Konzekventna nekonzekventnost

Yevgeniya Gaber
Autor 14.2.2022. u 17:12

Konzekventna nekonzekventnost

Foto: DPA – Pragmatična diplomatija

Može li Turska u konfliktu Rusije i Ukrajine uzeti ulogu posrednika? Sa svojom pragmatičnom vanjskom politikom do sada je dobro prolazila.

Piše: Jevgenija Gaber – ipg-journal.de – 10.02.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Za autsajdere, koji ne poznaju finese turske vanjske politike, njene iznenadne promjene pravca, koji nekima izgledaju kao okuke Bosfora, su često samo teško shvatljive. Tursku povezuje strategijsko partnerstvo sa SAD koje su ipak uvele sankcije protiv turske industrije naoružanja. Ona je član NATO a kupuje protuzračne sisteme u Rusiji. Turska radi u različitim regionalnim formatima zajedno sa Moskvom ali se nalazi u cijelom nizu „hladnih“ i „vrućih“ konflikta sa Rusijom širom svijeta. A ipak Ankara sa svojim viševektorskom i konzekventnom pragmatičnom vanjskom politikom uspjeva iznenađujuće dobro sve ove proturječnosti držati pod jednom kapom.

To da se Turska u mnogim pitanjima međunarodne politike u toj mjeri dvosmisleno pozicionira – moglo bi se govoriti o „konzekventnoj nekonzekventnosti“ – pravi je primjetnom ne samo u diplomatskoj praksi. Mnogobrojne novostvorene riječi obogaćuju u međuvremenu politički leksikon: „konfliktna kooperacija“, „jedinstvo u neslaganju“ ili „kompartmentalizacija“, čime je mišljeno na spremnost za dijalog u određenim oblastima uz istovremeno skrivanje nepomirljivih suprotnosti u drugim područjima. Sa ovim i drugim neologizmima pokušavaju komentatori komplikovanu dinamiku rusko – turskih odnosa dovesti u poziciju koja se može zvanično definisati kao „strategijsko partnerstvo“. Međutim, aktuelno izgleda tako da tonovi koje daje Rusija u dijalogu sa Zapadom, kao i opasnost invazije u Ukrajinu, Ankari ne ostavljaju više skoro nikakav geopolitički prostor djelovanja na području Crnog mora.

Opasnost invazije u Ukrajinu ne ostavlja Ankari više skoro nikakav geopolitički prostor djelovanja na području Crnog mora.

Da Turska i u najozbiljnijim kriznim situacijama pokušava da održi radne odnose sa Rusijom je u potpunosti razumljivo. Zajedništvo između Ankare i Moskve je u tome da obje ne gledaju rado kada NATO nedaleko ruskih i turskih granica povaćeva svoje vojno prisustvo. Obje zemlje su – u regionima gdje im se interesi preklapaju – povezane kompleksnom mrežom političkih dogovora. Oni njeguju bliske gospodarske odnose i rade na zajedničkim energetskim objektima – od crnomorskih gasovoda „Blue Stream“ i „TurkStream“, koji isporučuju ruski gas u Tursku do atomske centrale Akkuyu, koju gradi koncern „Rosatom“ na obali Sredozemnog mora.

Svako pogoršanje odnosa sa Moskvom značilo bi da se za proizvodna preduzeća u Turskoj gubi važno rusko tržište i da izostaju rado viđeni ruski turisti u turskim odmaralištima. Osim toga Rusija može, ako je neophodno, posegnuti za sredstvom pritiska „ucjena gasom“: Turska pokriva 40 posto vlastite potrebe za gasom uvozom iz Rusije. Rusija bi se mogla, izazivanjem nove humanitarne katastrofe u Siriji, pobrinuti da broj izbjeglica na turskoj granici opet poraste. Pandemija je tursko godpodarstvo gurnula u krizu a turska lira je u poslednje vrijeme gubila na vrijednosti u rekordnom tempu. Takav razvoj bi već oslabljeno tursko gospodarstvo bez sumnje bacio na koljena.

Rusija može kao „mirotvorac” nerješene konflikte „odmrznuti“, iskoristiti kurdski faktor ili stvoriti slijedeće lokalno žarište pred turskim vratima.

Osim toga ne treba zaboraviti da ruska „hibridna diplomatija“ ima u džepu još ovaj ili onaj ekstra adut. Rusija tradicionalno raspolaže da daljim mogućnostima da neposlušnog „strategijskog partnera“ stavi pod pritisak. Rusija može kao „mirotvorac” nerješene konflikte „odmrznuti“, iskoristiti kurdski faktor ili stvoriti slijedeće lokalno žarište pred turskim vratima. Lista regionalnih konflikta, u kojima Ankara i Moskva doduše nisu u neposrednim ratnim dešavanjima ali su bar sukobljeni na pregovaračkom stolu, je duga: počevši od Sirije i Libije do zauzetih oblasti u GUAM državama Gruziji, Ukrajini, Azerbejdžanu i Moldaviji. I to ne olakšava život turskim diplomatima.

Rusko – turski odnosi opterećeni su kako teškom prošlošću tako i još komplikovanijom geopolitičkom sadašnjicom. U poređenju sa tim strategijsko partnerstvo sa Ukrajinom izgleda kao uzorna „prirodna alijansa“, koja se oslanja na skoro identične interese i u kojoj nema esencijalnih suprotnosti. Suzbijanje ruske vojne prisutnosti u regionu i održavanje slobodnog brodskog saobraćaja na Crnom moru, deokupacija Krima i zaštita prava krimskih Tatara, proširenje obostranog obima trgovine i investicija – to su neke od tačaka na dugoj listi zajedničkih prioriteta. Kroz pojačanu saradnju u vojnoj tehnici i industriji naoružanja avansiraju bilateralni odnosi korak po korak od „gospodarski povoljnih“ do „strategijski važnih“.

Kroz pojačanu saradnju u vojnoj tehnici i industriji naoružanja avansiraju bilateralni odnosi korak po korak od „gospodarski povoljnih“ do „strategijski važnih“.

Može se pogledati i gospodarski bilans: 2021. u ukrajinsko gospodarstvo ulilo se turskih investicija u visini od 4,5 milijardi američkih dolara. Bilateralni trgovinski volumen iznosi 7,4 milijarde dolara. Time je turska najveći inostrani investitor i spada među najvažnije trgovinske partnere Ukrajine. Ukoliko bi ruske oružane snage u velikom stilu umarširale u Ukrajinu, Ankara može ove brojeve zaboraviti isto kao i rekordni broj od dva miliona ukrajinskih turista u Turskoj.

Sa svojom pragmatičnom, pametno izbalansiranom vanjskom politikom Turska je do sada uspjevala da zaobiđe zamke crnomorske politike. Ankara njeguje sa oba partnera – koji se trenutno već osam godina nalaze u ratnom stanju – dobre odnose. Opasnost nove ruske invazije u Ukrajinu moglo bi ipak Ankaru postaviti pred tešku „ili – ili“ odluku. Treba li se Turska pridružiti proširenju sankcija protiv Moskve? Kada i kako treba aktivirati mehanizam koji predviđa ugovor iz Montreuxa? Hoće li učestvovati u pomorskim operacijama NATO ili će kao neutralni posmatrač gledati na rusku ekspanziju na kopnu? Ni za jednu od ovih kriza, u koju bi dalja eskalacija neizbježno dovela Tursku, nema jednostavnog rješenja.

Sa svojom pragmatičnom, pametno izbalansiranom vanjskom politikom Turska je do sada uspjevala da zaobiđe zamke crnomorske politike.

Time što Turska podržava Ukrajinu u nastojanju da izbjegne dalju esklaciju sa ruske strane, pomaže istovremeno sama sebi. Ona bi mogla time sebi uštediti tešku odluku kod koje može samo izgubiti. Ukoliko bi napori u posredovanju i „diplomatija među ekstremima“ Ankare bili uspješni to bi ojačalo poziciju Turske ne samo u nemirnim vodama Crnog mora nego i na drugoj strani Atlantika. Turska vlada se po pitanju Ukrajine do sada ponašala vrlo konstruktivno, između ostalog i nepriznavanjem aneksije Krima i konzekventnim zagovaranjem članstva Ukrajine u NATO. Uz ovo dolaze Erdoganovi pokušaji da nastupi kao posrednik između Zelenskog i Putina i njegova ponuda da se sastanak trilateralne kontakt grupe ubuduće održava u Istanbulu. Prema jednoglasnom mišljenju stručnjaka to apsolutno ima potencijal da značajno poboljša imidž Ankare u očima internacionalnih partnera.

Nakon što su pri ruskom vazdušnom napadu na Idlib i konfrontacije u Bergkarabahu poginuli turski vojnici, u Turskoj niko više nema iluzija o stvarnim namjerama svoga „strategijskog partnera“ Rusije. Okupacija i kasnija militarizacija Krima kao i jačanje ruske vojne prisutnosti na Bliskom istoku, na prostoru istočnog Sredozemlja i na jugu Kavkaza bude kod turskih stručnjaka neizbježno sjećanja na stoljeća rusko – osmanskih ratova koje su počeli nestankom krimskog kanata i konačno doveli do propasti osmanskog carstva.

Ruska faktička aneksija Bjelorusije i upotreba OVKS trupa u Kazahstanu postavljaju veliki znak pitanja na ambicije Ankare da preuzme vodeću regionalnu ulogu u postsovjetskom prostoru. Nova ruska invazija u Ukrajini vodila bi de facto tomu da se Crno more pretvori u “rusko more” sa direktnim pristupom toplim morima – poznato kao velika želja Moskve. To Ankara mora izbjeći po svaku cijenu. Iako za ubjedljivu „diplomatiju između ekstrema“ između obala Crnog mora u slučaju nužde treba podršku sa neba – u formi dronova.

Dr. Jevgenija Gaber je nerezidentna viša suradnica u Centru za moderne turske studije na Sveučilištu Carleton u Ottawi. Prethodno je bila savjetnica ukrajinskog premijera za vanjsku politiku.

ipg-journal.de

Yevgeniya Gaber
Autor 14.2.2022. u 17:12