Izvoli, Joe!

Povezani članci

• Nasljednica za Ruth Bader Ginsburg: To su Trumpove kandidatkinje za Supreme Court
• Oslobođena dvojica novinara Al Jazeere u Nigeriji
• OBAMA: Ruska agresija u Ukrajini je prijetnja za svijet
• Grčka: Bankrot, oprost duga ili postepena sanacija?
• Ruski opozicionar Aleksej Navaljni uhapšen uoči protesta
• Porastao broj Britanaca koji traže državljanstvo EU članica

Foto: DPA – Kao na srebrenom tanjuru: Donald Trump ostavlja mnogobrojne mogućnosti za uticaj na protivnike i saveznike.

Trumpova vanjska politika nije bila uvijek mudra ali je bila djelotvorna. Svome mogućem nasljedniku on ostavlja dragocjeno sredstvo pritiska – naprimjer protiv Kine.

Piše: Richard Fontaine  – 16.10.2020.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Skoro svaki novi američki predsjednik, koji uđe u Bijelu kuću, je čvrsto odlučen da popravi sve navodne greške svoga prethodnika. Iako je kontinuitet u vanjskoj politici SAD znatno veći nego što se uobičajeno priznaje, novi upravljački tim često gori od želje da pokaže da sa njima nastaju nova vremena. Donald Trump je posebno živopisan primjer za te tendencije. Četiri godine nakon svoga nastupa na dužnost on još uvijek ponavlja sa posebnim naglaskom kako se njegovo razumijevanje svijeta razlikuje od njegovog prethodnika.

Ukoliko bi Joe Biden u januaru 2021. preuzeo funkciju ovaj impuls bi bio još jači nego inače jer je Trumpov mandat bio drugačiji nego sva predsjedništva prije njega. Ništa ne ujedinjuje činovnike, koji bi pod Bidenom bili nadležni za nacionalnu sigurnost, više od njihove antipatije prema Trumpovoj vanjskoj politici. Gledajući na mnoge pogrešne odluke, koje je napravila Trumpova vlada, stručnjaci u oba politička lagera tendiraju novoj orijentaciji vanjske politike SAD, koja bi se odvojila od Trumpovog transakcijskog i sebičnog stila i vratila tradicionalnijim stavovima. Biden je već stavio u izgled da će u slučaju njegovog izbora svima onima, koji su nakon četiri turbulentne godine Trumpove ere nesigurni, brzo poslati signal „Mi smo opet tu.“. Njegov tim stoji pod izuzetnim pritiskom očekivanja da američkom narodu i svijetu dokažu, da će se provesti brze promjene.

Ipak bi Bidenova administracija dobro uradila da ovu ili onu Trumpovu zaostavštinu iskoristi za sebe umjesto da je baci preko palube – između ostalog novo fokusiranje na drugačije teme od onih koje su do prije samo nekoliko godina određivale vanjskopolitičko razmišljanje i čak neke dijelove Trumpove vanjske politike. Međutim, prije svega Trumpova administracija će ostaviti nasljedniku cijeli niz mogućnosti uticaja. Ovu jedinstvenu prednost, koja se nudi samo kratko vrijeme, trebala bi nova vlada svrsishodno iskoristiti.

Iako se Biden trudi svim snagama da gotovo kod svih tema naglasi razlike između sebe i svoga protivnika izjavio je da bi htio preuzeti neke od najvažnijih inovacija Trumpove ere. On zagovara jače takmičenje sa Kinom kao i vanjsku politiku koja je jače usmjerena na američku srednju klasu. On podržava Trumpov ugovor SAD – Meksiko – Kanada (USMCA), koji je zamijenio Sjevernoamerički ugovor o slobodnoj trgovini NAFTA i nastaviće sa povlačenjem iz Afganistana. Izgleda da njegov tim u osnovi podržava novu nacionalnu odbrambenu strategiju, koja vojsku SAD nanovo postavlja za period rivaliteta velikih sila. Također nije mnogo vjerovatno da bi predsjednik Biden ponovo vratio ambasadu SAD iz Jerusalema u Tel Aviv, da bi kaznene carine protiv Kine odmah ukinuo ili zahtijevao od vlade Ukrajine da vrati oružje koje su joj isporučile SAD.

Jedna buduća Bidenova administracija dobro bi uradila ako bi ovu ili onu zaostavštinu Trumpa iskoristila za sebe.

Međutim čak i u mnogim oblastima u kojima Biden i njegov tim planiraju temeljite promjene, moglo bi za njihove napore biti prije pomoć nego zapreka da usvoje ovu ili onu Trumpovsku zaostavštinu. Pored nekih političkih promjena kursa Trump je u protekle četiri godine ostvario značajne mogućnosti uticaja na protivnike i saveznike. Određena sredstva pritisaka (leverages) koristili su svi predsjednici SAD da bi na međunarodnom nivou ostvarili svoje ciljeve – često uz pomoć moralnih apela, osobnih veza, javnih poziva i drugim sredstvima.

Međutim Trump je sa svojim transakcionim načinom razmišljanja postavio vlastiti potencijal moći iznad drugih instrumenata. Pritom je on često postupao nerazumno ali je ostvarivao značajan učinak. Svojim preferiranjem sankcija i protekcionističkih mjera on je Kinu, Iran, Venecueleu i druge zemlje stavio pod pritisak. Sa svojim oštrim kritikama na saveznike i prijetnjom da će odustati od sigurnosnih garancija, izazvao je Trump strah u zemljama koje suviše malo investiraju u odbranu. Sa svojim povlačenjem iz važnog multilateralnog ugovora on je izazvao to da ostale države članice više nego prije žele da bi  im SAD ponovo pristupile.

Ne radi se o tome da li su ove odluke bile razumni šahovski potezi u interesu nacionalne sigurnosti: U većini oni to nisu bili; pojedini su bili čak na granici katastrofe. Međutim sa takvim akcijama Trump ostavlja mogućoj nasljedničkoj vladi kapital, koji ona može iskoristiti za sebe, kada očisti vanjskopolitički haos svoga prethodnika. Ovaj potencijal moći trebala bi nova vladajuća ekipa koristiti iako i za sasvim druge svrhe.

Većina stručnjaka za nacionalnu bezbjednost ne bi ubrojala Trumpovu knjigu Umjetnost uspjeha u temeljne tekstove njihovog područja rada ali u knjizi se nalaze korisna objašnjenja pojmova: „Potencijal moći“ (leverage), tako tamo stoji, „znači, da se nešto ima, što drugi želi ili – još bolje – treba ili – to je najbolje – ne može odustati od toga.“ Cilj nove Bidenove vlade bio bi novi start i nova izgradnja internacionalnih odnosa. Pritom se treba voditi pouzdanošću, međunarodno angažiranim stavovima i multilateralnom razmišljanju i istovremeno imati jasan pogled za to šta bi se trebalo iskoristiti od Trumpa ostavljenih mogućnosti uticaja.

Većina stručnjaka za nacionalnu bezbjednost ne bi ubrojala Trumpovu knjigu Umjetnost uspjeha u temeljne tekstove njihovog područja rada.

Nova vlada imala bi više mogućnosti da iskoristi svoj potencijal moći protiv američkih protivnika. Atomski ugovor sa Iranom naprimjer sadrži takozvane „Sunset klauzule“ (Klauzule o isteku ugovora), čiji rok je sve bliži kao i druga pravila koji bi se trebala poboljšati. Trumpova vlada je obustavila pokušaje da sa evropskim zemljama dogovori dodatni dogovor, sa kojim bi se mogao ojačati ugovorni odnos – dalji primjer za to kako se dobijaju mogućnosti uticaja time da se prijeti da će se izaći iz ugovora i time ga srušiti i onda se vratiti prije nego je ugovor istekao.

Sa ovim istupanjem SAD prisiljava Evropu da se služi rezervnim rješenjima dok se Teheran suprotstavlja promjenam važećeg dogovora. Polazeći od toga da se cijeli svijet nada i čeka da SAD opet pristupe ugovoru, nova vlada SAD bi mogla iskoristiti maksimalni uticaj prije ponovnog pristupanja nego nakon njega. Ona bi ga trebala iskoristiti da bi kako kod Irana tako i kod evropskih partija sondirala koja poboljšanja su moguća umjesto da samo ponovo pristupi nepromjenjenom ugovoru.

I carine uvedene Kini su važan faktor moći. One služe u velikoj mjeri pogrešnim ciljevima – naime između ostaloga da se smanji trgovinski deficit i da se kupuje više robe koja se proizvodi ili montiraju u Swing States (države sa promjenjivim izbornim rezultatima). Sljedeći predsjednik bi trebao ponuditi da ukine carine a da zauzvrat dobije poboljšanje na drugim problematičnim poljima, koja su za SAD važnija, kao što je krađa intelektualnog vlasništva, prisilni transfer tehnologije i diskriminirajući tretman američkih preduzeća u Kini. Ako bi SAD ukinule carine bez da zahtijevaju ustupke od protivničke strane one bi svoju prednost bez potrebe ispustila iz ruke i dala Kini, naklonjenoj transakcijama, šansu da se osjeća kao pobjednik i daje ton budućim odnosima.

I prema saveznicima vladi, koja želi da je oni shvataju kao više prijateljskog i pouzdanijeg partnera, stoje na raspolaganju druga sredstva pritisaka. Trump je ciljao na one članove NATO koje izdvajaju manje od dva posto BDP za odbranu i bio je tvrd na tome da se Južna Koreja i Japan jače podijele na troškovima stacioniranja američkih trupa u njihovim zemljama. Niti jedna od ove dvije stvari nije posebno smisleno mjerilo pojedinih saveznika. Novoj vladi bi bilo bolje da radi na tome da svoje partnere ohrabruje da forsiraju modernizaciju odbrane, investiraju u posebne sposobnosti koje pospješuju podjelu rada među saveznicima umjesto da se stvaraju duple strukture i da učestvuju u akcijama kao antiterorističke mjere na Bliskom istoku i u Africi ili pomorske operacije u azijskim vodama.

Ako nova vlada SAD želi pristupiti sa političkim popisom želja na prijateljske zemlje u Evropi, jugoistočnoj Aziji, Latinskoj Americi i drugima treba to pravovremeno započeti.

Istovremeno nova vlada SAD bi trebala umiriti saveznike – ali ne previše da ne bi probudili instikte onih koji samo izvlače korist. Očekivano smanjene odbrambenog budžeta SAD i činjenica da se SAD još jače fokusiraju na indopacifičko područje je djelotvorno sredstvo pritiska na raspodjelu tereta između saveznika. Ako SAD svoje vojne resurse sve više fokusira na jedan region nastaće sigurnosne praznine koje moraju zatvoriti saveznici.

Sljedeća vlada bi trebalo da formuliše odgovarajuća očekivanja i zahtjeva od partnera u savezu da veći dio tereta preuzmu na svoja pleća. Međutim, drugačije nego Trump ona ne bi trebalo da partnere u savezu pritišće dok ne plate više, nego da izgradi sveobuhvatnu strategiju koja povezuje nove prijetnje sa odgovarajućom podjelom tereta.

Mogućnosti uticaja na druge partnere proizaći će iz očekivanja koja druge države postavljaju na novu vladu SAD. Saudijska Arabija, naprimjer, moraće se pripremiti na znatno hladnije odnose. Fleksibilno približavanje Riadu bi značilo da se Saudijce ne treba jednostavno izolirati, nego da se njihovi problemi iskoriste da bi se odnosi ponovo oživjeli – sa ciljem da se okonča rat u Jemenu i zaustavi bezobzirno ponašanje Saudijaca koje je vodilo između ostaloga do ubistva Jamala Khashoggi, otmice Saad Haririja i blokade Katara.

Čak i nadanje širom svijeta na ponovno oživljavanje vodeće uloge SAD može donijeti prednosti, jer inostrani šefovi država i vlada žele da sjede sa SAD za jednim stolom. Ako nova vlada SAD želi pristupiti sa političkim popisom želja na prijateljske zemlje u Evropi, jugoistočnoj Aziji, Latinskoj Americi i drugima treba to pravovremeno započeti.

Vanjskopolitičke mogućnosti uticaja mogle bi se pokazati kao korisne i unutrašnjepolitički jer nude šansu ne samo da se dobiju prednosti od inostranih partija nego da se da sigurnost akterima u zemlji. Ponovni pristup SAD Transpacifičkom dogovoru o partnerstvu (TPP), naprimjer, je prije svega za, nakon Trumpovog povlačenja, jedanaest preostalih država potpisnica izazovna perspektiva. Pristup dogovoru bi SAD obezbjedio bolji pristup važnim tržištima i pomogao bi im da diverzificiraju trgovinu, da smanje teret Kine i da signaliziraju da SAD u Aziji gospodarski opet preuzimaju vodeću ulogu. Biden je nagovijestio mogućnost da o dogovoru ponovo pregovara i da ga nakon toga potpiše.

Sredstva pritisaka sa kojima se mogu ostvariti dobri rezultati trebalo bi rađe iskoristiti nego izgubiti.

Iako se u izbornoj kampanji stalno ponavlja da je takav kurs nezamisliv trebala bi slijedeća vlada ponuditi ponovni pristup a za to zatražiti promjene koje bi većini u kongresu bile prihvatljivije – naprimjer pravila o valutnim manipulacijama i modificirane odredbe o pravilima porijekla. Slično važi i za atomski ugovor sa Iranom koji republikanci stalno odbijaju. I ovdje je zamislivo da bi promjene u dogovoru mogle neke političare pokrenuti da prihvate prerađenu verziju.

Ako nova vlada SAD slijedi ovaj pristup to bi u mnogim tačkama značilo da ona upotrebljava sredstva pritisaka stvorena od prethodnika što bi za novog predsjednika bilo veoma uvredljivo: zastrašivanje saveznika, povlačenje iz multilateralnih dogovora, protekcionizam. Međutim ta sredstva pritisaka su tu – da bi bila iskorištena ili proigrana. Međutim, sredstva pritisaka sa kojima se mogu ostvariti dobri rezultati bilo bi bolje  iskoristiti nego izgubiti.

Na jednu stranu koristiti poziciju moći – bez obzira kako je ostvarena – i na drugu stranu htjeti postaviti znakove novoga stila vodstva u SAD ne mora biti proturiječnost. Mogućnosti uticaja mogu u takvoj kampanji biti apsolutno korisno pomoćno sredstvo. Katalog mjera, koji jača SAD, time što koristi mogućnosti uticaja naslijeđena od Trumpa, omogućiće SAD da postanu snažna globalna vodeća sila koja bi i u zemlji dobila više podrške za ekspanzivnu globalnu ulogu. Zauzvrat SAD mogu svojim saveznicima u cijelom svijetu obezbjediti prednosti i pomoći im da zajednički reaguju na niz velikih izazova. Takav jasan pogled na vlastite interese može biti motor za vanjsku politiku SAD neposredno nakon Trumpa na putu njene obnove.

Richard Fontaine je direktor Center for a New American Security (CNAS). Prije toga bio je, između ostaloga, vanjskopolitički savjetnik senatora John McCaina i radio je u ministarstvu vanjskih poslova kao i u Nacionalnom savjetu sigurnosti.

ipg-journal.de