Korona širom svijeta: Vakcina za gospodarstvo

Peter Bofinger
Autor 25.4.2021. u 09:35

Korona širom svijeta: Vakcina za gospodarstvo

Ljudi trebaju vakcinu, gospodarstvo treba novac. Koje mjere stvarno pomažu? Isplati se pogled na SAD – i na Marburg.

Piše: Peter Bofinger  

Preveo: Ešref Zaimbegović

Pošto vakcinacija stanovništva sada napreduje, vrijeme je da se razmišlja o neophodnim mjerama da bi se podstaklo gospodarstvo i nakon gubitaka zbog pandemije, omogućio brzi oporavak. Naravno da pritom moramo posebno imati u vidu sektore kao hoteli, restorani i stacionarna trgovina na malo, koji su najteže pogođeni lockdownom – a također i mnoge samostalne kao frizeri, maseri ili umjetnici.

Državni programi potpore moraju imati tri važne osobine: Oni moraju doći brzo, djelovati ciljano i biti vremenski ograničeni. Osim toga moraju biti transformativni, dakle moraju podržavati smislene promjene. Tri mjere se ističu jer se mogu primijeniti usmjereno na ciljeve: potrošački bonovi, prošireno pokriće gubitaka sa dobitkom prethodnog perioda i trenutni otpisi. Ove posljednje djeluju veoma transformativno.

Joe Biden, novi predsjednik SAD, pokrenuo je visoko dozirani program obnove. On predviđa direktna plaćanja u visini od 1400 dolara po osobi, koja međutim ispadaju znatno niže za prihodne grupe iznad 75 000 dolara za pojedince i 150 000 za parove. U Njemačkoj je ovaj model napadnut od udruženja trgovine na malo koje se zalaže za plaćanje od 500 evra za sve građane.

Ali sa pogledom na gore spomenute kriterije opšta državna transferna plaćanja ne stoje dobro. Njihova najveća slabost je da nisu dovoljno ciljane. Napaćeni građani mogli bi novac jednostavno štediti što onda poništava namjeravani efekt konzuma. Ali čak iako se novac izda još uvijek nije jasno da li će doći tamo gdje je najpotrebniji.

Pandemija je dovela do enormnog porasta online trgovine na malo – i zbog toga što su mnoga domaćinstva koja su bila skeptična prema ovoj formi prodaje sada napravile sa tim iznenađujuće pozitivna iskustva. Zbog toga postoji opasnost da će se državne dotacije upotrijebiti za online kupovinu što bi radnje pogođene lockdownom ostavilo praznih ruku.

Zbog toga postoji opasnost da će se državne dotacije upotrijebiti za online kupovinu što bi radnje pogođene lockdownom ostavilo praznih ruku.

Pošto su javna sredstva ograničena ona se trebaju ciljano upotrijebiti. Dobar put za to su potrošački bonovi koji propadaju ako se ne iskoriste. Osim toga važnost ovih bonova mogla bi biti ograničena na preduzeća koja su direktno pogođena fizičkim lockdownom.

I kriterijum pravovremenosti mogao bi biti ispunjen time da bonovi na bazi slučaja važe za samo jedan jedini mjesec 2021. godine. Tako se nakon njihove podjele može spriječiti navala na prodavnice i time neželjeno grupisanje ljudi.

Jedan uspješan primjer već postoji: U junu 2020. njemački univerzitetski grad Marburg poslao je svim odraslim građanima poštom bon od dvadeset evra – a za djecu čak pedeset evra. Ovaj takozvani „gradski novac“ mogao se potrošiti u restoranima, kafanama, prodavnicama i na kulturnim priredbama. Važenje bona bilo je ograničeno na šest tjedana da bi se novac brzo izdao. Radnje su se morale registrovati kod jednog portala maloprodaje i dobijale su novac direktno od grada. Ukupno je poslano 75 517 bonova.
Do sada ovaj model nije naučno istraživan ali gradska uprava ga je ocijenila veoma pozitivno. To je očigledno mjera koja žrtvama pandemije pomaže mnogo ciljanije nego opšta isplata novca kao ona u SAD.

Sa aspekta visoke kvote štednje privatnih domaćinstava moglo bi se naravno pitati da li je državna potpora konzuma uopšte neophodna. Međutim oni koji malo zarađuju najčešće nisu u situaciji da štede. Osim toga oni više pate od gubitaka prihoda zbog nezaposlenosti ili skraćenog radnog vremena.

Najviše pogođena preduzeća i samostalni privrednici pretrpjeli su kroz lockdown teške gubitke. Iako su mnogi od njih prije toga imali uspješan poslovni model takvi udarci ne mogu se izravnati kroz povratak na „normalan pogon“. Za to je puno više neophodan rast potrošnje što doprinosi i tome da se smanje sve više zalihe na skladištu.

Logika koja stoji iza toga je jednostavna: Dijeli li preduzeće svoje dobitke sa državom onda bi trebalo da može sa njom dijeliti i svoje gubitke.

Jedna ciljana i upravnotehnička jednostavna mjera je poresko pokrivanje gubitka sa dobitkom iz prethodne godine. Ako je naprimjer preduzeće imalo 2019. dobitak od milion evra a 2020. gubitak u istoj visini može oba iznosa preračunati jedan sa drugim. Tako bi mogao dobiti nazad porez koji je platio za 2019. godinu. Logika koja stoji iza toga je jednostavna: Dijeli li preduzeće svoje dobitke sa državom onda bi trebalo da može sa njom dijeliti i svoje gubitke. U Evropi ovaj instrument zasada postoji samo u pet zemalja – u Francuskoj, Njemačkoj, Irskoj, Holandiji i Velikoj Britaniji. Osim toga on je ograničen na jednu godinu.

Pošto pandemija u Evropi sada ide u drugu godinu imalo bi smisla vremenski prostor za pokriće gubitka produžiti na dvije godine. U SAD u okviru paketa pomoći Coronavirus Aid, Relief and Economic Security Act (CARES) mogu se čak preračunavati gubici iz 2018., 2019. i 2020. unazad pet godina. Protiv ovako dugog vremenskog perioda međutim govori opasnost da se podupiru zombi preduzeća kojima trajno nedostaje uspješan poslovan model. Sa dvogodišnjim periodom mogle bi firme barem gubitke dviju godina korone preračunati sa dobicima iz 2018. i 2019. godine.

Tako zemlje koje su oslabljene virusom mogu sa velikodušnim preračunom gubitaka, kao što je ovaj, ojačati svoju likvidnost i solventnost i nakon kraja pandemije snažno se oporaviti. Evropske zemlje koje ne upotrebljavaju ovaj instrument koji djeluje ciljano trebaju razmisliti o njegovoj upotrebi.

Pritisak digitalizacije će neke poslovne modele učiniti nepotrebnim ili će u najmanju ruku zahtijevati velika prilagođavanja.

U svakom slučaju pandemija neće na gospodarstvo ostaviti samo privremene efekte. Pritisak digitalizacije će neke poslovne modele učiniti nepotrebnim ili će u najmanju ruku zahtijevati velika prilagođavanja. Najčešće su za to potrebne investicije za koje mnoga preduzeća trenutno nisu sposobna. Pošto su njihovi bilansi krizom oslabljeni, teško im je dobiti bankarske kredite.

Pod tim uslovima poreski trenutni otpisi mogu igrati važnu ulogu. Već prema stopi poreza preduzeća dobijaju time beskamatnu pomoć u likvidnosti. I ovdje mogu SAD služiti kao model gdje je kroz poresku reformu 2017. uveden stoprocentni „bonus otpis“ za prvu godinu. Ovo važi u cjelini za imovinu preduzeća koja se može otpisivati u toku od dvadeset ili manje godina – dakle za postrojenja, opremu, kompjutere, alat, namještaj i, sa ograničenjem, i za nepokretnosti.

Većinu evropskih zemalja ova mjera konačno ne bi ništa koštala. Trenutni otpis ili smanjenje vrijednosti znači manje poreske prihode u tekućoj godini ali veće u budućnosti. To je efektivno bez troškova pošto se države trenutno mogu zadužiti sa kamatama od nula ili blisko nuli. Čak i Italija se može radovati kamatnoj stopi na desetogodišnje državne obveznice od samo 0,6 posto.

Može se naravno sa pravom pitati da li su izdašne pomoći preduzećima socijalno opravdane ako bi se novac mogao i direktno dati građanima. Gledajući na – u poređenju sa SAD – mnogo manjom manevarskom sposobnošću evropskih država izgleda u svakom slučaju razumno donijeti ciljane mjere da bi se osiguralo preživljavanje preduzeća i radnih mjesta, koja su pogođena pandemijom.

Peter Bofinger predaje na univerzitetu Würzburg kao profesor ekonomije. Od marta 2004. do kraja februara 2019. bio je član Savjeta stručnjaka za ocjenjivanje sveukupnog gospodarskog razvoja.

ipg-journal.de

Peter Bofinger
Autor 25.4.2021. u 09:35

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija