Između drveta i kore

Povezani članci

• Holandija i Francuska pozvale na referendume nakon Britanije
• Alžir: U akciji vojske protiv otimičara poginuo i veći broj talaca
• Požari u SAD i Kanadi primorali više hiljada ljudi da napuste domove
• Invazija Čehoslovačke, 21. august 1968.
• Japan stavio u pripravnost vazduhoplovstvo
• Ovako izgleda u trci za Bijelu kuću

Foto: DPA – Možda EU preostaje samo da gradi bilateralne gospodarske odnose sa drugim važnim gospodarstvima svijeta.

Partnerstvo sa SAD se urušava, odnosi sa Kinom su jednostrani – EU u svojim vanjski odnosima stoji na raskrsnici.

Piše:  Alicia García-Herrero
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Strategijska konkurencija između SAD i Kine utiče u višestrukom pogledu na Evropu. Kao prvo sukob između Pekinga i Vašingtona ugrožava multilateralnost u trgovinskim odnosima a posebno sposobnost funkcionisanja Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Kao drugo mogle bi se SAD prema modelu trgovine sa Kinom i u trgovinskim odnosima sa EU osloboditi principa recipročnosti. Kao treće trgovinska ograničenja SAD prema Kini i kineske protumjere imaju indirektne posljedice za Evropu. To se pokazalo u Phase-1-Dealu, koji su SAD i Kina potpisale sredinom januara. Trgovinski ugovor koji prisilno povećava kineski uvoz iz SAD može za izvoznike iz EU biti samo nepovoljan jer on pomiče trgovinu iz EU na američki izvoz u Kinu.

Bez obzira na takve neposredne – i pretežno negativne – uticaje Phase-1-Deala na EU izvoz u Kinu na Evropu utiče i strategijski rivalitet između SAD i Kine. Centar svjetskog gospodarstva premješta se dalje u pravcu istoka, međutim Evropa ostaje strategijski – i do sada i gospodarski – i dalje usko povezana sa SAD. SAD su za Evropu danas još uvijek važnije tržište. To bi se moglo već brzo promijeniti ako se uzme u obzir vjerovatna i očekivajuća buduća razlika u rastu SAD i Kine.

Jaka vezanost EU na multilateralizam ima doduše jednu caku – nijedan od dva hegemona niti SAD niti Kina ne bi akceptirali predložene reforme WTO.

Na ovu raskrsnicu Evropa može različito reagovati. Kao jedno može se postaviti za jačanje multilateralnosti. EU već odavno zahtjeva reformu Svjetske trgovinske organizacije, koja uzima u obzir pravu veličinu Kine i istovremeno štiti tržišna gospodarstva od gospodarskog modela Kine, državnog kapitalizma. WTO dakle treba jače da suzbija ulogu državnih kineskih preduzeća i uopšte masivnih industrijsko političkih mjera kojima kineska država u globalnoj areni stvara vođu svjetskog tržišta koji nekorektno posluje.

Jaka vezanost EU na multilaterizam ima doduše jednu caku – nijedan od dva hegemona niti SAD niti Kina ne bi akceptirali predložene reforme WTO. Sadašnja vlada SAD izgleda da nema za to interesa jer uskraćuje imenovanje novih sudija u žalbeni sud WTO. Ali ni Kina nema interesa za reformu koja bi predvidjela kazne za neuobičajene tržišne prakse kao što je subvencioniranje državnih preduzeća. Kina puno više očekuje da zadrži svoj poseban status kao rastuće nacionalno gospodarstvo da bi mogla i dalje realizovati svoj gospodarski model i istovremeno koristiti prednosti slobodne trgovine.

Sve ovo za EU znači da ona u uslovima sadašnjeg pata između dvije hegemonijalne sile ne može uzimati multilateralizam kao jedinu opciju. Šanse za uspjeh su jednostavno male. Ostaju dvije mogućnosti. EU bi mogla intezivirati savez sa SAD i zajedno sa Vašingtonom pokušati prigušiti ekonomski i tehnološki uspon Kine.

SAD su svoje strategijsko nadmetanje sa Kinom uvele u okruženje slično onom iz hladnog rata. To spriječava da bi se saveznici SAD mogli istovremeno približavati Kini.

Međutim pitanje je koliko bi to bilo pametno u momentu kad vlada SAD uvodi carine na neke evropske izvoze i prijeti sa novim. Osim toga predsjednik Trump jasno izražava svoje nezadovoljstvo sa aktuelnom raspodjelom troškova i prednosti u transatlanskom savezu. Pošto su se SAD u odnosu sa Kinom odlučile za bilateralne mjere koje su tržišno nepravedne okretanje prema Amerikancima bi za EU prije svega značilo da mora odustati od svojih regularnih rješenja problema i time  svojih principa i vrijednosti.

Iz još jednog drugog razloga bilo bi jednostrano skretanje na liniju SAD za EU problematično. EU nije jedna zemlja nego grupa zemalja koje prema Kini i SAD pokazuju različito držanje. Dok bi se Zapadna Evropa umjerenije povezala sa Kinom Istočna Evropa, zemlje Zapadnog Balkana i nedavno Grčka su krenule u suprotnom pravcu kada su osnovale grupu 17+1. Ona želi intenzivirati kooperaciju sa Kinom.

Alternativa uskoj kooperaciji sa SAD bila bi za EU prema tome jačanje suradnje sa Kinom. Međutim takvo približavanje je znatno teže ostvariti jer bi bilo povezano sa strategijskim zaokretom vanjske politike EU, odvajanje od SAD. SAD su svoje strategijsko nadmetanje sa Kinom uvele u okruženje slično onom iz hladnog rata. To sprječava da bi se saveznici SAD mogli istovremeno približavati Kini.

Sa aspekta teških odnosa sa SAD trebala bi EU ubrzavati određeno približavanje Kini. Najveća smetnja ipak ostaje otežani pristup tržištu za inostrana preduzeća.

Bez obzira na restrikcije od strane SAD jače okretanje EU prema Kini je otežano i kroz jaki intervencionistički gospodarski model Kine. Doduše tržišne šanse su ubuduće veće u Kini nego u SAD ali to još ne znači da EU može koristiti ove šanse. Zaključivanje Phase-1-Deala moralo bi za Evropu biti znak uzbune. Kina nije samo odlučila da uvoz iz EU zamjeni sa takvim iz SAD. Peking odbija provođenje pravih reformi i otvaranje za konkurenciju iz inostranstva.

Ostaje li za Evropu mogućnost da svoje partnerstvo sa Kinom izgradi minimalno tako da između obje hegemonijalne sile vlada jednakost? To zavisi od toga da li će se poboljšati tržišni pristup evropskih firmi u Kini. To ne izgleda kao vjerovatno. To se može vidjeti na pregovorima između EU i Kine o bilateralnom investicionom dogovoru koji teku od novembra 2013. i u kojima nije do sada postignut nikakav napredak. Osim pitanja pristupa tržištu i principa recipročnosti u ovim pregovorima se trenutno pojavila dalja prepreka, naime masivne investicije Kineza u strategijski važna evropska preduzeća.

Sve u svemu i gledajući na teške odnose sa SAD EU bi trebala ubrzavati određeno približavanje Kini. Najveća smetnja ipak ostaje kineski državni kapitalizam i otežani pristup tržištu za inostrana preduzeća. U pogledu na državna preduzeća u centru pažnje nije vlasništvo nad preduzećima nego prednost u pristupu tržištu.

EU ne može, dok se u Kini zalaže za liberalizaciju i otvaranje, jednostavno dozvoliti kinesku kupovinu tehnologije i pristup kineski državnih preduzeća na unutrašnje tržište EU.

EU ne može, dok se u Kini zalaže za liberalizaciju i otvaranje, jednostavno dozvoliti kinesku kupovinu tehnologije i pristup kineski državnih preduzeća na unutrašnje tržište EU. Preko nedavno na nivou EU uspostavljenog sistema nadzora inostranih direktnih investicija nude se tri važna instrumenta iako bi se time Ugovor o  EU morao drugačije interpretirati: konkurencija, rješavanje sporova i državna ispomoć. Djelotvoran mehanizam rješavanja sporova bi osim toga štitio kako evropske tako i kineske firme.

Jačanje multilateralnosti nije dakle za EU jedina razumna mogućnost kako da reaguje na strategiski rivalitet između SAD i Kine. EU će se ili morati brzo potpuno osloniti na svoga strateškog partnera SAD, nakon što utvrdi da koristi potpunu zaštitu od protekcionističke i izolacionističke vanjske politike američke vlade.

Ako to nije moguće moglo bi se uzeti u obzir približavanje Kini. Međutim to pretpostavlja da Kinezi razmisle o svome gospodarskom modelu i da bar ponude tržišni pristup za inostranu konkurenciju i princip recipročnosti. Dok Kina razmišlja o ovoj mogućnosti EU trenutno ne ostaje ništa drugo nego da štite strategijske gospodarske branše od kupovine od strane Kineza i unutrašnje tržište od nefer konkurencije kineskih državnih koncerna. Ako, što je vrlo vjerovatno, nijedna od tri opcije ne stoji na raspolaganju EU preostaje samo još da brzo izgradi bilateralne trgovinske i gospodarske odnose sa drugim važnim nacionalnim gospodarstvima svijeta, prije svega Indijom i državama ASEAN-a.

ipg-journal.de