Od isturene radionice do globalne gospodarske sile

Anna Holzmann
Autor 27.12.2019. u 09:18

Od isturene radionice do globalne gospodarske sile

Foto: DPA

Kini je uspjelo to što drugim zemljama u razvoju nije. Hoće li tako ostati? Pregled strategije Narodne republike.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Brzi uspon Kine u globalnu gospodarsku silu važi kao velika istorija uspjeha u 20. stoljeću. U toku nekoliko malo decenija Kina se izmjenila od agrarne države u – velikim dijelom – industrijaliziranu  zemlju. Kina nije više (samo) kao „isturena radionica svijeta“ uspješna u proizvodnji izvoznih dobara. U međuvremenu druga najveća nacionalna ekonomija na svijetu  je ozbiljan međunarodni konkurent u tehnologijama budućnosti, kao što su peta generacija mobilne telefonije (5G) i vještačka inteligencija.

Komunistička partija Kine (KPC) postavila je sebi ambiciozan cilj da zemlju do kraja 2020. izmjene u „društvo skromnog blagostanja“. Kineska ekonomija treba tada da bude dvostruko veća nego prije deset godina sa bruto domaćim proizvodom (BDP) po glavi većim od 10.000 američkih dolara. To je važan etapni cilj na putu ka tehnološkoj supermoći, što Kina hoće da postigne do 2049 – na stoti rođendan narodne republike.

Da bi se ostvario cilj za 2020. godinu moralo bi kinesko gospodarstvo slijedeće godine rasti za najmanje šest posto. Da li i kako se to može ostvariti je među ekspertima sporno. Da su podaci o rastu za 2018. nedavno korigovani na više neki smatraju pokušajem da se kinesko gospodarstvo „zvanično“ drži na kursu. Jer gospodarski uspjeh Kine je usko povezan sa legitimitetom i moći KPC. Posmatrači zato napregnuto čekaju  na rezultate ovogodišnje Centralne radne konferencije o gospodarstvu. Jer na pekinškom velikom skupu utvrdiće se ne samo gospodarskopolitički pravac kretanja Kine nego i cilj rasta za slijedeću godinu.

Od izbijanja svjetske finansijske krize kinesko vođstvo ponovo pojačava ulogu države u gospodarstvu. Pored infrastrukturnih projekata važnu ulogu igra (ponovno) osvajanje udjela na domaćem tržištu od strane kineskih preduzeća.

Nakon osnivanja Narodne republike Kine 1949. zemlja se u početku nalazila u fazi izolacije. Gospodarstvo je bilo organizovano u okviru centralno ustanovljene planske ekonomije i jako usmjereno na domaće tržište. U fokusu su bila državna preduzeća i izgradnja teške industrije. Nakon smrti Mao Zedunga započela je pod Deng Xiaopingom 1978. era strategijski kontrolisanih reformi i otvaranja. To je imalo za cilj da se, u međunarodnom poređenju, zaostala Kina uz pomoć inostranih tehnologija brzo modernizuje. Eksperimetisanje sa ublažavanjem gospodarskopolitičkih uslova za provincije, gradove i okruge, stvaranje posebnih gospodarskih zona u provincijama Guangdong i Fujian i cjelovita sposobnost učenja i prilagođavanja sistema bili su odlučujući pokretači kineskog gospodarskog razvoja.

Inostrana preduzeća koristila su šanse koje je postepeno otvaranje kineskog tržišta nudilo. Inostrane direktne investicije igrale su prije svega u početnoj fazi odlučujuću ulogu za gospodarski uspjeh Kine.

Nasljednici Deng Xiaopinga držali su se u početku na njegovoj težnji za više reformi i otvaranju tržišta. U devedesetim godinama omogućili su u mnogim područjima fleksibilnije uspostavljanje cijena i podupirali su kinesko privatno poduzetništvo. Kao važan korak u gospodarskom otvaranju Kine slavljen je pristup Kine Svjetskoj trgovinskoj organizaciji 2001. godine.

Ipak najkasnije od početka svjetske finansijske krize 2007/8. kinesko vođstvo opet značajno pojačava ulogu države u gospodarstvu. Reformska nastojanja koncentrišu se manje na liberalizaciju tržišta a više na državni sektor koji treba da postane produktivniji. Pored infrastrukturnih projekata važnu ulogu igra (ponovno) osvajanje udjela na domaćem tržištu od strane kineskih preduzeća.

U radno intenzivnim izvoznim branšama Kina je u međuvremenu izgubila na konkurentnosti u odnosu jugoistočne azijske zemlje. Istovremeno stalno visoke investicije djeluju na brzo povećanje zaduženosti.

Od nastupa šefa partije i države Xi Jinping 2012/2013. kinesko vođstvo je više usmjereno na održavanje balansa između sve dominantnije partijske države i jačeg povezivanja tržišnih snaga da bi kinesko gospodarstvo učinili efikasnijim.

Jer Kina se u svojoj gospodarskoj trci u pristizanju jako oslanjala na rast podržan investicijama. Kapital se ulijevao prije svega u industrijsku proizvodnju, infrastrukturu i ekonomiju nekretnina. Fokus je bio na mobilizaciji resursa a manje na efikasnoj upotrebi.

