Kolonijalizam: Zaboravljeni Azteci

 Martin Pfaffenzeller 
Autor 26.8.2020. u 09:25

Kolonijalizam: Zaboravljeni Azteci

Foto: Germanisches Nationalmuseum Nürnberg

U 16. stoljeću Španci su napravili robovima hiljade Azteka. Neki od domorodaca prešli su Atlantik dobrovoljno: kao istraživači, diplomate, trgovci – jedna studija pokazuje kakav uticaj su imali.

Piše: Martin Pfaffenzeller  – 20.08.2020. spiegel.de

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Hernan Cortes je 1528. došao na španski dvor i predao Habzburškom caru Karlu V. blago iz osvojene Srednje Amerike: zlato, srebro, žad. Usto jednog jaguara, jednog oklopnika i pelikane. Međutim, Cortes je doveo i ljude: urođenike iz Srednje Amerike.

Domorodci su pred monarhom izvodili razne vještine: Sa kukovima i laktovima držali su u vazduhu loptu od kaučuka i žonglirali su komade drveta svojim nogama. Na audijenciji je bio i njemački slikar Christoph Weiditz. On je naslikao umjetnike u njihovim čudnim nošnjama.

Šta slikar nije naslikao: 15 plemića iz carstva Asteka, koji su nosili evropsku odjeću. Oni su također napustili svoju domovinu – dobrovoljno i nisu dovedeni. Oni su htjeli u Španiji istraživati, uspostaviti trgovinske kontakte i kod cara zastupati svoje gradove u dalekoj Americi.

To da Weiditz nije naslikao ovu grupu je značajka evropskog pogleda na Srednju Ameriku. Stoljećima su domorodci na slikama predstavljani prije svega kao egzotični divljaci. Pisci istorije su ih često pominjali samo u pasivu: Oni su od Evropljana pokoreni, opljačkani, prevareni, ismijani, prevedeni na vjeru, pokršteni, silovani, obožavani, vjenčavani, porobljeni ili oslobođeni njihovog pogrešnog vjerovanja u žrtvovanje ljudi.

Moćno oružje

Britanska istoričarka Caroline Pennock bi htjela promijeniti ovaj ugao gledanja. Delegacija iz 1528. je za nju primjer aktivne uloge koju su Srednjoamerikanci uzeli u transatlantskim odnosima – i koja je danas skoro nepoznata. U svome najnovijem eseju ona bilansira: „Za Indijance okean je mogao biti šansa, put, tržište, zagonetka, avantura i tragedija.“

Kada je Cortes 1519. stigao u zemlju, velikim dijelovima današnjeg Meksika dominirao je trojni savez gradova država Tenochtitlan, Texcoco i Tlacopan. Carstvo Asteka nije bila centralna država nego jedan labavi savez – u nekom pogledu usporediv sa antičkom Grčkom. „Velika trojka“ prisiljavala je manje zajednice na visoka davanja. Montezuma, vladar grada Tenochtitlan, u kome je prema izvorima živjelo oko 200.000 ljudi, kasirao je više od polovine.

Od svojih glasnika Montezuma je uskoro saznao da Španci posjeduju moćno oružje: Njihovi željezni oklopi štite ih od domorodačkih strela, njihovi konji gaze sve što im stane na put i njihovi topovi izbacuju takve salve da čak mogu istovremeno usmrtiti više ratnika. Do tada je vojna nadmoć trojnog saveza održavala zajedništvo krhkog carstva Asteka. Međutim, gledajući na španjolsko super oružje Montezuma se sada morao bojati da bi se njegovi vazali mogli okrenuti od njega.

Osveta prevoditeljice

Važna protivnica Montezume bila je Malinče. Domorotkinja je prevodila za Cortesa, vodila pregovore i kasnije bila i njegova ljubavnica. Ona je poticala iz grada koji je bio nekada podređen Aztecima i kao dijete bila je prodana kao robinja. Ona je Špancima pomagala vjerovatno iz osobne osvete – i da bi poboljšala položaj svoje domovine. Američka istoričarka Camilla Townsend opisuje Malinče u jednoj biografiji kao ženu stratega „koja je svoj manevarski prostor mogla godinama povećavati“.

Montezuma nije bio naivan. Legenda, da je on Cortesa smatrao bogom i da zato nije preduzeo ništa protiv njega, je kasnija španjolska izmišljotina. Sam Cortes u svojim ranim pismima iz Srednje Amerike nije nikada pisao da su da urođenici smatrali bogom.

Očigledno je Montezuma shvatio da bi rat protiv Španaca neizbježno okončao dominaciju Tenochtitlana. Čak iako bi Azteci mogli dobiti jednu bitku izgubili bi mnogo ratnika. Osim toga Montezumini izviđači su izvještavali da se pred obalom pojavljuju dalji španski brodovi.

Samoubistva na putu za Evropu

Kad je Cortesova armija stigla do Tenochtitlana Montezuma je zbog toga tražio diplomatsko rješenje. Pregovori su ipak propali zbog nesporazuma i pohlepe Španaca. Nakon kratkog rata i epidemije boginja Montezuma je bio mrtav a njegov grad je ležao u ruševinama.

Španci nisu bili zadovoljni pobjedom. Pljačkali su aztečke gradove i ljude. Istoričari procjenjuju da su osvajači u 16. stoljeću nasilno odveli 650.000 domorodaca iz Amerike i prisiljavali na rad – iako je zakon iz 1542. zvanično zabranio porobljavanje. Jedan dio domorodaca odveli su u druge kolonije da bi ih tamo iskorištavali na plantažama.

Međutim ostale, među njima prije svega žene i djecu, prebacili su osvajači u Španiju da bi tamo radili u njihovim domaćinstvima. Odvođeni su za vrijeme tjednima duge plovidbe patili slično kao i oko 300.000 Afrikanaca koji su u istom periodu prevoženi u drugom pravcu, na zapad. Više domorodaca su zbog gladi, bolova i očaja skakali sa broda.

Međutim, za aztečku elitu pomorski put otvorio je nove šanse. Oni su sve više proizvodili robe koje su sa Špancima mijenjali za željezne alate ili konje. Pored zlata i srebra osvajači su obožavali prije svega uš cochineal. Ona živi na kaktusima i sadrži boju karmin – rumeno crveno postaće znak za odjeću kardinala.

Tajni hroničari

Poneki Azteci su sami putovali u Evropu. Još prije nego što je Cortes osvojio Tenochtitlan pojavili su se naprimjer predstavnici jednog manjeg grada na španskom dvoru, predali jedno sunce od zlata i isporučili prijateljske pozdrave. Car je 1525. obezbjedio dvojici Montezuminih sinova velikodušne stipendije da bi u jednom španskom samostanu učili čitanje, pisanje i latinski. Sljedećih godina španjolski monarh podsticao je desetine domorodaca u očekivanju da podupru kolonijalnu vlast i šire hrišćanstvo.

Studenti su brzo napredovali: Jedan Astek je napisao traktat o ljekovitom bilju koji su uskoro studirali učenjaci u Engleskoj i Vatikanu. Jedan drugi je objavio uticajno djelo o latinskoj gramatici. Pošto su srednjeamerički intelektualci svoje spise potpisivali latinskim imenima mnogi savremenici nisu znali da ti spisi potiču iz pera domorodaca.

Neki aztečki studenti odvajali su se od nastavnog plana samostana. Oni su svoj jezik nahuatl pisali latinskim slovima da bi tako tajno opisali istoriju i mitove svoje domovine – danas su ovi anali važan istorijski izvor.

Čokolada za pijenje za cara

I domorodački diplomati su ponekad ostvarivali svoje interese na španskom dvoru. Jedna grupa je naprimjer uspjela da njihov rodni grad Tlaxcala bude stavljen pod zaštitu krune i da u velikoj mjeri može sam sobom upravljati. Knez iz jednoga drugog grada žalio se pred jednim španskim sudom da su Španci pretjerano brutalno postupali sa njegovim ljudima. Presuda nije zabilježena ali sam pledoaje pokazuje kako dobro su se neki domorodci snalazili u španskom pravu.

Azteci su donijeli i svoja jela. Za cara su ustvari pripremili čokoladu za pijenje. Druge delegacije su pokazivale kako se puši duhan i jede paradajz. Bez tih nastupa potražnja Evropljana za američkim proizvodima ne bi porasla tako brzo.

Međutim, domorodački diplomati, naučnici i trgovinski predstavnici brzo su u velikoj mjeri pali u zaborav. Evropski autori ranog novog vijeka spominjali su zasluge Srednjoamerikanaca veoma rijetko. Kasnije su se istoričari služili prije svega evropskim izvorima.

Ova ignorancija se nastavlja do u sadašnjost. Istoričarka Pennock pokazuje to u svojoj studiji na jednostavnom primjeru: Ko danas misli na paradajz (Tomate-njemački) pomisliće vjerovatno na Pamplonu ili Italiju. Međutim, biljka dolazi iz Meksika; njen naziv je izveden iz nahuatl riječi xītomatl.

spiegel.de

 

 Martin Pfaffenzeller 
Autor 26.8.2020. u 09:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija