Geteova nagrada za Karahasana: Šta je to, moje mjesto?

Povezani članci

• Ivan Ivanji: „Tito je bio najimpozantniji lik dvadesetog vijeka“
• Kultura cveta
• LitLink – festival američke i hrvatske književnosti
• TINEJDŽERI U PRVOM PLANU
• Božica Jelušić: ČESTITKA ZA DAN ZEMLJE
• PODRŠKA OLIVERU FRLJIĆU I TIMU HNK IVAN PL. ZAJC RIJEKA

Dževad Karahasan preuzima Geteovu nagradu u Paulskirche od gradonačelnika Petera Feldmanna – Foto: dpa

Piše:  Tilman Spreckelsen 31.08.2020.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Dževad Karahasan preuzeo je frankfurtsku Geteovu nagradu, Ingo Schulze držao je laudacio. Šta bosanski autor iz iskustva kasnog dvadesetog stoljeća ima da kaže o utvrđivanju identiteta cilja na našu sadašnjost.

Kada je život u opkoljenom i granatiranom Sarajevu 1992. postao sve opasnije i mlada Antonija skoro doživjela slom, pojavio se tračak nade: Njena tetka, koja u Zagrebu ima najbolje veze, našla je uz pomoć jednog posrednika put kako da Antoniju, njenog zaručnika i njenu majku izvede iz grada. Međutim uslov je bio, kaže hrvatski pomoćnik u romanu Dževada Karahasana „Sara i Serafina“ iz 1999. da sve troje mogu pokazati krštenicu. Zapravo neprijatelji Srbi i Hrvati, koji kontrolišu prilaz gradu, su tu složni: Oni akceptiraju „čiste i lojalne ljude, koji znaju kamo pripadaju“. Potpuno neprihvatljivi su međutim „Muslimani i oni multinacionalni koji ne znaju gdje im je mjesto“.

Prošlog petka poslije podne bosanski autor Karahasan, rođen 1953. u jugoslavenskom Duvnu, nagrađen je u Paulskirche Geteovom nagradom grada Frankfurta. „Zapisi o dugovima“ bio je naslov njegovog govora zahvale, koji je adekvatno situaciji započeo sa citatom iz „Naukovanja Wilhelma Meistera“ i priznanjem na Geteov roman, koga je bosanski autor upoznao sa sedamnaest godina, otkrio ga kao dijalog za čitanje i tako razumio da čitalac otkriva prazna mjesta, „koja je autor izgleda namjerno ostavio da se ja upišem i da ih ispunim“.

Ako se dakle stvarno radi o „dugovima“, kako to Karahasan uvjerljivo objašnjava i na drugim primjerima njegovog prihvatanja „Wilhelma Meistear“ onda on osvjetljava kako je dobijeni kapital uvećao. Jer polazeći od dijaloškog principa njegove lektire Karahasan karakterizira idealni, „stvarni razgovor“ kao razmjenu i upoznavanje partnera „i na jednom mističnom nivou“, što bi se moglo svesti na formulu „Ja sam ja, jer ti si ti, a ti si ti jer ja sam ja“.

Stvari koje su važnije od preživljavanja

Ingo Schultze u svome mudrom laudaciju Karahasanu podsjeća na razmišljanje nagrađenog koje se okreće protiv Descartesovog „Mislim, dakle ja jesam“ i nudi alternativu tomu „Dokaz da ti stvarno postojiš daje ti činjenica da neko drugi misli na tebe.“ Šta to znači za prisutnost, za nastavak življenja već umrlih, Karahasan koji je doživio opsadu Sarajeva i opisao je u svome „Dnevniku selidbe“ iz 1993., stalno objašnjava. Naprimjer u romanu „Sara i Serafina“, čiji se pripovjedač pita zašto je među svim mrtvima upravo Sara ta koja ga muči. U romanu „Utjeha noćnog neba“ iz 2015. čija centralna figura ima u starosti bliže odnose sa svojima umrlima nego s onima koji su s njima živjeli. Ili u predvečerje bosanskog rata postavljeni roman „Noćno vijeće“ iz 2005. čija glavna figura u podrumu jedne kuće sreće umrle stanare. Tu se ne radi o plašljivosti i strahu niti za figure niti za čitaoca, više o proširenju perspektive: Ko prošlost koja ga povezuje sa mrtvima shvata kao podlogu za sadašnjost za toga ništa nije svejedno i ništa nije zaboravljeno. I on će se i u pogledu na budućnost drugačije ponašati.

Ali kako? Kao još jedan plod svog Goetheova čitanja, Karahasan je imenovao duboko utemeljenu svijest, ukratko, o povezanosti svih sa svime, kao i o razlici koja je svugdje djelotvorna, što omogućuje da niti jedan pojedinac ne bude u potpunosti identičan s drugim. „Zahvaljujući tom učenju ja i danas mogu sa divljenjem posmatrati ljude i društva koji se trude da definišu svoj identitet da bi ga tako sačuvali.“ To su bile riječi na koje je bio usmjeren Karahasanov govor zahvale i koje, izrasle iz iskustva kasnog dvadesetog stoljeća, najjasnije ciljaju na našu sadašnjost.

Kao dvanaestogodišnjakinji, kaže Sara, njoj je usred Drugog svjetskog rata instinktivno postalo jasno da „postoje stvari koje su važnije od zdravlja i preživljavanja“. A uprkos tome ona je tada bila duboko zahvalna svojoj starijoj sestri kada je ona u takvoj situaciji prekinula Sarinu povezanost sa ovim vrijednostima i tako joj spasila život.

Da Karahasanovo literarno djelo postavlja ova egzistencijalna pitanja, višestruko ih proigrava i odgovor prepušta čitaocu, pravi od njega fascinantnog autora. Ono ga sada pokazuje kao dostojanstvenog nosioca Geteove nagrade u jednom vremenu, u kojem su ugroženi oni koji odbijaju da zauzmu mjesto koje im je određeno šovinizmom drugih.

faz.net