Nedostaci u predstavljanju ljevice

Sheri Berman
Autor 7.1.2021. u 10:19

Izdvajamo

  • Ko želi razumjeti probleme sa kojima se trenutno bori demokratija mora naravno uzeti pod lupu promjenjene gospodarske, socijalne i tehnološke okvirne uslove i time prouzrokovano loše stanje. Međutim, isto tako važno je i pitanje zašto postojeće demokratske institucije ne izlaze u susret brigama mnogih građana. U svakom slučaju u osnovne značajke demokratije spada to da je vlada osjetljiva za probleme građana. Ovo implicira određenu povezanost između volje birača i realnog djelovanja političara i partija.

Povezani članci

Nedostaci u predstavljanju ljevice

Foto: IPG – Identitet i poruke lijevih partija su se posljednjih godina znatno izmijenili.

Kroz prilagođavanje lijevih partija tržištu i građanskom sloju mnogi ljudi ne osjećaju se više politički zastupljeni – desničarski populisti to koriste.

Piše: Sheri Berman – 29.12.2020.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

U proteklim decenijama dramatično je poraslo razočarenje demokratijom. Tako u najnovijem „Global Satisfaction with Democracy Report“ stoji: „Sredinom 1990-ih godina većina građana bila je zadovoljna učinkom svoje demokratije. Otada je kvota onih koji su po vlastitim izjavama nezadovoljni demokratijom porasla sa 47,9 na 57,5 posto. To je najviša vrijednost koja je utvrđena od početka niza ovih anketa 1995. godine.“

Možda je najčešći obrazac objašnjenja za razočaranost demokratijom model „Bottom-up“, koji uzima u obzir gospodarske i/ili društveno-kulturne pritužbe ljudi. Treba međutim ispitati i „Top-down“ uzroke koji imaju veze sa prirodom ili načinom funkcionisanja demokratskih institucija.

Teško da je i jedna formulacija ovoga gledišta ostvarila tako veliki uticaj kao studija Samuel Huntingtona Political Order in Changing Societies. U njoj Huntington zastupa tezu da je raspad političkog poretka posljedica neslaganja između zahtjeva građana i spremnosti ili sposobnosti političkih institucija da odgovore na te zahtjeve. Iako se Huntington u svojoj studiji bavi prije svega političkim poretkom u zemljama u razvoju u poslijeratnom dobu, okviri njegove analize mogu nam pomoći da razumijemo razočaranost demokratijom u današnjoj Evropi.

U proteklim decenijama u Evropi se stvorio jaz u zastupljenosti – razdvajanje između prioriteta birača i političkih profila i apela velikih narodnih partija. A ako u shvatanju građana političke institucije nisu spremne ili nisu sposobne da im izađu u susret to vjerovatno vodi – tako je proročanstvo Huntingtona – ka nezadovoljstvu i posljedično ka raspadu političkog poretka.

Partije lijevog centra ne razvodnjavaju samo svoje gospodarskopolitičke pozicije nego u svojim porukama sve više gube klasni aspekt.

Evropske narodne partije su se posljednjih decenija kroz promjene svojih političkih profila i poruka udaljile od želja mnogih birača. U poratnom periodu evropske partije lijevog centra imale su relativno jasne gospodarskopolitičke profile. Njihovom temeljnom uvjerenju pripadalo je da demokratske vlade imaju zadatak da zaštite građane od nepovoljnih posljedica kapitalizma. Konkretno se to izražavalo u tome da ove partije nastupaju za državu blagostanja, regulaciju tržišta, politiku pune zaposlenosti itd. Partije lijevog centra pokušavale su doduše i da dobiju glasove birača van tradicionalnog radništva ali njihov identitet i poruke su ostali klasno orijentisani.

Ovo se počelo mijenjati krajem 20. stoljeća: Partije lijevog centra pokrenule su se gospodarskopolitički prema centru i čekale su sa razvodnjenom ili „blažom i nježnijom“ verzijom one politike sa kojom je do sada djelovala samo njihova konkurencija desnog centra. U kasnim 1990-im godinama, kako konstatuje jedna studija, „socijaldemokratija je imala više zajedničkog sa svojim glavnim konkurentima nego sa stavovima koje je sama zastupala 30 godina ranije.“

Partije lijevog centra ne razvodnjavaju samo svoje gospodarskopolitičke pozicije nego u svojim porukama sve više gube klasni aspekt. Usto dolazi činjenica da njihove vodeće ličnosti sve rjeđe potiču iz radništva i sve češće iz elite sa visokim nivoom obrazovanja.

Nekako istovremeno odvijao se još jedan proces promjena koji doduše nije bio tako jako izražen i bio je manje opsežan: Dok su se partije lijevog centra gospodarskopolitički kretale prema centru mnoge partije desnog centra preuzele su u važnim društvenim i kulturelnim pitanjima sve više umjerenija stanovišta – ako se radilo o „tradicionalnim“ vrijednostima, useljavanju i drugim temama, koje su povezane sa nacionalnim identitetom.

U cjelini ova pomicanja profila partija lijevog i desnog centra vodila su tome da mnogi birači nisu više vidjeli svoje interese zastupljene ni od jedne partije.

Do tada su partije desnog centra u ovim pitanjima u osnovi zastupale konzervativne stavove. Hrišćansko-demokratske partije, naprimjer, vidjele su religiozne vrijednosti i tradicionalne predstave o spolu i seksualitetu kao temeljni dio svoga identiteta. Usto su mnoge od ovih partija definisale nacionalni identitet kulturno ili čak etnički i bile su sumnjičave prema doseljavanju i multikulturnosti. Međutim, krajem 20. stoljeća i u prvim godinama 21. stoljeća mnoge od ovih partija pokrenule su se u pitanjima nacionalnog identiteta ka centru i oslabile su svoje ranije komunitarističke poruke ili su ih potpuno odbacile.

U cjelini ova pomicanja profila partija lijevog i desnog centra vodila su tome da mnogi birači – prije svega gospodarskopolitički ljevičarski birači sa umjerenim do konzervativnim stavovima prema useljavanju i sličnim temama – nisu više vidjeli svoje interese zastupljene ni od jedne partije. Posebno jako ovo je bilo kod birača iz nedovoljno obrazovanih slojeva i iz radništva, koji u Evropi (i također u SAD) čine oko 20 do 25 posto biračkog  tijela.

Držeći se „Exit – Voice – Modell” Alberta Hirschmana može se reći: Ako se stvori jaz u predstavljanju i birači nisu zadovoljni sa političkim ponudama koje su im upućene, birači imaju dvije opcije djelovanja: Oni  mogu partiji okrenuti leđa (exit) ili artikulisati svoje protivljenje (voice). Upravo to desilo se proteklih decenija: Birači iz nedovoljno obrazovanih slojeva i radništvo su se sve više odvajali time što nisu išli na izbore i povukli se i iz drugih formi političkog angažovanja ili su artikulisali svoje protivljenje time što su svoj glas dali desničarskopopulističkim partijama.

Ovo posljednje su uradili zato jer su i desničarskopopulističke partije promijenile svoje profile i nakon toga ponudile miks iz dobrobiti šovinizma, konzervativne socijalne i kulturne politike i obećale dati glas „onima koji šute“ – da bi postale atraktivne upravo za ove grupe birača. Francuski pisac Edouard Louis je opisao, kako je nezadovoljstvo sa narodnim partijama a posebno sa tradicionalnom ljevicom njegovog oca – jednog nekvalifikovang radnika – odveo tačno na tu stazu:

 „U međuvremenu su izbori za moga oca postali prilika da se bori protiv svoga osjećaja neprimjećenosti. […] Moj otac osjećao se od 1980-ih godina ostavljenim na cjedilu od političke ljevice – otkako je ljevica počeli da preuzima govor i razmišljanje slobodnog tržišta, [i nije više] govorila o društvenim klasama, nepravdi i siromaštvu, o patnjama, bolu i iscrpljenosti. Moj otac se žalio: ‚Svejedno – lijevo ili desno, to je u međuvremenu sve isto.‘ U ovome ‚Svejedno’ artikulisalo se njegovo nagomilano razočarenje onima, koji su se prema njegovom mišljenju trebali više založiti za njega a to nisu uradili.

Nasuprot tome Front National uzbunio se oko loših radnih uslova i nezaposlenosti i prebacio je svu krivicu na doseljavanje i Evropsku uniju. Pošto ljevica nije poduzela ništa da tematizira njegovu patnju, moj otac uhvatio se na lažne objašnjavajuće ponude ekstremnih desničara. Za razliku od vladajuće klase on nije imao privilegiju da glasa za politički program. Za njega su izbori bili očajnički pokušaj da drugi primjete da on egzistira.“

Isto tako važno je i pitanje zašto postojeće demokratske institucije ne izlaze u susret brigama mnogih građana.

Kratko rečeno: Ko želi razumjeti probleme sa kojima se trenutno bori demokratija mora naravno uzeti pod lupu promijenjene gospodarske, socijalne i tehnološke okvirne uslove i time prouzrokovano loše stanje. Međutim, isto tako važno je i pitanje zašto postojeće demokratske institucije ne izlaze u susret brigama mnogih građana. U svakom slučaju u osnovne značajke demokratije spada to da je vlada osjetljiva za probleme građana. Ovo implicira određenu povezanost između volje birača i realnog djelovanja političara i partija.

Upravo onda kada se stvori jaz u zastupanju – dakle ako veliki dijelovi stanovništva imaju osjećaj da njihovi interesi nisu više zastupljeni od tradicionalnih političara i partija – moramo računati sa tim da raste nezadovoljstvo a time i podrška političarima i partijama koje se postavljaju protiv establišmenta. To se može spriječiti samo ako se zatvori jaz u zastupanju – a to znači: Tradicionalne partije moraju se opet okrenuti svojim biračima ili ubijediti birače da im se opet vrate.

Sheri Berman je profesorica političkih nauka na Barnard College univerziteta Kolumbija. Težište njenih istraživanja obuhvata evropsku istoriju i politiku, razvoj demokratije, populizam, fašizam i istoriju ljevice.

ipg-journal.de

Sheri Berman
Autor 7.1.2021. u 10:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija