu monopolizirati. Trenutno obje partije u anketama stoje isto, sa oko 20 posto.

U odnosu na konkurenciju, među njima može važiti kao sigurno da će oni na sljedećim nacionalnim izborima najkasnije 2023. opet nastupiti u alijansi kojoj će pripadati i Berlusconijeva Forza Italia koja je pala na sedam do osam posto. A posebno Berlusconi bi bez imalo skrupula prodao svoju Forzu Salviniju ako ga ovaj za uzvrat učini italijanskim predsjednikom 2022. godine. U svakom slučaju, Italija ulazi u konkretan rizik da bude u budućnosti vođena ultranacionalističkim snagama čiji se sugovornici u Evropi zovu Orban, Kaczynski, Le Pen ili Wilders.

Snaga koja je bez sumnje u posljednjih deset godina uzburkala političku pozornicu Italije kao nijedna druga je pokret Pet zvijezda (M5M). Osnovan tek 2009, pokret se po svojim harizmatičnim vođom Beppe Grillom oslanjao na oštru kritiku „političke kaste“ tradicionalnih partija i na obećanje direktne demokratije i u vlastitom pokretu koja bi trebala biti organizovana prije svega online. Već na izborima 2013. Pet zvijezda osvojili su 25 posto, da bi onda 2018. sa skoro 33 posto postali najjača snaga i sa 225 od 630 poslanika kao i 111 od 315 senatora stvorili i najveće frakcije.

U svakom slučaju, Italija ulazi u konkretan rizik da u budućnosti bude vođena ultranacionalističkim snagama.

U sljedeće dvije godine pokret je koalirao prvo sa desničarsko-populističkom Lega, a onda sa umjerenim lijevim PD. „Niti desno niti lijevo“ pokret je htio biti od svoga osnivanja i uspjelo mu je da dobije glasače iz svih lagera. Međutim, u prelazu iz opozicije u vladu ova logika dospjela je na svoje granice i M5S je platila visoku cijenu. U ispitivanju javnog mnijenja brzo su pali i danas rangiraju samo još između 15 i 17 posto. Istovremeno, pokret je izgubio 94 svoja poslanika kroz istupe i prelazak u sve političke pravce – od ljevice do krajnje desnice.

Kako je ovaj protestni pokret u opoziciji zbog svoga protivljenja „staroj“ politici doživio enorman polet, tako se u vladi pokazala njegova dvostruka slabost: On nije raspolagao ni sa unutrašnjim kompasom ni sa transparentnom organizacionom strukturom. Oni su govorili o baznoj demokratiji – a Beppo Grilo je ipak faktički stalno agirao kao diktatorski vođa.

Ova slabost je trebala biti prevaziđena nakon neuspjeha vlade Conte u februaru 2021. godine. Sam Conte – koji do tada nije pripadao M5S – trebao je postati novi predsjednik i pokret faktički pretvoriti u partiju. Istovremeno, Pet zvijezda su htjeli sa pooštrenim ekološko-socijalnim profilom da se postave kao snaga lijevog centra. Tomu je pripadalo i stvaranje stabilne alijanse sa PD kao protuteža italijanskoj desnici.

Ipak, ne zbog unutrašnjih razlika nego samo zbog pitanja moći došlo je u junu 2021. do sukoba između Beppe Grilla i Giuseppe Contea, koji je doveo M5S na ivicu razdora: Conte je reklamirao isključivu nadležnost za vođenje pokreta, dok je Grillo i dalje htio da kao „garant“ igra centralnu ulogu u njihovim odlukama. Na kraju, podjela je spriječena, a Conte je u velikoj mjeri ostvario svoju zamisao. Međutim, moraće se tek pokazati da li kompromis važi i u svakodnevnici. Ovdje zavisi i od toga da li se može stvoriti konkurentno sposobna alijansa lijevog centra protiv jake desnice.