Međutim krajem 2010 – tih godina kineski model rasta zasnovan na izvozu i intenzivnim investicijama udario je na svoje granice. U radno intenzivnim izvoznim branšama Kina je u međuvremenu izgubila na konkurentnosti u odnosu jugoistočne azijske zemlje. Istovremeno stalno visoke investicije djeluju na brzo povećanje zaduženosti.

Vremena dvocifrenog rasta BDP, koje je narodna republika imala između 1990. i 2010. su prošlost. Od 2014. kinesko rukovodstvo zvanično govori o „novoj normalnosti“ – jednoj prelaznoj fazi, u kojoj se prihvataju, za kineske odnose niske stope rasta od šest do sedam posto. Kinesko rukovodstvo sada stoji pred velikim izazovom da kinesku ekonomsku strukturu napravi efikasnijom, održivijom i inovativnijom.

Najkasnije od izbijanja trgovinskog konflikta sa SAD rizici prevelike ovisnosti Kine od inostranih ključnih tehnologija se jasno osjećaju.

Kina je svojim modelom razvoja slijedila pristup istočnoazijskih zemalja kao što su Japan, Južna Koreja ili Tajvan i njihov uspješan, od države podržan razvoj od sredine do kraja 20. stoljeća.  On se bazirao na tri osnovna elementa: Zemljišne reforme, jako izvozno orijentisana proizvodna industrija i novčana i finansijska politika koja je kapital usmjeravala u strategijski važne industrijske grane.

Kinesko rukovodstvo proširilo je ove osnovne elemente sa dva dalja aspekta koji su kinesku razvojnu stazu znatno odvojili od njihovih istočnoazijskih susjeda kao i drugih zemalja u razvoju: izuzetno dominantna uloga kineske države kao regulatora i gospodarskog aktera i ,čak u međunarodnom poređenju, izuzetno jaka ovisnost od inostranih investicija.

Najkasnije od izbijanja trgovinskog konflikta sa SAD rizici prevelike ovisnosti Kine od inostranih ključnih tehnologija se jasno osjećaju. To se pokazuje posebno u proizvodnji poluprovodnika. Inostrane tehnologije su ovdje prvo korištene  da bi se ubrzao razvoj novih industrija i industrijalizacija Kine. Kina nastoji da kontroliše cijeli lanac stvaranja nove vrijednosti i da izgradi što je moguće neovisniju kinesku industriju poluprovodnika.

Da bi domaću industriju ojačali protiv inostrane konkurencije Peking stvara povoljne uslove za proizvodnju, vještačku visoko držanu potražnju, veliku državnu potporu i protekcionističke mjere kao što je ograničavanje pristupa tržištu. To se može vidjeti na primjer na kineskoj automobilskoj industriji posebno kod vozila sa alternativnim pogonskim tehnologijama i proizvodnji akumulatora za elektro vozila. Kineskim preduzećima je ovdje omogućeno da se razvijaju u jednom relativno zaštićenom tržišnom okruženju, da dobiju tehnologije kroz zajednička ulaganja sa inostranim proizvođačima automobila  i da tako nastupe u početku u cjenovnu a onda sve više i u kvalitativnu konkurentsku borbu sa inostranom konkurencijom.

Koliko god upečatljiv može biti razvoj Kine ipak njihova gospodarska politika i dalje implicira veliku neefikasnost, naprimjer u formi rasipanja resursa ili neekonomskog funkcionisanja državnih preduzeća.

Industrijsko politički programi za podsticanje strategijski izabranih industrijskih i područja visoke tehnologije igraju značajnu ulogu. Kina je 2015.predstavila svoj industrijsko politički masterplan  „Made in China 2025“. Kina time ne slijedi samo cilj tehnološke i inovativne modernizacije kineske industrije u deset osnovnih područja među kojima su robotika i novi materijali. Radi se o potiskivanju inostranih proizvoda i tehnologija kineskim alternativama.

U proteklim decenijama Kina je ostvarila impresivan gospodarski razvoj. Fokus se pritom pomjerao od teške na laku industriju, i od proizvodnje jednostavnih izvoznih dobara na proizvode na najvišem vrhu lanca stvaranje nove vrijednosti – uključujući i jaku orijentaciju na usluge i potrošnju. Kinesko vođstvo puno vrijednosti polaže na to da sukcesivno smanjuje zavisnost od eksporta i inostranih investicija i umjesto toga jača vlastitu inovativnu sposobnost i neovisnost od inostranih tehnologija.Pritom Kini kao autoritano vladajućoj jednopartijskoj državi stoje na raspolaganju sasvim druga sredstva za gospodarskopolitičko oblikovanje nego drugim zemljama u razvoju.

Koliko god razvoj Kine može biti upečatljiv ipak njihova gospodarska politika i dalje implicira veliku neefikasnost, naprimjer u formi rasipanja resursa ili neekonomskog funkcionisanja državnih preduzeća. Da li će se kineska razvojna staza u naredne tri decenije stvarno završiti u željenoj poziciji tehnološkog vođstva u svijetu ostaje zato da se sačeka.

ipg-journal.de

Tagovi:
Anna Holzmann
Autor 27.12.2019. u 09:18

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija