Evropa u Corona krizi: Kakvo razočarenje!

Nils Minkmar
Autor 18.3.2020. u 12:47

Evropa u Corona krizi: Kakvo razočarenje!

Foto: Michael Jones / EyeEm/ Getty Images

Nedržavničko i konkurentsko razmišljanje: U krizi se pokazuje da je evropska solidarnost daleki san. Kada pandemija prođe, Evropa će morati razmišljati na novi način.

Piše: Nils Minkmar
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Kada se u nedjelju proširila vijest da francuski koncern luksuznih proizvoda LVMH svoju cjelokupnu proizvodnju parfema preorijentiše na izradu dezinfekcionog gela detalji su bili doduše još nepoznati – ali jedno je sigurno: To se neće majci firmi Diora i Co nikada zaboraviti.

Pandemija izoštrava zapažanje i sjećanje funkcioniše preciznije. Mnogo toga se prima kao u usporenom filmu i iznenađujuće istinito, kako brzo se dešavaju stvari. Primjećuje se ko piše i ko se skriva, ko razvija fantaziju i ko se zadržava u rutini. Sigurno je da Italijani neće zaboraviti kada se spustio avion iz Kine sa personalom i pomoćnim materijalom. Ali nije doletio iz Frankfurta, Pariza ili Brisela. Danas se mora konstatovati da je do sada Evropa najveće razočarenje u krizi.

Jasno je da američki predsjednik, britanski premijer i ostali sumnjivi ostaju pri svojim izjavama, prave planove i opet ih prekrajaju, riskiraju živote u providnom kalkulisanju na kratkoročni politički dobitak. Od njih, na žalost građanki i građana njihovih zemalja, nije bilo ni očekivati nešto drugo. To da su se njemačke pokrajine htjele dokazati u svojoj autonomiji i još uvijek  malo usporeno komuniciraju i donose pomalo različite odluke – moglo se također očekivati. Međutim mi istovremeno moramo sa strahom konstatovati da je Evropa kao simbol, kao institucija, kao projekat potonula a da nije pustila ni mjehurić zraka. Koliko je nedeljnih govora održano u hvaljenju ovoga projekta? Koliko često smo se kleli u Evropu kao naš recept protiv nacionalizma, iracionalnosti i neliberalnih tendencija?

Međutim kada je postalo ozbiljno Italija pa onda Španija bile su same. Na nekim kanalima moglo je biti komunikacije, očigledno je bila telefonska konferencija ministara zdravstva. To je bio minimum tamo gdje je bio potreban maksimum. To je bila rutina tamo gdje se tražila politička fantazija. Naravno da je konkretno suzbijanje takve jedne bolesti, savladavanje epidemije, na početku lokalno a onda regionalno i nacionalno pitanje. Na licu mjesta može se bolje prepoznati šta nedostaje i kako bi se moglo organizovati. Ali vrlo brzo bile su snage u mjesnim centrima bolesti a onda i nacionalne vlade preopterećene.

Još prije nego su oni sakupili snagu da dramatično pozovu u pomoć morala je Evropa biti uz odgovorne u sjevernoj Italiji, u Tirolu i Madridu. Sigurno je teško tamo slati personal ali donacija u stvarima, novac, simbolične akcije evropskih simpatija bile su neophodne. Predsjednica Komisije Ursula von der Leyen i predsjednik Savjeta Charles Michel otputovali su nedavno još u Grčku da bi pohvalili čvrstinu granice i odbranu od izbjeglica. Za to vrijeme je brzo stavljeno van snage osnovno pravo na azil na koje su se izbjeglice mogle pozvati u svako vrijeme. Korak, koji čak ni Trump nije uradio.

To je dakle bilo osiguranje vanjskih granica od najsiromašnijih među siromašnim. Kakvo junaštvo! Tvrdo odvratiti nenaoružane civile i pustiti ih da se smještaju u najgorim uslovima nije razlog za junačku retoriku i to je sramota za Evropu. Ali i solidarnost prema unutra nije baš dobro postavljena. Jedna zemlja za drugom iznenađuje susjede sa specijalnim regulacijama. Umjesto koncentrisane blokade i podrške najugroženijim područjima došlo je do proizvoljnih zatvaranja granica koje ni u kom slučaju ne pokazuju faktično dejstvo jer virus je odavno u svim zemljama. Zato se širi harajuće simbolično uništavanje povjerenja.

Čak i mjere na granici između Njemačke i Francuske su iz Berlina najavljene kao zatvaranje granice ali iz Pariza titulirane samo kao ciljane kontrole. Jedna tako izuzetna mjera koja stavlja van snage znatne evropske slobode – i nije se moglo pomučiti da se izda zajedničko saopštenje? Avioni iz zemalja opterećenih ovom bolešću Irana i Kine spuštaju se bez problema na njemačke aerodrome ali lotrinški radnik koji hoće na posao u Sarbriken biće šikaniran?

To je nažalost jasna poruka: Evropa je luksuz, daleki san, koji ljude nedjeljom sa blagom utopijom treba da drži u dobrom raspoloženju. Ali kad se ne zna kako dalje onda se pozivaju carinici u njihove kućice kao što je bilo prije. To daje uljepšane TV slike i sugeriše sposobnost djelovanja dok je u stvarnosti time dokumentovana nemoć.

Mihail Gorbačov priča u svojim memoarima kako je kao mladi član politbiroa Komunističke partije Sovjetskog saveza bio svjedok debate o borbi protiv nezaposlenosti. Stariji drugovi su uvažavali da pošalju policiju u parkove i kina da hapse nezaposlene. Kada je on pitao šta će to donijeti kolege su mu odgovorile da su naviknuti svaki problem riješiti sa policijom pa tako i ovaj. Ovu grešku upotrebe pouzdanih ali nedozvoljenih instrumenata počinile su sada i evropske vlade. Umjesto kreativnog i hrabrog proširenja političkih dimenzija vratili su se na teritorijalnu razjedinjenost, konkurentsko razmišljanje i međusobno optuživanje.

Svaki nacionalni ministar zdravstva hvali vlastite ljude, kako su vlastiti istraživači promućurni, kako je hrabar medicinski personal – ali koliko bi bila Evropa bolje postavljena kada bi to radila zajedno? Tako kao francuska parfimerija mogao bi i Siemens i drugi njemački proizvodni pogoni ući u proizvodnju kliničkih kontejnera i medicinskih aparata. Tako je konačno i mišljeno. Nužda krize svuda rađa nove alijanse, nove inicijative, nastaje obnovljena hrabrost političkog centra. Njihov prvi zadatak na dan poslije pandemije biće da Evropu nanovo osmisle, založe novu i bolju. Evropa, kako je predstavlja ova Komisija, ona se ne može samo izbaciti – ona se sama smrvila, raspala se u prašinu od hrđe i kao da se nikada nije htjela držati zajedno.

spiegel.de   

Nils Minkmar
Autor 18.3.2020. u 12:47

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija