Nije potrebno ratno gospodarstvo

Jan Schnellenbach     
Autor 19.2.2021. u 09:28

Izdvajamo

  • Izgubili smo dragocjene mjesece time što tek sada iniciramo masivno proširenje kapaciteta a nismo to uradili već u ljeto 2020. godine. To vrijeme moramo sada što brže nadoknaditi ali treba biti skeptičan kada se obećavaju čuda – upravo ako se radi o čudu koje pretpostavlja oproštaj od tržišnog gospodarstva.

Povezani članci

Nije potrebno ratno gospodarstvo

Foto: DPA – Model „ratnog gospodarstva“ sa oslobađanjem od patentnih prava i prisilnim licencama nije rješenje

Prisilne licence trebaju pomoći protiv nedostatka vakcine. Međutim, da bi se povećali proizvodni kapaciteti pomaže samo jedno: više novca za farmaceutsku industriju.

Piše: Jan Schnellenbach  10.02.2021.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

U aktuelnoj diskusiji oko oskudice vakcina u međuvremenu je često predlagano da se ide na prisilne licence. Ovaj prijedlog izgleda na prvi pogled plauzibilan: Kroz postojeću zaštitu patenta zaštićeno je, odnosno monopolisano, gospodarsko iskorištavanje raspoloživog znanja o proizvodnji vakcine. Iz toga izgleda da je očito da bi se proizvedene količine mogle brzo povećati ako korištenje znanja ne bi više bilo ograničeno.

Međutim, to nije baš tako jednostavno. Prvi protiv argument tiče se temeljne strukture poticaja. Mi znamo iz ekonomije inovacija da intelektualna vlasnička prava predstavljaju važan poticaj da je resursi uopšte investiraju u istraživanje i razvoj. Doduše sada su vakcine poznate i u ovom slučaju ne postoji više problem poticaja ali ovo neće biti poslednja pandemija. Mi ćemo ubuduće stalno biti upućeni na farmaceutska preduzeća i njihove inovativne sposobnosti.

Da prisilne licence ne bi ugrozile poticajne strukture tržišno gospodarskih inovacija one bi morale biti povezane sa plaćanjem vrlo visokog obeštećenja. Otvoreno je da li bi trenutno nešto tako bilo provodivo u političkom procesu. I ne odgovara uopšte tome čemu bi zagovornici prisilnih licenci najčešće davali prednost: neka vrsta eksproprijacije intelektualnog vlasništva.

Ali da li bi prisilno licenciranje, ako bi se provelo, uopšte nešto donijelo? I ovo nije baš vjerovatno. Kao prvo mora se shvatiti da je potrebno vrijeme da bi se pokrenula proizvodnja vakcine. Primjer za to je pogon koji je Biontech sada opremio u Marburgu. Firma je ovaj pogon preuzela od jednog konkurenta što znači da Biontech nije morao počinjati od nule nego je mogao nastaviti na postojećim psotrojenjima.

Mi ćemo ubuduće stalno biti upućeni na farmaceutska preduzeća i njihove inovativne sposobnosti.

Biontech je započeo ovaj proces u septembru 2020. i proizvodi od kraja januara. Priprema je dakle trajala oko četiri mjeseca. Međutim, proizvedene količine ne mogu se još isporučiti pošto se proizvodnja u Marburgu mora certificirati od regulatornog ureda. Prema novinskim izvještajima sa tim se može računati krajem februara. Da bi se napravila potpuno nova proizvodnja bilo bi potrebno znatno više vremena. Dakle u najboljem slučaju mi moramo računati sa dužim vremenskim horizontom za nove kapacitete.

Pojedini ekonomisti sada zahtijevaju nešto što oni nazivaju „ratnim gospodarstvom“: Državna komisija bi trebala identificirati gdje ima slobodnih kapaciteta tako da vlasnik patenta može biti prisiljen da kooperira sa preduzećima koja još imaju takvih kapaciteta. I ovdje bi naravno bio nužan proces preuređenja i certifikacije – dodatna proizvodnja ne bi došla odmah nego tek za nekoliko mjeseci.

Uprkos tomu u određenom pogledu je razumljivo da bi se htjelo osloniti na takav postupak. Jer on izgleda predvidiv, može se planirati i zbog toga je siguran. Ko može ovim procesom bolje upravljati nego dobro informisana i dobronamjerna državna stručna komisija?

Većina ekonomista je ovdje skeptična jer smatraju decentralizaciju znanja empirijski važnim fenomenom. Naravno možete se dati savjetovati od takozvanih poznavalaca branše ali za rješenje problema je prije svega relevantno decentralizovano, raspršeno znanje koje leži u samom preduzeću. Kako brzo i uz koje troškove se mogu postojeća postrojenja preurediti znaju konačno prije svega inženjeri i menadžeri na licu mjesta. Ovo vodi ka preporuci ne oslanjati se na hijerarhijsko razmišljanje u formi naređenja i poslušnosti nego uz pomoć poticaja preduzeće potaknuti da samo od sebe mobilizira nove kapacitete.

Brzo proširenje kapaciteta za proizvodnju vakcine je društveno toliko vrijedno da bi se politika trebalo najbrže moguće izjasniti o spremnosti finansiranja.

Idealno bi bilo da je to učinjeno u ljeto 2020. Tada je postojala mogućnost za EU da ispregovara kondicionalne ugovore u kojima je mogla uz osnovnu cijenu ponuditi visoke premije za brzu isporuku. Oni ponuđači koji su kao Biontech u svojim kliničkim studijama relativno rano mogli vidjeti da njihova vakcina ima izgleda imali bi tada viši poticaj za ranije i brže proširenje kapaciteta.

Sa aspekta hitnosti suzbijanja pandemije moglo se čak ići tako daleko da rizik većeg proširenja kapaciteta već prije okončanja kliničkih studija bude preuzet od strane države. To je vjerovatno centralni poučak za buduće pandemije: Brzo proširenje kapaciteta za proizvodnju vakcine je društveno toliko vrijedno da bi se politika trebalo najbrže moguće izjasniti o spremnosti finansiranja.

To nerijetko provocira primjedbu da takav postupak ipak nije pravedan. Rizici bi bili u najvećoj mjeri preuzeti od strane države dok bi profiti pripali preduzećima. Ovdje prvo treba odgovoriti da u jednoj pandemiji takva razmišljanja o raspodjeli trebaju biti potpuno drugorazredna. Radi se o tome da se nađe najbrži put da se masovnim vakcinisanjem spasi koliko je moguće više života i omogući normalizacija društvenog života. Prema ovome cilju ostale političke preference su nižeg ranga.

Međutim, mi uopšte nemamo nikakav osnov da smatramo da bi drugačiji model nego tržišno gospodarski proces inovacija ovaj problem bolje i brže riješio. To je bilo malo ali veoma inovativno preduzeće Biontech koje je ostvarilo glavni prodor da mRNA tehnologiju koristi za razvoj vakcine. Koliko je to bilo važno mi ćemo vjerovatno još vidjeti ako se radi o tome da se vakcina prilagodi virusnim mutacijama. Prema izjavama medicinara to je kod novih tehnologija znatno lakše nego kod konvencionalnih vakcina.

Radi se o tome da se nađe najbrži put da se masovnim vakcinisanjem spasi koliko je moguće više života i omogući normalizacija društvenog života.

I argument da je Biontech pritom ranije koristio državne finansije za osnovna istraživanja ne dovodi u pitanje značanje preduzetničkog modela inovacija. To je upravo zadatak države da finansira temeljna istraživanja čija konkretna primjena u vrijeme istraživanjima uopšte nije poznata. To je bio slučaj i sa tehnologijom mRNA.

Takvo istraživanje povezano je sa pozitivnim vanjskim efektima čija veličina se unaprijed uošte ne može znati. Tu vlada fundamentalna nesigurnost. Zbog toga su takva temeljna istraživanja u pravilu finansirana od države ili na istraživanje orijentisanih privatnih zaklada. Međutim, odlučujuće pitanje je kako se takvo temeljno istraživanje dalje razvija u, za tržište, sposobnu primjenu. A tu niko i ništa nije efikasnije nego preduzeće koje teži za dobiti.

Dakle, sada se radi o tome da se ova dinamika na tržištu iskoristi za brzo dalje proširenje kapaciteta. Ovdje bi trebale dobavljačima biti ponuđene odgovarajuće premije. I tada dodatna vakcina neće doći preko noći. Sa aspekta restrikcije resursa i regulatornih procesa to će trajati nekoliko mjeseci. Cilj, da se sa “ratnim gospodarstvom” ili prinudnim licencama još ove godine vakciniše cijelo čovječanstvo ostaje utopija.

Izgubili smo dragocjene mjesece time što tek sada iniciramo masivno proširenje kapaciteta a nismo to uradili već u ljeto 2020. godine. To vrijeme moramo sada što brže nadoknaditi ali treba biti skeptičan kada se obećavaju čuda – upravo ako se radi o čudu koje pretpostavlja oproštaj od tržišnog gospodarstva.

Prof. Dr. Jan Schnellenbach je profesor ekonomije i vodi katedru VWL – mikroekonomija na Brandenburškom tehničkom univerzitetu u Kotbusu.

ipg-journal.de

Jan Schnellenbach     
Autor 19.2.2021. u 09:28

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija