Na vlastitoj vatri

ipg-journal.de
Autor 31.10.2022. u 11:06

Izdvajamo

  • Mi kao izraelsko društvo moramo našu sliku o nama samima, naš narativ promijeniti. Mi moramo razviti novi narativ. Nama je potrebno drugačije razumjevanje naše prošlosti, naše sadašnjosti i naših nada za budućnost. Mi moramo početi time što ćemo prihvatiti bolno saznanje  da ova zemlja doduše nama pripada ali također ne samo nama. Ako želimo sačuvati bezbjednost i naš identitet kao jevrejske demokratije moramo ovaj dio zemlje dijeliti.

Povezani članci

Na vlastitoj vatri

Foto: DPA

Ami Ajalon je izraelski mirovni aktivista i član Kneseta za Radničku partiju Awoda. Bio je admiral i glavnokomandujući izraelske mornarice kao i šef izraelske unutrašnje obavještajne službe Schin Bet od februara 1996. do maja 2000.

Bivši šef tajne službe Ami Ajalon o najvećem neprijatelju Izraela, povlačenju SAD sa Bliskog istoka i izraelskom terorizmu.

Intervju vodila redakcija IPG  – ipg-journal.de  27.10.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Proteklih mjeseci nasilje između izraelskih naseljenika i Palestinaca se povećalo isto kao i palestinske terorističke akcije. Kako biste opisali aktuelnu situaciju? Prijeti li izraelska vojna operacija u zapadnom Jordanu?

Nasilje koje doživljavamo je simptom izgubljenih nada. Mladi Palestinci – generacija koja nije doživjela nasilje i gubitak ljudskih života za vrijeme druge intifade, koja je izgubila povjerenje u vođstvo Abu Mazena (Predsjednik Palestine Mahmud Abbas, prim. redakcije) i vidi ga kao suradnika izraelske okupacije, mnogi od njih su nezaposleni i žive u izbjegličkim logorima – odlučuju se za nasilje u vjerovanju da je to jedini put da se okonča okupacija. Većini terorističkih napada nedostaje organizaciona infrastruktura ali u vremenima zbunjenosti i očaja ovi mladi ljudi se uprkos tome odlučuju za nasilje.

U Vašoj knjizi „Na vlastitoj vatri“ Vi pišete da najveći neprijatelj Izraela nije Iran, Hezbollah ili Hamas. Najveća opasnost leži puno više u samom izraelskom društvu. Kako dolazite do toga?

Prvi puta sam to tako vidio kada je ubijen naš tadašnji premijer Jitzchak Rabin. To nije bio zločin nego teroristički čin: On je bio ubijen da bi se ostvario jedan politički cilj. I šta je važno: Nije ga ubio muslimanski terorista nego jevrejski građanin Izraela, koji je služio u izraelskim oružanim snagama. Najveći dio svoga života ja sam izraelsko društvo posmatrao iz vojnog ugla pogleda. Tek kad sam preuzeo vođenje Schin Bet (Scherut Bitachon, izraelska unutrašnja obavještajna služba, prim. red.) i bavio se rizicima unutrašnje sigurnosti postao sam svjestan ove unutrašnje prijetnje i njenog potencijala nasilja. U proteklim decenijama nasilje je postalo dio našeg DNA. To je opasno za naše društvo. Ne bih išao tako daleko da ovaj fenomen označim kao građanski rat ali mi imamo posla sa civilnim nasiljem u zemlji. Mi imamo sredstva da se branimo od Irana, Hezbollaha, Hamasa i Islamskog džihada ali mi nismo razvili nikakvu strategiju kako da se postavimo prema najvećoj prijetnji – naime toj koja dolazi iznutra. Razlog za to je da se mi jednostavno bojima govoriti o tome.

Kako bi se moglo suprotstaviti ovoj prijetnji?

Mi kao izraelsko društvo moramo našu sliku o nama samima, naš narativ promijeniti. Mi moramo razviti novi narativ. Nama je potrebno drugačije razumjevanje naše prošlosti, naše sadašnjosti i naših nada za budućnost. Mi moramo početi time što ćemo prihvatiti bolno saznanje  da ova zemlja doduše nama pripada ali također ne samo nama. Ako želimo sačuvati bezbjednost i naš identitet kao jevrejske demokratije moramo ovaj dio zemlje dijeliti.

Vi ste se uvijek izjašnjavali za rješenje dvije države. Jeste li uvjereni da će se to jednog dana moći provesti?

Tek kad smo bili konfrontirani sa nasiljem i kad smo vidjeli kako oko nas umiru naši prijatelji spoznali smo naše vlastite granice i razumjeli šta je izvodivo a šta ne. Tek nakon rata Jom – Kipur u kome smo mi imali 2 700 žrtava mi smo razumjeli da moramo zaključiti mir sa Egiptom. Isto tako bila je to prva intifada koja nas je dovela u Madrid i kasnije u Oslo i koja nam je dala shvatiti da je naša vojna moć ograničena i da diplomatija i politički dogovori moraju biti dio naše bezbjednosne poltike. Konačno mi moramo živjeti sa našim susjedima. Oni su ovdje i oni će ovdje ostati. Mi smo vodili pregovore ali oni nisu bili uspješni. Ipak ja sam i dalje optimista da ćemo jedno konačno shvatiti: Pregovori su jedini put ako hoćemo sačuvati našu bezbjednost i naš identitet kao slobodne demokratije.

Bilo je nebrojeno planova i inicijativa za mir na Bliskom istoku. Zašto nijedan nije imao uspjeha? Šta se mora drugačije uraditi?

Postoje samo dvije opcije. Jedna opcija je jedna jedina država u kojoj mi Jevreji nismo većina. Druga opcija je da se ovaj komad zemlje više ili manje prema Arapskoj mirovnoj inicijativi podjeli na dvije države. Većina Izraelaca će vam reći: Mi dajemo prednost dvjema državama. Samo pet do deset posto su za rješenje jedne države. Izraelski ugao pogleda je često: Raniji mirovni planovi su propali jer normalan građanin Izraela nije stvarno želio palestinsku državu. Nakon prve intifade mi smo ipak razumjeli da im moramo dati državu da bi se oni osjećali sigurno. I tada smo im dali sve: Mi smo isporučili Arafatu cigle iz Tunisa – i Palestinci su odgovorili sa nasiljem i intifadom. Kao što je rečeno to je izraelska priča.

Palestinski Arapi ispričaće vam upravo suprotno. Oni kažu: Sve što smo mi Palestinci htjeli bila je sloboda. Sve što su oni htjeli bila je palestinska država pored Izraela uzduž graničnih linija od 1967. A sve što su oni dobili bilo je još više jevrejskih naselja, više naseljenika, više blokada ceste, više vojnih jedinica, više ponižavanja. Problem je što je i njihova priča tačna. Ova dva narativa ne mogu zajedno. Mi Izraelci ne razumijemo palestinski narativ i obrnuto. Nema empatije, nema suosjećaja.

Zbog toga je također tako važno da se angažuje neko spolja, iako ja također znam da nas niko ne može spasiti od nas samih. Konačno mi smo oni ljudi koji moraju nešto ostvariti. Ipak ja očekujem od jevrejskih zajednica u Evropi i prije svega u Americi da nam daju svoj pogled na stvar. Jer većina njih zna da mi ulazimo u  slijepu ulicu i da gubimo našu bezbjednost i naš identitet kao jevrejska demokratija.

Ja se još sjećam kako je kancelar Kohl bio mišljenja da nam ne treba prodavati podmornice. Rabin mu je napisao pismo u kome mu je saopštio: Mi smo krenuli novim putem i mi težimo ka miru. Mi pregovaramo ali sa tim mirom mi ulazimo u veliki bezbjednosni riziko gledajući na arapske zemlje oko nas: Siriju, Jordan i druge. Zbog toga nam je potrebna garancija bezbjednosti.

Ja se sjećam i Sharonove odluke da se povuče iz pojasa Gaze. On to nije učinio samo na osnovu američkog pritiska i Roadmap, nego i na osnovu pritiska samog izraelskog društva. Tome su doprinijele i naše mirovne inicijative u kojoj su četiri bivša šefa Schin Bet i mnogi generali upozoravali da nas politika konfrontacije vodi u slijepu ulicu i da ćemo doživjeti još više nasilja oko nas. Sharon je konačno shvatio da se moramo povući iz pojasa Gaze da bi obezbjedili našu sigurnost. Da ste me samo tjedan prije toga upitali da li će se Sharon povući iz pojasa gaze ja bih vam rekao: Vi ste baš ludi. To on neće nikada uraditi. Ipak on je to uradio. Promjene su dakle moguće.

Mislite li da će mirovni sporazumi sa Emiratima, Sudanom i Marokom imati uticaj na mir na Bliskom istoku? Ili su sporazumi čista retorika?

Ne, to nije retorika ili sombolika. To ima veliki uticaj. Ovi sporazumi su veoma važni jer priznaju naše pravo da stvorimo jevrejsku državu uzduž linija iz 1967. Oni su veoma važni i iz ekonomskih razloga što je upravo na Bliskom istoku odlučujući faktor. Ovi sporazumi su važan korak u pravom smjeru ali oni nisu dovoljni jer gospodarski mir neće biti dovoljan. Konačno nije bio ekonomski položaj ono što je pokrenulo Palestince u prvu i drugu intifadu. Motivi su bili nedostatak nade za „politički rješenje“, ponižavanje i strah od naseljenika i izraelskih odbrambenih oružanih snaga.

Vi ste naglasili važnu ulogu SAD. Pod prethodnim predsjednikom Donaldom Trumpom držanje SAD u odnosu na Izrael se promijenilo. Između ostaloga on je ambasadu SAD premjestio u Jerusalem. Kako Vi ocjenjujete ove promjene pod vladom Trumpa?

Ja ne vjerujem da je premještanje ambasade iz Tel Aviva u Jerusalem bio najveći problem. Svijet je jedinstven da je Jerusalem naš glavni grad i ambasade trebaju biti u glavnom gradu. Međutim način na koji je Trump pristupio premještanju bio je velika politička greška. U Gazi su izgubili život stotine Palestinaca u reakciji premještanja ambasade u Jerusalem. Trump je trebao istovremeno naglasiti da će američki komzulat u istočnom Jerusalemu biti buduća ambasada u Palestini ako se sklopi mir.

Većina Izraelaca zna da se SAD povlače sa Bliskog istoka. Kina, Kinesko more i Daleki istok biće slijedeća pozornica za mjerenje snaga supersila. Velike sile moraju postaviti prioritete. Problem je da se svaki puta kada se povuku sukobljavaju sa nasiljem kod kuće u SAD. Šta se desilo 11. septembra 2001. ima svoje ishodište na Bliskom istoku i povezano je više ili manje čak i sa izraelsko – palestinskim konfliktom. Amerika i Evropa moraju razumjeti da je Bliski istok vrlo komplikovan i nestabilan region – i on leži pred vlastitim vratima, posebno za Evropu. Zbog toga se Bliski istok ne smije napustiti čak iako se to želi. Svaki puta, kada se povučete sa Bliskog istoka bićete na vlastitim ulicama sa njim konfrontirani. Teror dolazi u Pariz, Berlin, svuda.

Ako stvarno želimo zaustaviti islamski fundamentalizam, nestabilnost i teror na Bliskom istoku moramo razumjeti šta su uzroci ove nestabilnosti i terora. Jedan od njih je i izraelsko – palestinski konflikt. Zbog toga bih ja preporučio Amerikancima: Neovisno od toga koje prioritete u svijetu postavljate morate razumjeti da je izraelsko – palestinski konflikt jedna od tema kod koje se može naći zajednički imenitelj. Sve velike vodeće sile svijeta  – Kina, Rusija, Evropa, UN, Sad, Indija i tako dalje – bile bi saglasne sa rješenjem dvije države u smislu rezolucija Savjeta bezbjednosti i Arapske mirovne inicijative. Bez obzira na ruski rat protiv Ukrajine i rivalitet sa Kinom može se na Bliskom istoku ostvariti dogovor da bi se smanjilo nasilje i neprijateljstvo. Ja bih preporučio: Ne slušajte izraelske vlastodršce. Slušajte ljude u Izraelu. Mi želimo da dijelimo ovaj komad zemlje – ne jer mi Palestincima nešto dugujemo nego jer je naš najveći interes da obezbjedimo sigurnost i sačuvamo naš identitet.

Vi ste rekli da mir u zemlji i kraj polarizacije unutar Izraela zahtijeva novi narativ. Kako se to može ostvariti?

Jedna stvar je da mi moramo promijeniti naš govor, naš jezik. Jezik ima veliku moć. Jedan primjer: Postoji jevrejska teroristička organizacija imenom Lehava. Ona je prošlog maja bila upletena u mnogo nasilnih incidenata u Izraelu. Međutim mi Lehavu ne označavamo kao terorističku organizaciju jer za nas izraelske Jevreje teško je prihvatiti da su jevrejski ljudi teroristi. U ovom pogledu mi brusimo naš jezik. I Jigal Amir, koji je ubio našega premijera Rabina u našim medijima nikada nije bio označen kao „terorista“ iako je on to u stvarnosti bio.

Mi moramo prilagoditi naš jezik jer on šalje poruke. Moramo početi primjenjivati odgovarajući jezik i učiti da kažemo: da, ova zemlja pripada nama ali ne pripada samo nama. 85 posto Jevreja koji žive u Izraelu su mišljenja: To ne kažemo rado ali moramo to prihvatiti. Dva poslednja poglavlja moje knjige su pokušaj da se opiše jedan takav novi narativ koji moramo oblikovati – kako to možemo uraditi. Ja nemam niti namjeru niti sposobnosti to uraditi u kratkom intervjuu ili članku.

ipg-journal.de

ipg-journal.de
Autor 31.10.2022. u 11:06