Opadajući uticaj Kine u Istočnoj Evropi

Povezani članci

• Španjolski parlament traži priznavanje Palestine: Miran suživot jedino moguće rješenje sukoba
• Talibani u Afganistanu zabranili letove ženama bez muške pratnje
• Merkel i Hollande o migrantskoj krizi
• Turski parlament nam je čestitao na našoj borbi a sada amnestiraju silovatelje
• Obama čestitao Klintonovoj, Tramp “uzeo” i Kaliforniju
• Kulturni rat za kontrolu oružja

Foto: Pixabay

Sa gledišta rastućih kinesko-američkih napetosti, Kina je pod pritiskom da ponovo oživi svoj opadajući uticaj u Istočnoj Evropi.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Poznato je da je Kina u proteklih deset godina postala moćnija i pojačano se geopolitički angažuje. Posebno jasno to se pokazuje u Srednjoj i Istočnoj Evropi (SIE). Tamo je prisutnost Kine proteklih decenija, uprkos velikoj geografskoj udaljenosti, postajalo sve vidljivije. Međutim, sada izgleda da je u odnosima došlo do zastoja.

Od 2012. održavaju se redoviti susreti kineskog premijera i premijera 17 srednjoevropskih  i istočnoevropskih država. Cilj ovih susreta je proširenje poslovnih odnosa i poboljšanje investicione klime za kineska preduzeća. Protekle godine kineska trgovina sa zemljama učesnicama porasla je za osam posto i time skoro tri puta jače nego kineska vanjska trgovina u cjelini. Prvi puta ukupan trgovinski volumen bio je veći od 100 milijardi dolara.

Pokušaji Kine da prodre u region SIE i tamo ne samo dobije uporište nego i da se pobrine za konfuziju i neslaganje u EU, prema očekivanju izazivaju diskusije. Zapadna Evropa, a posebno „Velika trojka“ – Njemačka, Francuska i Velika Britanija (koja se nakon Brexita smanjila na „Veliku dvojku“) sumnjičavo prate kako zemlje SIE produbljuju i institucionalizuju kooperaciju sa Kinom. Izgleda da se ove zemlje kroz članstvo u EU nisu suzdržavale da slijede vlastite vanjskopolitičke prioritete i koriste partnerstvo sa rastućom velesilom za vlastite interese. Još akutnije se postavlja pitanje kako se mogu kineski vlastiti interesi usaglasiti sa interesima EU.

Niti jedna zemlja u proteklih 30 godina nije se toliko približila SAD u vojnim izdacima.

Rivalitet između Kine i SAD mogao bi sljedećih godina avansirati u jedan od najvažnijih faktora međunarodne politike. Time odnos zemalja SIE sa Pekingom dobija novo geopolitičko značenje.

Konflikt između SAD i Kine određen je kako materijalnim faktorima tako i različitim percepcijama. Kad se uporedi bruto domaći proizvod mjeren kupovnom moći, Kina je već ostavila SAD iza sebe. Vojni budžet narodne republike raste iz godine u godinu. Tačne brojke doduše nisu dostupne, ali procjene se kreću od 178 do 261 milijarde američkih dolara. Niti jedna zemlja u proteklih 30 godina nije se toliko približila SAD u vojnim izdacima – a nema zemlje koja bi prevazišla SAD u stvarima gospodarskog volumena.

Dinamični gospodarski razvoj Kine ne može se svesti na samo jedan imenitelj. Strukturni problemi i specijalni karakter kineskog narodnog gospodarstva, ekološka situacija, regionalni deficiti u razvoju – sve to moramo uzeti u obzir ako hoćemo ispravno prosuditi bilans moći. Uprkos tomu, šanse da Kina srednjoročno pretekne SAD stoje dosta dobro, ako se navedeni indikatori uzmu za mjerilo.

Borba za saveznike je u punom jeku i SAD u ovoj utrci imaju znatnu prednost.

Odlučujuća značajka ove konkurentske borbe u budućnosti neće više biti rivalitet dva suparnika. Borba za saveznike je u punom jeku i SAD u ovoj utrci imaju znatnu prednost. Mreža prijatelja SAD obuhvata pored euroatlanske zajednice i važne regione Azije – među njima neke koji su za Kinu od odlučujućeg značaja. Bidenova vlada je budući tok ideološkog fronta već usmjerila: demokratija u borbi protiv autoritarizma. Ovo stvara Bijeloj kući mogućnost da u borbi za saveznike poveća vlastiti naskok i suzi manevarski prostor za kineske opcije.

Ovaj razvoj staviće i zemlje SIE pred teške odluke. Kineske investicije i infrastrukturni projekti i tržište Kine – sve to je za zemlje SIE izuzetno atraktivno. Međutim, ako one moraju uzeti u obzir da će njihovi odnosi sa SAD biti poremećeni, onda procjena ispada drugačije.

Stoga izgleda da su se one zemlje SIE koje pripadaju platformi 17+1 već počele baviti ovim pitanjima. Neke zemlje čak imaju pripremljen odgovor na ova pitanja – i sa tim odgovorima Peking neće biti obradovan.

Za mnoge od SIE zemalja bila je 2020, što se tiče potencijalne suradnje sa Kinom, frustrirajuća i razočaravajuća godina. Ukupan obim kineskih investicija u državama članicama EU pao je na nivo od 2012/2013 – i zemlje SIO nisu od ovoga bile sačuvane. Uz ovo dolazi da zemlje srednje i istočne Evrope nemaju za Kinu nikakav prioritet; Sjeverna Evropa i „Velika dvojka“ stoje pri vrhu kineske agende. Kina je ukupno investirala u zemlje 17+1 samo mršavih 3,1 milijardu američkih dolara.

Na posljednjem samitu 17+1 veličina problema bila je potpuno vidljiva.

Evropa je 2012. još uvijek imala velika očekivanja od platforme 17+1. Industrijski razvoj, široko postavljeni infrastrukturni planovi, vrata Kine do Evrope – sve je izgledalo ostvarivo. Danas – devet godina nakon osnivanja – inicijativu 17+1 ismijavaju mnogi u čijim očima je ona samo još forma koja organizuje forume, sajmove i programe izmjene.

Posljednji samit 17+1 bio je prvo odložen zbog pandemije Corone i održan je konačno u februaru 2021. kao online događaj. Na samitu veličina problema bila je potpuno vidljiva. Slovenija, Rumunija, Letonija, Litva i Estonija bile su zastupljene samo od ministara, dok je Kina sa Xi Jinpingom poslala svoga najvišeg predstavnika. On je predsjedavao samitom.

Kineski predsjednik morao je od evropskih učesnika saslušati mnogo neugodnih pitanja – naprimjer pitanje zašto se otvaranje kineskog tržišta za poljoprivredne proizvode iz SIE toliko odugovlači. Evropljani su se u određenoj mjeri pokazali pesimistički: Kineski obim investicija je mali, infrastrukturni projekti su znatno skromniji nego što su bili najavljeni, a kooperacija ostaje nejednaka. Kineski predsjednik je na to obećao izgraditi logističke mogućnosti da se zemlje SIE brže snabdiju kineskom vakcinom i da se poveća agrarni uvoz iz regiona na 170 milijardi dolara. Sa gledišta nove ukupne geopolitičke situacije to bi za Evropljane moglo biti suviše malo.

Kina će za svoje partnerstvo sa Srednjom i Istočnom Evropom morati imati više izdataka i platiti višu cijenu.

Aktivnosti kineskih investitora se u SIE u međuvremenu sve više ograničavaju. Na primjer, u maju 2020. Rumunija je odustala od dogovorene izgradnje dva nova atomska reaktora u Černa voda. Slijedeći primjer Vašingtona, Poljska, Češka republika, Rumunija i Estonija žele ograničiti djelovanje Huaweia u svojim zemljama. Osim toga, region u međuvremenu izražava jasne kritike na politiku Kine prema manjinama, Hongkongu i ljudskim pravima.

Kina se ne žuri da povećava bogatstvo svojih partnera. Kina se doduše izjašnjava za princip zajedničkog blagostanja u svijetu, ali uglavnom slijedi svoje vlastite ciljeve: Etablirati lance isporuka i boriti se za vlastite trgovinske interese. Spremnost Kine da otvori svoja tržišta sigurno nije posebno izražena. I projekat „Novi put svile“ je za Kinu više otvaranje vrata za vlastiti pristup u svijet modernih razvijenih narodnih gospodarstava nego instrument koji bi dopustio drugim zemljama koje učestvuju u ovom megaprojektu da se podijele prema bogatstvu.

Evropsko tržište je za Kinu bez sumnje visoko interesantno i centralnoazijske i istočnoevropske zemlje imaju važnu funkciju kao rute za prolaz i koridori. Međutim, u vrijeme promijenjenih geopolitičkih realnosti cijena političkih problema dramatično raste.

Kina će za svoje partnerstvo sa Srednjom i Istočnom Evropom morati imati više izdataka i platiti višu cijenu. Ona bi mogla povećati svoje geografsko polje djelovanja ili dijeliti dobit da u Evropi još jače ne nastaje utisak da Kina želi investirati novac samo u takve projekte u kojima ona dobija lavovski dio dobiti – kao što je preuzimanje luke Pirej u Grčkoj. Druga mogućnost bi bila da zemljama u regionu ponudi nešto što prevazilazi trgovinu i infrastrukturne prednosti.

Nikolaj Kapitonenko je vanredni profesor na Institutu za međunarodne odnose na Nacionalnom univerzitetu Taraš Ševčenko u Kijevu i direktor je Centra za studije međunarodnih odnosa. Specijalizovao se u oblasti regionalnih studija sigurnosti i vanjske politike Ukrajine.

ipg-journal.de