Kraj vladavine dolara

Povezani članci

• Rusija će se okoristiti neizvjesnošću u Iranu
• Kontinent sa najvećom opasnošću za svijet? Ekonomski tigrovi samo maskiraju rizik
• U Minhenu dogovoren prekid vatre u Siriji, rat protiv IDIL-a se nastavlja
• Desetine žrtava železničke nesreće u Indiji
• Ekonomski oporavak posle pandemije
• Nakon pet godina Rusiji vraćeno pravo glasa u Vijeću Evrope

Foto: DPA – Sija li dolar stvarno tako zlatno?

Imati globalnu rezervnu valutu nosi sa sobom i nedostatke. Zašto bi SAD trebalo dobrovoljno da se odreknu svoje monetarne hegemonije.

Piše: Hans Kundnani, Simon Tilford – 07.08.2020

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

1960 – ih godina žalio se tadašnji francuski ministar finansija Valéry Giscard d’Estaing, da SAD imaju na osnovu dominacije američkog dolara „pretjeranu privilegiju“ od ostatka svijeta pozajmljivati jeftin novac i živjeti iznad svojih mogućnosti. Od saveznika kao i protivnika SAD ova kritika je od tada često izražavana. Međutim „pretjerana privilegija“ ide zajedno sa pretjeranim opterećenjem za međunarodnu konkurentnost i zaposlenost u SAD, koje sada, pošto udio SAD u svjetskom gospodarstvu opada, djeluju utoliko jače i destabilizirajuće. Prednosti primata dolara dolaze dobro prije svega finansijkim institutima i velikim koncernima a slabe strane snose pretežno zaposleni. Hegemonija dolara prijeti da pojača nejednakost i političku polarizaciju u SAD.

Međutim ova hegemonija je sve drugo nego garantovana. Već godinama analitičari upozoravaju na to da bi Kina i druge velike sile mogle zaključiti, iz gospodarskih ili strategijskih razloga da puste dolar da padne i diverzifikuju svoje valutne rezerve. Trenutno malo toga govori u prilog tomu da bi svjetska potražnja za dolarima mogla presušiti. Uprkos tomu moglo bi se desiti da SAD otpadnu kao emitent svjetski dominirajuće rezervne valute: Pošto nadmoć američkog dolara zemlju gospodarski i politički skupo košta ona bi mogla dobrovoljno od toga odustati.

Nako što su SAD pod predsjednikom Trumpom već otkazale više multilateralnih i sigurnosnopolitičkig obaveza, diskutuje se među specijalistima za međunarodne odnose da li zemlja možda razmišlja o tome da se odrekne svoje strategijske nadmoći. To bi okončalo hegemoniju dolara. Veliki dijelovi svijeta žele i dalje ne samo sigurnosne garancije SAD nego i dolar kao rezervnu valutu. Uprkos tomu Vašington bi mogao doći do zaključka da to više ne može izdržati. Jedna takva odluka mogla bi dobro doći SAD a konačno i ostatku svijeta. 

Pošto nadmoć američkog dolara zemlju gospodarski i politički skupo košta ona bi mogla dobrovoljno od toga odustati.

Moć dolara počiva na globalnoj potražnji. Inostrani kapital dolazi u SAD jer je novac tamo siguran i jedva da postoje alternative. Ovaj priliv kapitala prevazilazi potrebna sredstva za finansiranje trgovine za nekoliko puta i povlače za sobom visoki deficit platnog bilansa SAD. SAD time ne žive iznad svojih mogućnosti, one puno više čuvaju višak kapitala cijelog svijeta.

Hegemonija dolara djeluje i na raspodjelu dohotka u zemlji, stvara dakle unutar SAD dobitnike i gubitnike. Glavni dobitnici su banke, koje posreduju i uzimaju dolazeći kapital i ostvaruju jak uticaj na gospodarsku poltiku SAD. Gubitnici su industrijski pogoni i njihovi zaposleni: Velika potražnja za valutom tjera kurs dolara u visinu, američki izvoz postaje skuplji i nije toliko tražen u inostranstvu što vodi tome da se u prerađivačkoj industriji gube prihodi i radna mjesta.

Posebno do izražaja negativne posljedice dolaze u Swing States, u kojima birači nekada biraju republikanca, nekada demokratu i u starim industrijskim regionima kao Rust Belt; tamo pojačavaju socioekonomsku podjelu i političku polarizaciju. Industrijska radna mjesta, koja su nekada podupirala gospodarstvo ovih regiona su izmještena a ostala je bijeda i bijes. Zbog toga nije čudo da su mnoge od najviše pogođenih saveznih država 2016. glasale za Trumpa.

Negativne posljedice velikog priliva kapitala u SAD mogu se ubuduće pojačati i zemlju dodatno destabilizirati. Dok Kina i druge zemlje u razvoju i dalje rastu a udio SAD u svjetskom gospodarstvu i dalje opada priliv kapitala u SAD u odnosu na gospodarski učinak će rasti. Time se pojačavaju kroz hegemoniju dolara doneseni konflikti u raspodjeli a finansijski posrednici će profitirati na račun industrijske baze. Napetosti u SAD politici bi se mogle i dalje zaoštravati.

Kroz sve jači gospodarski i politički pritisak zbog precjenjene valute i time izazvane deindustrijalizacije SAD će biti sve teže ostvariti uravnoteženiji i pravičniji rast i istovremeno potvrditi svoju poziciju prve adrese za višak kapitala u svijetu. Moglo bi doći na tačku kada Amerikancima ne ostaje ništa drugo nego da uvoz kapitala ukupno ograniče u korist gospodarstva čak iako to znači da će dolar izgubiti svoju pozciju globalno dominirajuće rezervne valute.

Negativne posledice velikog priliva kapitala u SAD mogu se ubuduće pojačati i zemlju dodatno destabilizirati.

SAD ne bi bile prva zemlja koja se odrekla svoje monetarne hegemonije. Od sredine 19. stoljeća do Prvog svjetskog rata Velika Britanija je bila najvažniji povjerilac u svijetu i međunarodna trgovina se odvijala pretežno u funtama sterlinga. Tada je vrijednost novaca počivala na takozvanom zlatnom standardu: Velika Britanija je raspolagala sa najvećim rezervama zlata u svijetu, druge zemlje su držale svoje rezerva u zlatu i funtama sterlinga.

U prvoj polovini 20. stoljeća slabilo je britansko gospodarstvo, izvoz je opadao zbog nekonkurentnosti. Pošto su Britanci ostali na zlatnom standardu nastao je trgovinski deficit, zlato je transferirano u inostranstvo poslije čega se količina novca u opticaju smanjila i domaće cijene snizile. Kao i više drugih zemlja i Velika Britanija je u Prvom svjetskom ratu odustala od zlatnog standarda. Međutim, kada je rat završen zemlja se pretvorila u dužničku naciju i bila je odmijenjena kao glavni vjerovnik svijeta od strane SAD koja je nagomilala enormne zlatne rezerve.

Velika Britanija vratila se na zlatni standard 1925. međutim sa znatno manjim rezervama i kursom valute iz predratnog perioda tako da je funta sterlinga bila značajno precijenjena. Britanski izvoz je i dalje išao loše, preostale zalihe zlata su se smanjivale i zemlja je bila prinuđena da snizi plate i cijene. Industrijska konkurentnost je opadala, nezaposlenost je rasla što je izazvalo socijalne nemire. 1931. Ujedinjeno Kraljevstvo je odustalo od zlatnog standarda i time se okončala i hegemonija sterlinga.

Tadašnji ministar kolonija Joseph Chamberlain opisao je 1902. Ujedinjeno Kraljevstvo kao „umornog diva“. Danas ovaj izraz dobro odgovara za SAD čija gospodarska moć u poređenju sa drugim zemljama, posebno sa Kinom, opada. Stručnjaci za vanjsku politiku i međunarodne odnose diskutuju trenutno o stepenu i obimu propadanja SAD pa i o mogućnosti jednog „postameričkog“ svijeta. Jedni objašnjavaju da su SAD pod Trumpom svjesno napustili projekat „liberalne hegemonije“ time što su naprimjer, dovele u sumnju svoje sigurnosne obaveze. Drugi shvataju povlačenje SAD iz hegemonije kao dio dugoročnog strukturalnog pada. Oba scenarija otvaraju mogućnost da bi SAD, slijedeći britanski presedan, mogle dobrovoljno odustati od svoje monetarne hegemonije. O tome da li i kako bi se to moglo dogoditi dosada se začuđujuće jedva diskutovalo.

Trenutno je dolar dominantniji nego ikada. Iako je američko gospodarstvo palo u recesiju i izgubljeni su milioni radnih mjesta potražnja za dolarom je, kao i nakon finansijske krize 2008., porasla. Doduše inostrani investitori su prodavali u martu u velikom stilu američke državne obveznice, međutim, oni su ih mijenjali za američki dolar. Federal Reserve je pumpala bilione dolara u svjetsko gospodarstvo da bi spriječila kolaps međunarodnih finansijskih tržišta i proširila je, već 2008. korištene, swap dogovore sa drugim centralnim bankama. Iako se zbog lošeg menadžmenta Trumpove vlade u pandemiji Corone pojačao utisak da su SAD na nizbrdici, mjere Feda i odnos investitora iz cijelog svijeta naglašavaju i dalje izuzetan značaj dolara za svjetsko gospodarstvo.

Međutim, to ne smanjuje upozorenja za SAD. Priliv kapitala će i dalje praviti štete američkoj industriji a lom uzrokovan pandemijom će još pojačati probleme zaposlenih. Da bi u regionima kao Rust Belt smanjili rastući gospodarski i politički pritisak SAD bi trebale razmotriti uvođenje mjera za ograničenje uvoza kapitala. Jedna mogućnost bi bila svjetskom gospodarstvu staviti na raspolaganje manje dolara da bi se kurs valute toliko povećao da bi odbio inostrane investitore od kupovine. Doduše time bi američka trgovina dalje izgubila na konkurentnosti i već svakako niska inflacija bi dalje opadala.

Međutim, pravi naslijednik za snabdijevnje sa globalno vladajućom rezervnom valutom ne postoji.

Alternativno bi SAD mogle velike sile kao Kinu i Evropsku uniju koje zahtijevaju da se dolar kao vodeća valuta oslabi držati za riječ. Međutim, pravi nasljednik za snabdijevnje sa globalno vladajućom rezervnom valutom ne postoji. Da bi se naprimjer, kapital mogao u Kini slobodno kretati moralo bi gospodarsvtvo zemlje biti temeljno restruktuirano u politički kompleksnom procesu. I evrozona ne može uskočiti dok god je upućena na rast zasnovan na izvozu i odgovarajući izvoz kapitala. Međutim, to da nedostaje jasan nasljednik ne mora zaustaviti SAD u tome da se odrekne dolarske hegemonije.

SAD bi mogle kratkoročne špekulativne investicije iz inostranstva kazniti sa taksama ili porezom a nasuprot tomu osloboditi dugoročne investicije. Takva strategija bi rješavala trgovinsku neravnotežu u korijenu time što bi smanjila priliv kapitala (dok se trgovinskim ograničenjima ne napadaju uzroci nego simptomi). Na ovaj naćin moguće je smanjiti i mržnju protiv slobodne trgovine i gospodarski neproduktivne dobiti finansijskih instituta.

Optimistički scenario išao bi u pravcu da se tri gospodarska centra svijeta – Kina, SAD i EU – slože na tome da po uzoru na specijalna prava vučenja IWF naprave korpu valuta i za regulisanje ovlaste IWF ili stvore novu međunarodnu monetarnu instituciju. Pesimistična, ali očekivana perspektiva je, da je na osnovu zategnutosti – posebno između Kine i SAD – saradnja nemoguća i da je vjerovatniji konflikt oko spornih gospodarskih pitanja.

I kad se nikakvo zajedničko rješenje ne može naći moglo bi za SAD imati smisla da se jednostrano odrekne hegemonije dolara. Kina i evrozona bi bile prisiljene svoje viškove ušteda uložiti u vlastitoj zemlji i u tu svrhu reformirati svoj gospodarski model da bi se ostvario uravnoteženiji i pravičniji rast. Tako bi bilo moguće i ograničiti pretjerane dobitke američkih finansijskih posrednika dok bi zaposleni u SAD profitirali od toga što dolar slabi i američki izvoz postaje konkurentniji. Odustajanje od hegemonije dolara moglo bi otvoriti put za stabilnije i pravičnije gospodarstvo u SAD i svijetu.

ipg-journal.de