Vanjska i sigurnosna politika

Pogled u prošlost

Alexander Baunov 
Autor 2.7.2021. u 11:48

Pogled u prošlost

Foto: DPA – Susret između „Sleepy“ Joa i „Killer“ Putina: povratak realne politike?

Ono što Kremlj želi je povratak u eru Hladnog rata. Zapad bi morao Rusiju prihvatiti onakvom kakva ona jeste. Pogled iz Moskve.

Piše: Alexander Baunov  –  ipg-journal.de  – 24.06.2021.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Na ženevski susret na vrhu sa predsjednikom SAD Joe Bidenom minulog tjedna doputovao je ruski predsjednik Vladimir Putin kao reprezentant jedne nove Rusije. Faza razvoja koja je za zemlju započela sa Mihailom Gorbačovim i Borisom Jeljcinom bila je prošle godine demonstrativno zaključena i formalno zapečaćena sa izmjenama ustava, koje Putinu osiguravaju mogućnost na ostane na vlasti još mnogo godina.

Razvojni put nove Rusije ne formira se više tako što nadograđuje zapadne institucije – ili minimalno tako radi. Rusija nema ništa protiv tržišnog gospodarstva niti protiv otvorenih granica i prema sovjetskim mjerilima (koji su smjernica za današnju rukovodnu generaciju) ona je slobodna zemlja. Međutim, to ne znači da se ona u stvarima slobode mišljenja ili demokratije natjecanja obavezuje zapadnim standardima ili da mora svoje tržište otvoriti za preduzeća sa Zapada.

Rusija ne želi da se i dalje ocjenjuje prema kriterijumima koji su nametnuti sa strane. Zbog toga planirani susret na vrhu sa Bidenom nema nikakav uticaj na to kako se režim odnosi sa opozicijom ili sa nezavisnim medijima ili da li će dati podršku bjeloruskom predsjedniku Aleksandru Lukašenku koji je zapao u nevolje. Nasuprot tome: Prije susreta sa Bidenom Kremlj nije prestajao da i dalje forsira autoritarizaciju države, nego je čak to ubrzao. Svi pokušaji Bidena da Putina zbog uznemiravanja ruskih opozicionara prikaže u lošem svjetlu odbijeni su sa nerazumjevanjem i protuprimjedbama. Za Putina ne postoji više nikakav koordinatni sistem u kojemu optužbe takve vrste protiv njega imaju i najmanju težinu.

Odnosi sa Rusijom ne bi se trebali ubuduće graditi na eventualnoj povezanosti Rusije sa Zapadom niti zavisiti od toga kako Zapad ocjenjuje situaciju u Rusiji. Temelj mogu biti samo interesi koji se preklapaju i kod kojih se radi o tome da se nastupa protiv zajedničkog protivnika ili da se sprječavaju moguće konfrontacije.

Rusija ne želi da se i dalje ocjenjuje prema kriterijumima koji su nametnuti sa strane.

Kao što je Putin sa sobom na susret donio „novu Rusiju“, Biden je doputovao kao reprezentant nove Amerike, koja radi na tome da ponovo uspostavi ranije odnose sa svojim saveznicima, jedinstvo Zapada i prodornost demokratije.

Šta Moskva predlaže je povratak na obrazac odnosa iz doba Hladnog rata: Tada su obje strane djelovale potpuno svjesne svojih poznatih razlika, međusobno su držali na uzdi svoj pritisak na širenje i sprječavali, kroz zajedno postavljena pravila, da dođe do smrtonosnih konfrontacija.

U kooperativnijim fazama njihovih odnosa obje velesile su bile podstaknute da u interesu cjelokupnog čovječanstva sa ujedinjenim snagama nastupe protiv globalnog zla kao što je fašizam i kolonijalizam i da pomognu zemljama u razvoju u borbi protiv gladi i nepismenosti. S vremena na vrijeme Putin poduzima decentne pokušaje približavanja SAD-u, koji idu u tom pravcu da naprimjer podstiču da udruženo krenu protiv zajedničkih protivnika kao što je islamski terorizam, pandemija korone ili zagrijavanje planete.

Do sada američki predsjednici nisu takvu kooperaciju prihvatali jer nisu htjeli da hrane iluziju da bi oni Rusiji odobrili status kakav je nekada imala. Biden je ipak možda spreman da se upusti u takav zajednički rad. On je naprimjer klimu stavio veoma visoko na svoju bilateralnu agendu kooperacije i mogao bi, ako u ovoj tački kooperira sa Rusijom, naići na malo otpora u vlastitoj zemlji: Za demokrate je prijetnja kroz promjenu klime ključna stvar u njihovoj programatici.

Šta Moskva predlaže je povratak na obrazac odnosa iz doba Hladnog rata.

Produženje novoga START ugovora je dalja tema, pri čemu bi Biden mogao sa Putinom slijediti isti cilj bez da bi dobio primjedbu kao njegov prethodnik da sa njim upravljaju drugi: Donald Trump je bio mišljenja da jedna Amerika koja je „great again“ ne smije dopustiti da bude ograničena starim ugovorom sa jednom propalom supersilom.

U svakom slučaju, za Bidena, koji je već u vrijeme Hladnog rata bio profesionalni političar, sprječavanje atomskog rata između dvije veoma različito formirane nacije je centralni zadatak. Dokazanu tradiciju nuklearnih razgovora između supersila ponovo oživjeti išlo bi u prilog i Kremlju. Nakon sastanka na vrhu obje strane su čak objavile zajedničku izjavu o strategijskoj stabilnosti nakon što je prije toga bilo očekivano da na kraju sastanka neće biti nikakvih izjava.

Obje strane bile su u Ženevi vrlo zaokupljene globalnim pitanjima tako da izgleda nisu imali vremena da detaljno razmotre lokalne konflikte. O Ukrajini i Bjelorusiji, Siriji i Libiji se doduše razgovaralo, ali sa gledišta najviše pogođenih sigurno nedovoljno.

Da je Putin pred susret svjesno odustao od pomirljivih gesta i da je novu Rusiju prezentirao sa apsolutnom samouvjerenošću leži ne samo na tome da su odnosi sa SAD već na najnižoj tački. Jedan dalji važan razlog bio je da se ekspanziona nastojanja Rusije i SAD – drugačije nego za vrijeme Hladnog rata – sudaraju u novom svjetskom poretku, u kome su oba shvaćena kao akteri koji gube na značaju u odnosu na druge sile u usponu.

Ruska ekspanzija odvija se u jednom malom dijelu njene nekadašnje sfere uticaja. Američki povratak ka hegemoniji događa se u vrijeme kada udio Vašingtona u globalnom bruto socijalnom proizvodu opada i tu prazninu popunjava Kina, koja je u međuvremenu i glavni rival Amerike u natjecanju u tehnologiji i globalnom prestižu.

Ruska ekspanzija odvija se u jednom malom dijelu njene nekadašnje sfere uticaja.

Nakon Bidenove izborne pobjede proveden je važan zaokret. Kada su demokrati ušli u Bijelu kuću, izgledalo je da bi se konflikt sa Kinom – za vrijeme vladavine Trumpa glavni konflikt – mogao riješiti, a Rusiju, nasuprot tomu, izolirati i oštro kazniti. Međutim, nekoliko mjeseci kasnije, vlada u svojoj retorici prema Kini upotrebljava čak i grublje tonove.

Moglo bi se misliti da bi oba najveća i međusobno prepletena narodna gospodarstva svijeta, koja su se razdvojila zbog svojih razlika, trebala sjesti za sto i riješiti svoj konflikt. Međutim, Biden se još nije susreo sa kineskim predsjednikom Xi Jinpingom, a nedavno je postavio pitanje da li je novi korona virus stvarno kreiran u jednom kineskom laboratoriju – pitanje o kome se pogrešno mislilo da ga postavljaju samo Trump i njegove pristalice.

Da je Kina postala meta za Trumpovu osobnu ljutnju nije naravno bilo slučajno. Kina je objektivno globalni rival i za svaku vladu SAD će biti centralni zadatak držati Kinu na uzdama. Prije nego se SAD posvete ovog glavnom zadatku trebale bi ipak na ovaj ili onaj način riješiti rusko pitanje. Svi pokušaji da se ono riješi time da se Rusija napravi dijelom zapadnog svijeta su propali. Sada postoji samo još opcija da se ona neutralizuje i ostavi da bude takva kakvu je želi vidjeti rusko rukovodstvo – i u međuvremenu većina stanovništva.

Biden je sačuvao teoretsku mogućnost da reparira pogoršani odnos sa Rusijom, da postojeći haos zamijeni redom i da iz ostataka ruskog puta prema Zapadu izgradi regulisane odnose. Za Putina bi ovo bila prilika da stavi do znanja da ugovor sa Rusijom nije nikakva garancija za to da Rusija razvija zapadnjače sklonosti i da Zapad to mora akceptirati kako jeste – tako kao i u posljednjoj bipolarnoj eri. I čak kad predsjednik ruske države ostaje na vlasti duže nego se najavljivalo u vrijeme većeg prijateljstva sa Zapadom, to ne znači da bi ostvareni dogovori iz toga vremena danas bili nevažni i ništavni.

Alexander Baunov je stručnjak za međunarodnu politiku, novinar, publicista i bivši diplomata. Od 2015. on je Senior Fellow na Carnegie Moscow Center i glavni redaktor Carnegie.ru. 

ipg-journal.de

Alexander Baunov 
Autor 2.7.2021. u 11:48