Mnogo dinamike i poneka nesuglasica bili su i kod Partito Democratico. Nakon izbornog poraza Renzija 2018., kada je PD sa 18,7 posto ostvarila istorijski najlošiji rezultat, partija je imala jednogodišnje međuvlašće prije nego je Nicola Zingaretti u martu 2019. izabran na primarnim izborima za predsjednika partije. Zingaretti je pokušao da podijeljenu PD ujedini, modernizuje i sadržajno pomjeri nešto dalje nalijevo. Za organizacioni i programatski kurs konsolidacije ostalo je međutim malo vremena, pošto je u kasno ljeto 2019. uslijedio prelazak iz opozicionih klupa na stolice vlade. Umjesto da se pogura nova organizacija PD, sada je bilo važno da se sa nevoljenom M5S stvori u određenoj mjeri funkcionirajuća vlada i istovremeno ojača odvajanje od nove partije Matteo Renzija Italia Viva.

Vlada Conte II, koja je izvorno bila nošena nastojanjem da se spriječi put Matteu Salviniju u sjedište vlade u Palazzo Chigi, uskoro je imala stvarnu praktičnu probu sa izbijanjem pandemije korone. Sa velikom odlučnošću i posebno jakim jedinstvom, vlada Conte II vodila je zemlju kroz krizu 2020. i mogla se radovati visokoj suglasnosti stanovništva. To se međutim nije odrazilo na veće odobravanje za partije koje su u njoj.

Kada je krajem 2020. Matteo Renzi počeo, više iz ličnih nego sadržajnih razloga, da siječe granu pod Contijem, bio je to posebno Zingaretti koji se – na kraju bezuspješno – žestoko zalagao za Contea. Zingarettijevo agiranje bilo je nošeno razmišljanjem da je samo kroz strategijski savez PD sa M5S moguće zaustaviti prodor desničarskih i desničarsko-populističkih partija u Italiji. Ovaj kurs naišao je na otpor manjeg ali samouvjerenog unutrašnjopartijskog krila, koje je sa svojim suprotstavljanjem postiglo da Zingaretti ogorčen u proljeće 2021. podnese ostavku.

Ciljani savez između PD i M5S je veoma krhak i labilan

Novi predsjednik partije postao je nekadašnji premijer Enrico Letta, koga je 2014. Matteo Renzi veoma grubo potisnuo sa te pozicije. Jedva što je bio izabran za predsjednika, on je iznevjerio vođstvo partije i parlamentarnih frakcija. Međutim, kurs koji je započeo Zingaretti u zaoštravanju profila i strategijskom približavanju M5S, konzekventno je nastavio.

Da li će ovo donijeti željene plodove veoma zavisi od toga da li će uspjeti transformacija M5S iz populističkog pokreta u partiju sposobnu za saveze. Važan test za to biće predstojeći komunalni izbori naredne jeseni. U važnim gradovima kao što su Rim ili Torino nije međutim uspjelo da se dogovore o zajedničkom kandidatu. Jasno je: Ciljani savez između PD i M5S je veoma krhak i labilan.

Italijanska partijska pozornica označena je visokom dinamikom koju ne poznaje nijedna druga zapadnoevropska demokratija. Ono što stoji su pitanja da li će uspjeti transformacija Pet zvijezda iz populističkog pokreta u pravu partiju i da li se može ostvariti strategijski savez između PD i M5S. Isto tako, nejasno je da li će u desničarskom bloku uspon postfašističke Fratelli d’Italia Giorgia Mellonija i dalje potisnuti u defanzivu Legu Salvinija koja momentalno pokušava da bude vladajuća i opoziciona partija u jednom.

Natjecanje u profiliranju će se intenzivirati i zbog toga što u septembru počinje takozvani „bijeli semestar“: Šest mjeseci pred izbor predsjednika države u proljeće 2022. ne smiju se više održavati nikakvi parlamentarni izbori. To će znatno oslabiti koalicionu disciplinu partija u vladi i znatno povisiti spremnost za jačanje vlastitog profila. Koliko dugo će Draghi uspjeti sve suprotstavljene partije u određenoj mjeri konstruktivno zajedno držati u svojoj vladi ostaje da se vidi.

ipg-journal.de    

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija