Logika dijeljenja

Moritz Wiesenthal
Autor 1.3.2020. u 17:57

Logika dijeljenja

Foto: DPA

U nadvlačenju oko budžeta EU svako misli samo na sebe.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Svake godine se to ponavlja: Šefovi država i vlada članskih država EU sastaju se u Briselu na pregovore o Višegodišnjem finansijskom okviru  EU (VFO), koji utvrđuje političke okvire za prihode i izdatke zajednice država. I kao svaki puta svaka država na stol donosi vlastitu predstavu o raspodjeli i prioritetima koji će se u u sjednicama koje traju noćima ispregovarati do na deseto mjesto iza zareza.

Međutim sa druge strane klasičnih konflikta, koji su poznati iz diskusija o nacionalnim budžeta, debata oko VFO pati i od temeljnih strukturnih teškoća. Ovo ne komplikuje nepotrebno samo proces budžetskih debata koji kida nerve nego mimo toga ugrožava rezultat sam po sebi i ugledu EU čini medvjeđu uslugu.

Prije svega sistem pregovaranja je u osnovi kompleksan pošto VFO za usvajanje treba kako jednoglasnu odluku zemalja članica tako i suglasnost Evropskog  parlamenta (EP). Iako bi se ustvari moglo očekivati da je lakše ostvariti suglasnost među 27 (!) predstavnika nego u parlamentu sa više od 700 članova raznih nacionalnosti i političkih boja i ovaj puta je to opet obrnuto. Jer dok je EP prošle godine, kako prije tako i nakon izbora, usvojio detaljne prijedloge za budžet, šefovi država i vlada su se uprkos očajničkih pokušaja predsjednika savjeta Charlesa Michela i dva dana žilavih pregovora prošlog tjedna rastali bez rezultata.

Na prvi pogled izgleda plauzibilno da svaka država članica pokušava da oblikuje svoja davanja tako malim koliko je neophodno i monetarne prednosti tako velike koliko je to moguće.

Razlog za ovu neslogu među 27 je pritom istovremeno shvatljiv i nerazumljiv. Na prvi pogled izgleda plauzibilno da svaka država članica pokušava da oblikuje svoja davanja tako malim koliko je neophodno i monetarne prednosti tako velike koliko je to moguće. Međutim rezultat ovoga sistema pregovaranja je katastrofalan, on pomjera linije konflikta oko finansijskih prioriteta od političkih rasprava oko ciljeva ka logici dijeljenja koja se bazira na pojedinačnim interesima. Pritom se države članice ne spore oko podjele kolača na osnovu političke vizije zajedničke budućnosti nego svako pokušava vlastitu nacionalnu zastavu staviti u što je moguće veći komad torte da bi si kod kuće mogli što više medijski djelotvorno laskati.

To ne vodi samo do apsurdnih alijansi kao naprimjer takozvana „Štedljiva četvorka“ u kojoj su se švedski i danski socijaldemokrati povezali sa tvrdo konzervativnom Austrijom, nego ima i politički opasne konzekvence. Natezanjem oko prednosti nacionalnih država šefovi država i vlada prave startnu rampu za one nacionalističke i Evropi neprijateljske snage, koji samo čekaju na to da u javnoj diskusiji pokažu prstom na Brisel i promrmljaju „lopov“.

Ovo pomjeranje debate od spora oko političkih sadržaja na debatu o tome ko će na kraju pobjednički mahati domovinskom zastavom je ne samo strategijski nerazborito, ono nije primjereno ni stanju stvari. Jer iako neke partije to još nisu shvatile odlučujuće problematične situacije 21. stoljeća ne mogu se više nacionalno promišljati. Tu ne pripadaju samo teme kao promjena klime, koja je kao globalni riziko došla u svijest mnogih birača nego i debata oko postupanja sa digitalizacijom ili sa migracionim kretanjima a da ne govorimo o spornom pitanju oko koherentne vanjske politike koja se očigledno može realizovati samo za EU kao cjelinu.

Umjesto toga u debati šefova država i vlada dominiraju teme kao podjela strukturnih sredstava ili agrarne subvencije a i tu se ne radi o suštini: Umjesto da raspravljaju o tome da li sredstva za potporu treba da se podijele po sadržajnim kriterijima u diskusijama dominira pitanje „ko koliko dobija“.

Umjesto da raspravljaju o tome da li sredstva za potporu treba da se podijele po sadržajnim kriterijima u diskusijama dominira pitanje „ko koliko dobija“.

Tada je malo začuđujuće sitničarsko držanje mnogih država članica. Iz straha od bombardovanja poznatih bulevarskih novina srlja naprimjer njemačka vlada u sukobe oko iznosa koji su znatno niži od godišnjih izdataka saveznog ministarstva za saobraćaj. Osim toga treba znati da jedan dati evro u EU ni u kom slučaju nije izgubljen nego upravo Njemačkoj dolazi dvostruko na dobro. Tako je evropski komesar za budžet Johannes Hahn nedavno javno izračunao da se od svakoga evra koji u formi plaćanja EU ode u Poljsku preko narudžbi i kupovine 89 centi vrati u Njemačku.

Na kraju strategija pregovora šefova vlada vodi osnov za njihov uticaj u suštu suprotnost. U stvarnosti pravo na jednoglasnost država članica bilo je naime prvobitno predviđeno za to da se preko budžetskog suvereniteta nacionalnih parlamenata prenese prihvatanje budžeta EU i potpori demokratsko prihvatanje EU. U stvarnosti nedostatak političke vizije u debati o budžetu ipak vodi u najboljem slučaju do zamora i neinteresovanja a u najgorem slučaju do cunamija novinskih naslova kao prošlog vikenda u kojima je medijski prostor svoje izvještaje reducirao na nepovezane brojeve i pitanje „Koliko nas košta Brisel?“.

Da bi izbjegli ovu fatalnu predstavu i prekinuli uhodanu logiku pregovaranja izgledaju neophodna tri temeljna koraka, koji su u dijelovima već diskutovani. Da bi se spriječila paraliza kroz kompleksne parametre pregovaranja EU kao prvo konačno treba vlastite izvore prihoda. Mogućnosti za to ima dovoljno, ne na posljednjem mjestu prihodi od trgovine emisijama ili oporezivanje CO2, plastičnih proizvoda ili digitalnih preduzeća u cijeloj EU. Kao drugo EU komisija treba da se obaveže da u prijedlogu budžeta ugradi detaljan budžet za slučaj nužde da bi se osiguralo temeljno finansiranje relevantnih političkih projekata i bez obzira na tešku poziciju pregovaranja obezbjedio kontinuitet za primaoce.

Kao treće i posljednje potrebna je dugoročna izmjena postupka odlučivanja da bi se Evropski parlament uključio kao ravnopravan partner u odlučivanje. Trenutno EP može finalni kompromis država članica samo u cjelini prihvatiti ili odbiti, bez uticaja na supstancijelne promjene u procesu pregovora. Time je on osuđen da neaktivno čeka na strani i najviše što može je, kao što se nedavno dogodilo, zaprijetiti sa vetom. Međutim teško bi bilo sitničarski izdogovarani kompromisni prijedlog država članica ponovo pokrenuti, kako je EP bolno iskusio u procesu kandidata nosilaca listi. Pritom bi uključivanje parlamenta upravo u finansijskim pitanjima bilo odlučujuće. Jer suprotno šefovima država i vlada EP formuliše svoje prijedloge budžeta vezano za sadržinu i pregovara preko partijskih granica o prijedlogu koji u centar stavlja političku viziju a ne nacionalna raspoloženja. Ako Višegodišnji finansijski okvir treba u buduće da predstavlja osnovu za EU jaku u djelovanju i osposobljenu za budućnost onda su predstavljena prilagođavanja neizostavna.

ipg-journal.de  

Moritz Wiesenthal
Autor 1.3.2020. u 17:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija