Ključno pitanje

Izdvajamo

• Već danas praksa intervencije usmjerene na minimalizaciju rizika određuje angažman Evrope van njenih granica. Vojni udari u Maliju, upotreba dronova u Somaliji ili suradnja Bundeswehra i savezne policije sa dubioznim sigurnosnim snagama u Nigeriji i Tunisu – to je svakodnevna realnost aktivnosti evropskih i američkih snaga sigurnosti. Ove forme “remote warfarea” i u budućnosti će određivati intervencije Evrope u subsaharskoj i sjevernoj Africi kao i na Bliskom i Srednjem istoku.

Povezani članci

• EU želi da Iran potakne tranziciju u Siriji
• „Mi moramo spriječiti kolaps dijela naše globalne ekonomije“
• Dublji motivi od osvete proroka Muhameda za napad u Parizu
• Pomeranjem Vrhovnog suda SAD udesno neizvesna sudbina prava na abortus
• Sirija: U napadu turske vojske devet mrtvih
• “Ovo je samo početak”

Reci, šta misliš ti sa njemačkom armijom? Foto: DPA

Model “izvoza demokratije” nije uspio. Njemačka ne smije više da se skriva pred debatom o sigurnosno-političkim pravcima.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Godine 2001., 11. septembra, bio je trenutak okončanja optimistične decenije, navodnog kraja istorije. Teror i smrt prodrli su u prosperirajuća zapadna društva, koja su se već vidjela kao pobjednici u “borbi za modernu” i čiji bi model kratkoročno ili dugoročno umirio cijeli svijet. Kao i napadi 9/11, ponižavajuće finale 20-godišnjeg rata u Afganistanu su jednim udarcem uništili distancu ka “činjeničnoj” realnosti. Na zapadu vlada dvostruka nesigurnost: Mi smo ranjivi i mi ne možemo strana društva i države modelirati po našim predstavama. Koje zaključke mi izvlačimo iz toga za našu politiku mira i sigurnosti?

9/11 prodrmao je sigurnosna obećanja moderne, koja su se zasnivala na očekivanju sve boljeg ovladavanja rizicima. Dok su napadi od 11. septembra i “rat protiv terora” u Afganistanu i Iraku još mogli da važe kao “Veliki prasak našega svijeta”, kao istorijski presjek, na to su slijedili dalji “epicentri”, koji su u posljednje dvije decenije slali svoje šokirajuće valove: od gospodarske i finansijske krize do pandemije i zagrijavanja zemaljske kugle.

Gledajući na povratak talibana ostaje duboki osjećaj uzaludnosti.

Nije sitnica da s afganistanskog tla nisu više planirani veći teroristički napadi, da su izgrađene škole, da je jedna generacija Afganistanaca mogla iskusiti obrazovanje i demokratiju. Ali tu nema trajnosti. Gledajući na povratak talibana ostaje duboki osjećaj uzaludnosti. Ako jedina nada postoji još u tome da identifikujemo kod novih vlastodržaca poteze ljudskijeg ophođenja sa njihovim stanovništvom, onda nam od najveće vojne akcije NATO-a u istoriji saveza i milijarde teškog zajedničkog rada na razvoju preostaje prije svega razbijena iluzija.

Bolne slike iz Kabula jednim udarom otvorile su sva pitanja sa kojima se mi u Evropi najradije ne bismo bavili: Koliko spremnosti na žrtve i rizika trebaju imati evropska društva da bi ostvarila vanjskopolitičke ciljeve? Šta je linija vodilja našega angažmana: Zaštita ljudskih prava ili čuvanje međunarodne stabilnosti? Šta može učiniti vojska, suradnja u razvoju i potpora demokratiji i koliko “strateškog strpljenja” možemo tu unijeti? I, konačno, ključno pitanje: Reci mi, šta misliš sa Bundeswehrom, dakle, kako ćemo se ubuduće odnositi prema operacijama u inostranstvu?

Krize oko Evrope će ubuduće sve manje biti krize Amerike

Prioriteti evropskog garanta zaštite, SAD, su se posljednjih godina pomjerili. Krize oko Evrope će ubuduće sve manje biti krize Amerike. 9/11 bio je katalizator koji je u jednu političku strategiju spojio ranije konkurišuće slike svijeta. Iz Fukuyaminog “the West was the best” i Huntingtonovog “the West against the rest” nastala je politička ideja “dobre civilizacije”, koja bi se bez daljnjeg mogla uspješno prenijeti na sve druge zemlje. Pretpostavka je da “Zapad” formuliše ove zajedničke želje. Dok je prvo – izvozni model – već u proteklih deset godina polako povučen i velike misije stabilizacije sljedećih godina neće imati podršku u SAD dotle posljednje razmišljanje u kategoriji prijatelj – neprijatelj i koncept Zapada kao homogeno nastupajućeg bloka u nadmetanju sa Kinom doživljava preporod. Da li će se Evropa odazvati američkim pozivima za geostrateškim jedinstvom još nije odlučeno. U svakom slučaju evropski region neće više stajati u prvom planu američkih interesa. Dakle: Evropa sama sa svojim susjedima.

Još se ne mogu procijeniti političke implikacije afganistanskog debakla. Sigurno je: Inostrane operacije Bundeswehra za stabilizaciju ili nasilno uvođenje mira biće još jače nego do sada pod kontrolom politike, medija i stanovništva. Dileme buduće njemačke i evropske vanjske i sigurnosne politike pokazuju da pristalice političke crno-bijele fotografije sa svojim kategoričnim stavovima o budućnosti inostranih akcija nisu više pogodne kao savjetnici.

Učiti iz Afganistana – takav je naglasak – znači: Bundeswehr bi mogao biti u najboljem slučaju upotrijebljen za ostvarivanje vojnih ciljeva. Da su trupe NATO-a i sa njima Bundeswehr napustile Afganistan nakon razbijanja Al-Kaide i protjerivanja talibana 2002/2003., mogao se vojni dio angažmana bilansirati sa: mission accomplished. “Da” za pojedinačno razbijanje terorističkih grupa, “ne” za podršku društvenih promjena. “Da” za taktičku obuku stranih snaga sigurnosti, “ne” za dugoročno demokratiziranje inostranih armija i policija. Demokratska izgradnja država kroz podršku spolja – i u svjetlu iskustva iz Iraka i Malija – je konačno neuspjela. Predsjednik SAD-a Biden u svome govoru o stanju nacije izjavio je da je era nation buildinga okončana. “Ja ne vjerujem u  state building”, to je evropska verzija zastupljena od strane predsjednika Emmanuela Macrona.

Već danas praksa intervnecije usmjerene na minimalizaciju rizika određuje angažman Evrope van njenih granica.

Paušalne ocjene i jednostavan zaokret od nation buildinga međutim ne pomažu političarima. U povezanom svijetu riziko društava nosioci odgovornosti i vojni planeri trebaju mreže, međunarodne partnere i diferencirane analize za izbor realističnih i budućnosti okrenutih opcija djelovanja. To važi za prevenciju kriza kao i za akutni menadžment konflikta nasilja.

Već danas praksa intervencije usmjerene na minimalizaciju rizika određuje angažman Evrope van njenih granica. Vojni udari u Maliju, upotreba dronova u Somaliji ili suradnja Bundeswehra i savezne policije sa dubioznim sigurnosnim snagama u Nigeriji i Tunisu – to je svakodnevna realnost aktivnosti evropskih i američkih snaga sigurnosti. Ove forme “remote warfarea” i u budućnosti će određivati intervencije Evrope u subsaharskoj i sjevernoj Africi kao i na Bliskom i Srednjem istoku.

O djelotvornosti ovih mjera može se valjano sporiti. Sve lošija sigurnosna situacija u regionu Sahela nasuprot stalnom rastu sredstava – i onih od njemačke vlade – dopuštaju da se shvati da dosadašnje aktivnosti na jačanju vojske i zaštite granica, sektorski programi suradnje na razvoju i pojedinačne vojne akcije nisu siguran put za uspješnu stabilizaciju i potporu miru. Bojati se suprotnosti ako se vjeruje malom broju empirijskih nalaza o radikalizaciji mladih ljudi i njihovoj motivaciji da se priključe naoružanim grupacijama. Procesi stvaranja države su kompleksni i često nasilni. Socijalna nejednakost je uvijek uzrok nestabilnosti. A protiv političke represije, korumpiranih nepotističkih mreža i nedostatku resursa Bundeswehr u takvom kontekstu nema šanse.

Samo zato što je model izvoza demokratije izazov koga je teško savladati, ne znači da bi “light” izgradnja države spojena sa mirom bila nemoguća.

Šta, dakle, raditi? To što je model izvoza demokratije izazov koga je teško savladati ne znači da bi “light” izgradnja države spojena sa mirom bila nemoguća. Misije UN-a u Liberiji i Istočnom Timoru to pokazuju isto kao i uspjesi međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Istraživanja mira i konflikata u osnovi daju nadu. Uzora doduše nema, ali postoje imperativni uslovi za uspješne operacije: Međunarodni partneri moraju se dogovoriti oko zajedničkih, realnih i fleksibilno prilagodljivih ciljeva svoga angažmana, uplanirati političke nepogode i čak i neuspjeh kao dio strategije i pravovremeno komunicirati lokalne partnere kao i domaće stanovništvo o mogućim rizicima.

Rad u konfliktnim regionima ne ide samo od pobjede do pobjede. Potrebno je strategijsko strpljenje: “Light” izgradnja države sa odgovarajućim sektorom sigurnosti je zadatak dostojan Herkulesa za koji treba 30 do 40 godina. Ove pretpostavke moraju biti povezane na mjesne uslove. Ovdje se ubrajaju mirovni ugovor akceptiran od većeg dijela stanovništva, visoki politički interes za suradnju, minimalne mjere javne sigurnosti kao i osnovni institucionalni kapaciteti države. Ako se ovi uslovi ne ispune a uslijedi nation building, suradnja na razvoju i antiteror mjere kao međusobno razdvojene agende međunarodnih aktera – kao što aktuelno vidimo u području Sahela – opasnost od neuspjeha bit će približno jednaka kao u Afganistanu.

Sa “Smjernicama za prevenciju kriza” i “umreženim akcijama” njemačka vlada je već na papiru stvorila preduslove da na ovaj način podrži mirnu izgradnju države. Međutim, u praksi previše često dominira tvrdoglavost pojedinih resora koji su, svaki sa vlastitim ciljevima, programima, partnerima i akcijama, aktivni na terenu. To izaziva izvjesnu ironiju. Jer “umrežena akcija”, usklađivanje civilnih i vojnih instrumenata za stabilizaciju i osiguranje mira kao i međusektorska suradnja ministarstva bila je u Afganistanu inicirana, praktikovana i dalje razvijana.

Akcija kao takva nije neuspjela nego njeno provođenje. Potrebna je politička volja svih uključenih aktera za zajedničku analizu, formulisanje strategije i provedba na terenu. To važi kako za njemačku tako i za evropsku politiku. Pozivi za jednom brzom udarnom trupom od strane šefa diplomatije EU Borrela ne odgovaraju ovim kompleksnim zahtjevima – u najmanju ruku ne ako nisu dio šire strategije uspostavljanja mira.

Obrada i transformacija nasilnih konflikata ostaje uvijek riziko investicija. Neophodno strpljenje i održiv politički konsenzus o operacijama postojaće samo onda ako se društvo ubuduće jače shvata kao kritični partner od strane vanjske i sigurnosne politike. Do sada takva debata nije posebno tražena od javnosti. Puno više su obje strane, politika i društvo, napravile koegzistenciju prijateljske nezainteresovanosti: Sa malo izuzetaka – naprimjer invazija u Iraku 2003. ili migrantska kriza – javno bavljenje pitanjima međunarodne politike ne postoji. Obrnuto, operacije u inostranstvu se dogovaraju mimo stanovništva i svaka partija je radosna ako davanje ili produženje mandata operacije prođe u parlamentu bez veće debate.

Zbog toga malo iznenađuje ako godišnje ankete o postavljanju javnosti ka sigurnosnoj i odbrambenoj politici utvrđuju ukupno malo znanje građana o konkretnim operacijama. I drugi rezultati anketa pokazuju da se mnogi ljudi kod vojnih operacija ne postavljaju jednostavno “Pro” ili “Contra” nego se sa mnogo “Da, ali”, sumnje i pitanja postavljaju negdje između. Da bi se stvorile unutrašnjopolitičke pretpostavke za djelotvornu i od javnosti prihvaćenu vanjsku politiku, potrebna je iskrena debata o ciljevima, troškovima i rizicima operacija. To se mora desiti na osnovu informacija, naprimjer kroz konzekventno vrednovanje vojnih operacija.

Ko danas daje ocjene o Afganistanu ima pred očima slike od 11. septembra. A sjećanje na taj dan može uzeti mnoge forme: Osobno sjećanje na to “Gdje si bio Ti kad se to desilo” i na danas već nestale osjećaje. Ceremonijalno sjećanje u državnim aktima i spomenicima. Medijalno sjećanje u tokovima slika koje se ponavljaju i minutnim protokolima. Ali također i političko-društveno sjećanje u smislu kako sada, 20 godina kasnije, shvatiti političko naslijeđe 11. septembra sa svim njegovim stranputicama i iluzijama kao nešto o čemu se može započeti ozbiljna debata o novim prijedlozima za konkretnu mirovnu i sigurnosnu politiku.

ipg-journal.de