Pogonsko gorivo sovjetske nostalgije

Izdvajamo

• Htio bih vas potsjetiti da je u prvim danima rata 2 000 kulturnih stvaralaca potpisalo otvoreno pismo protiv rata. Sada zvaničnici pokušavaju na svaki mogući način da pokažu da se samo malo pisaca kao Ljudmila Ulitstakaja, Boris Akunin, Dmitri Bikov ili ja jednoznačno izjasnilo protiv rata. Međutim, stvarno su stotine autora rekle „Ne“ ratu. Samo malo njih podržava rat i služi Kremlju. Radi se o funkcionerskim dandijima literarnih udruženja koji su sovjetski nostalgičari ali ne i autori.

Povezani članci

• Barače Obama, preuzmite Vi
• Turska između dvije vatre u Siriji
• Lavrov: Prijetnje i uvrede između SAD-a i Sjeverne Koreje ne donose ništa dobro
• Sedmosatni sastanak bez uspjeha: Grčka i eurozona bez dogovora o dugu
• Nijemci zbog Brexita EU porede sa raspadom Jugoslavije
• Lažne vijesti glavno oruđe češke predsjedničke kampanje

DPA

Ruski autor naučne fantastike Dmitri Gluhovski: Napad na Ukrajinu omogućava raspad Rusije

Autor: Dmitri Gluchowski – ipg-journal.de  – 31.05.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Intervju vodili: Roland Bathon i Ruslan Sulejmanov

Zašto ruski građani u Rusiji ne protestuju u većem broju zbog rata u Ukrajini koga je pokrenuo Vladimir Putin? Je li zbog toga što od njega nisu direktno ugroženi kao Ukrajinci u svojim bunkerima?

Kao prvo mora se reći da su Rusi za razliku od Ukrajinaca u konfrontaciji sa zvaničnom politikom do sada uvijek gubili. Svi pokušaji, da se kroz miroljubive demonstracije nekako utiče na politiku vlade, da se anuliraju rezultati krivotvorenih izbora, da se smijene neki vrhunski političari, da se anuliraju, sadržajem za narod, neprijateljske promjene, ostali su bezuspješni. Oni su se završavali samo u kaznama za jedan dio aktivista i njihove organizacije. Kada su sada ipak desetine hiljada Rusa izašle na ulice protiv rata u Ukrajini, bio sam siguran da se nisu nadali da će se time moći okončati rat.  Vlada osjećaj bespomoćnosti jer ruska država u takvim situacijama još nikada nije izašla u susret ljudima.

Ona vlada uvijek sa politikom čelične ruke, bez kompromisa, protesti za nju nisu prihvatljivi. U vezi sa tim moram ukazati na besprimjernu okrutnost kojom su vlasti ugušile aktuelne proteste i kaznile njihove učesnike. U toku samo nekoliko dana uhapšeno je 16 000 ljudi. Osim toga zastrašujuće djeluju i novi drakonski zakoni, koje je režim uveo. Može se dobiti do 15 godina zatvora ako se jednostavno „pogrešne“ informacije, koje su suprotne ruskoj propagandi, označe sa „sviđa mi se“ ili se dalje šire; kod učešća na mirnom protestu može biti do šest godina zatvora. To je naravno sve veoma obeshrabrujuće ali odlučujuće je da ljudi nemaju osjećaj da to što rade ima neki učinak – i to pri visokoj osobnoj cijeni. To što je Putinovom režimu proteklih godina jedino dobro uspjelo je zastrašivanje, ugnjetavanje i manipulacija vlastitim narodom sa propagandom korumpiranih medija.

Jesu li se ljudi pomirili sa ovom „totalnom državnom propagandom“, nakon što su po izbijanju rata zatvoreni poslednji slobodni mediji u Rusiji kao Eho Moskve ili Dežd?

Za dalekosežne zaključke je po mome mišljenju prerano. Tek je tri mjeseca od početka rata. Od ruske države nastartovana propagandna kampanja je bez presedana po velikoj agresivnosti i njenoj netoleranciji prema drugačijim mišljenjima. U vezi sa mobilizacijom stanovništva protivnici rata nisu samo oklevetani i potcjenjivani nego stvarno šikanirani. Zbog toga osobe sa drugačijim mišljenjem ne usuđuju se više da to iskažu. Strategija prilagođavanja ovoj klimi je jednostavno objašnjiv konformizam. Osobe preferiraju, kod tema koje za njih nemaju principijelno značenje, da zatupaju mišljenje za koje vjeruju da ima većina.

Ako bi vlast tada rekla da je izdajnik onaj ko ne podržava kampanju za kanibalizam, oni doduše ne bi sami jeli ljude ali protiv takve kampanje ne bi imali ništa protiv. I po potrebi da ne bi privlačili pažnju takvi ljudi mašu zastavama ili negdje pišu slovo „Z“.

Ali mi istovremeno vidimo da je stvarna spremnost ljudi za žrtvovanje za rat veoma mala. Ne vidimo redove dobrovoljaca koji čekaju da idu na front da se bore protiv navodnih ukrajinskih nacista. Ne vidimo veće sakupljanje priloga za vojnike koji su u ratu. Sva javna podrška svodi se na spremnost da se slovo „Z“ napiše na prašnjavom zadnjem staklu od auta ili da se negdje izvjesi Georgijevska lenta. Mi ovdje ne govorimo ni o histeričnom oduševljenju koje su imali pokreti nacionalsocijalista ili stvarna patriotska mobilizacija kao što bi se na osnovu propagande bila za očekivati.

Znači li to da ni ova masivna, agresivna propaganda ne djeluje?

Ona je efikasna u tome da stvori iluziju javne podrške. Propaganda se bazira na dva stupa: Prvo na antiamerikanizmu i antizapadnjaštvu uopšte. Oni se mogu pripisati osjećaju da je naša zemlja kao velesila u konfrontaciji sa Zapadom bila pobjeđena, jedna vrsta zavisti na stanovnike preostalog imperija. Iz toga slijedi nespremnost pomiriti se sa rezultatom tog poraza, koji je uglavnom ostao virtualan a ne opipljiv. Ovu sliku mora propaganda aktivno širiti pošto Zapad nije postavljao ponižavajuće uslove za mir kao reparacije, nije instalirao okupacioni režim nego je davao humanitarnu pomoć. Ovaj poraz je time subjektivni, čisto emocionalni osjećaj elita, koje kao paraziti koriste imperijalističku nostalgiju i resentiment i to šire i u narod. Tako kako je to radio Hitler nakon poraza u Prvom svjetskom ratu i haosa na koncu Vajmarske Republike.

Drugi stup propagande je naravno u potpunom iskrivljavanju realnosti i tvrdnji da je aktuelni agresivni bratoubilački rat nastavak Velikog otadžbinskog rata, njemačko – sovjetskog rata. Taj rat je sveta krava za svakoga ko je živio u Sovjetskom savezu a potom na svome području, osim možda za Baltik. Ne može biti nikakve sumnje u istinitost namjera Sovjetskog Saveza i njegovoj ulozi u Drugom svjetskom ratu uzimajući u obzir i 27 miliona ubijenih sovjetskih građana. Tako stoji na raspolaganju prigodan alat da bi se stanovništvo dovelo u stanje poslušnosti i opravdale čak i najsumnjivije radnje aktuelne vlade. To je već bilo isporobano kod osvajanja Krima: Aneksija je opravdana time da su u Ukrajini na vlasti nacisti koji ugnjetavaju tamošnje rusko stanovništvo i da se oni moraju zaštiti. Kao da Drugi svjetski rat još traje i da tamo ne žive naprimjer ukrajinci sa kojima smo mi hiljade godina uvijek živjeli rame uz rame – uključujući i međusobno prožimanje kultura, porodica, političkih elita. I kao da su iznenada odnekud došli nacisti i borba protiv njih opravdava prisvajanje cijelih oblasti. Pošto je to funkcionisalo ta tehnika je upotrebljena sada za opravdavanje aktuelene, neljudske, krvave i inače teško objašnjive kampanje. Ona počiva na ključnim izazovima koji skoro svi postsovjetski ljudi prihvataju i uspjela je bar retorički.

Zašto ćute majke ruskih vojnika čiji sinovi u poginuli u ovome ratu? Konačno to je više hiljada palih.

Na jednu stranu broj mrtvih i ranjenih na ruskoj strani drži se u strogoj tajnosti. Zato je konačno Putin stvorio ovaj zakon koji u „vremenu mira“ gubitke kod specijalnih akcija pravi državnom tajnom. Zbog toga rat za ruske zvaničnike i nije rat. U ratu se takve cifre moraju objavljivati. Samo jednom prije dva mjeseca rečeno je da je palo 1 500 vojnika – Ukrajina govori u međuvremenu o 30 000 mrtvih ruskih vojnika. Ali najgore je to da majke mrtvih nisu pouzdano informisane i žive u vjeri da će svoje sinove ponovo vidjeti.

Bore se uglavnom ljudi iz siromašnih regiona za koje je rat jedina mogućnost da ishrane svoje porodice. To objašnjava i užasna pljačkanja na frontu. Životni standard na istoku Ukrajine je za takve ljude jedna vrsta bogojavljanja. Smrt vojnika će se i dalje obeštećivati novcem, sa više miliona rubalja koje država još može odvojiti.

Dezinformacije, prikrivanje i podmićivanje su tako privremeni garanti za stabilnost onakvu kakvu mi vidimo. Mrtvi i ranjeni potiču prije svega iz udaljenih regiona Rusije koji su za velike ruske medije nevidljivi – naravno da su i namjerno ignorisani. Sve je fragmentirano, ljidi ne vide dalju povezanost. Tako nedostaje osjećaj katastrofe.

Ali više desetina hiljada vojnika sa očiglednim povredama vratiće se kući, pri 30 000 mrtvih biće i 100 000 ranjenih. A ovi ljudi ne mogu biti prevareni, oni su vidjeli smrt oko sebe, oni su sami morali ubijati. Oni su svjesni da su se borili za ništa i da se za njih nije pobrinulo. Čak iako su na početku kroz propagandu bili podvrgnuti pranju mozga – nakon toga su vidjeli sa čime su stvarno bili konfrontirani. Oni će kroz gubitak svoga zdravlja i prijetelja postati čvrsti – kakv uticaj će to imati na strukture moći teško je predvidjeti.

Jesu li osvajanja, naprimjer Čersona ili Mariupolja, ponovo oživjela želju ljudi za novim SSSR?

Uvijek je postojala sovjetska nostalgija. Ona nije ponovo oživljena, ona je više pogonsko gorivo neoimperijalne politike današnje Rusije. Korištenjem ove nostalgije pobunjenici su anektirali Krim i republike Donbasa. Stalno je postojala svijest o izgubljenoj imperijalnoj veličini. To nije ništa specifično rusko i dešava se i drugim imperijama koje su izgubile svoje kolonije i nalaze se u procesu raspadanja. To je uvijek bolno i postoji čak i u dijelovima britanskog ili francuskog društva uprkos svih tamošnjih prosvjećenja. Ili kod Mađara koji su sa prezirom postavljeni prema nekim balkanskim narodima.

U našoj zemlji normalni Rusi nemaju mogućnost da u svakodnevnom životu osjete poštovanje svoga ljudskog dostojanstva. Oni su nemoćni, bespomoćni, siromašni i poniženi. Istovremeno oni se ne usuđuju da vlasti daju prijedloge pošto one kod svakog pokušaja otpora nemilosrdno uzvraćaju. Tako ljudi zamjenjuju svoju želju za ljudskim dostojanstvom kroz osjećaj pripadnosti velikoj moći i prenose svoje potrebe na naciju. Kad jedan obični Rus vidi kako Rusija svojim susjedima utjeruje strah, kad naprimjer 9. maja tenkovi i bacači raketa idu preko Crvenog trga, taj osjećaj mu nadoknađuje lično poniženje i bespomoćnost u vlastitoj svakodnevnici. Zbog toga su ljudi tako podložni propagandi.

Zašto čak mnogi Rusi van zemlje podržavaju ovu takozvanu „posebnu operaciju“? Pa oni imaju pristup drugim izvorima informacija.

Nije dovoljno da imate pristup istini. Mora se u nju htjeti vjerovati. Činjenica je da se mnogi Rusi koji žive na Zapadu nisu mogli stvarno prilagoditi životu pod tamošnjim uslovima. Na osnovu početnog osjećaja da su pripadnici velikog imperijuma oni su onda prema zemljama koje posjećuju uobraženi i neskloni. Oni se ustežu da dobro nauče jezik, da se prilagode. Time oni sami sebe prave ljudima druge klase. Na osnovu toga oni pokazuju da su zadovoljni sa revanšističkim izjavama iz Rusije. One im daju nadu da će se opet osjećati kao građani jednog imperija i moći se svetiti. Generalno moja posmatranja kažu gdje god da dođe jedan Rus – to važi i za Nijemce iz Rusije i ruske Jevreje – on glasa za desničarskoekstremističke političke snage. Naprimjer Trumpa u Americi ili nacionaliste u Izraelu, koji provode beskompromisnu politiku prema Palestincima. Stvar je u tome da se ti ljudi u Ruskoj Federaciji ili Sovjetskom Savezu osjećaju kao dio moći, što izaziva emocije.

Važan problem za mnoge Ruse je aktuelno pitanje kolektivne odgovornosti. Jesu li možda Rusi odgovorni za Putina iako su se borili protiv njegovog režima?

Ovdje je prema mome mišljenju, i kao što su predlagali filozofi, neophodno razdvojiti krivicu i odgovornost. Jasno je da niti Rusi koji su protestovali protiv metamorfoze Rusije u totalitarnu državu niti oni koji su jednostavno ostali pasivni ne trebaju nositi krivicu. Krivica je spojena sa jednom određenom osobom koja se zamišlja većom nego što je stvarno. Čovjek, koji na račun desetine hiljada ljudskih života odlučuje o pitanju svoga opstanka ući će kao takav u istorijske knjige. Jednostavni Rusi su potpuno pogrešno informisani jer su u posljednjih 30 godina na razne načine varani, jer im nije dozvoljen uticaj na politiku i u najboljem slučaju obeštećeni su milostinjom. U najgorem slučaju laže im se u lice i plaši sa policijom i sudovima. Tako ja ne vidim nikakvu jednoznačnu krivicu na ruskom stanovništvu.

Uporedi li se situacija sa onom u nacističkoj Njemačkoj podrška za nacionalsocijaliste bila je tamo znatno veća. I bilo je mnogo više entuzijazma u poređenju sa ruskom podrškom za Putina. Mi trenutno ne vidimo žene koje plaču od radosti ili milione na ulicama kao u berlinskom Olimpijskom stadionu. Nasuprot tomu sve je veoma inertno. Skoro deset miliona Nijemaca učestvovali su u Drugom svjetskom ratu u neprijateljstvima i na sebe uzeli krivicu, dok se u Ukrajini do sada bori samo 160 000 Rusa. Ako su na ratnim zločinima od strane nacističke Njemačke učešće uzele sve jedinice SS i druge specijalne jedinice, dakle stotine hiljada ljudi, u Ukrajini govorimo u najboljem slučaju o nekoliko stotina pripadnika ruske vojske. To znači da se dosadašnja mjera odgovornosti ruskog naroda uprkos nastojanjima vlade ne može porediti sa tadašnjom odgovornošću njemačkog stanovništva.

Putinova osobna strategija da se izvuče iz odgovornosti sastoji se ipak u tome da ovu odgovornost prebaci na cijeli narod. Od njega samoga donesena odluka o ratu na sjednici ruskog savjeta za bezbjednost bacila je čak njegov unutrašnji krug u stanje panike i rezignacije. Greška leži prije svega na jednoj određenoj osobi i moguće njegovom direktnom okruženju.

Što se tiče odgovornosti stvar ipak izgleda drugačije. Odgovornost ne proizlazi iz toga da ste vi ruski državljanin. Rat se ipak vodi u ime cijele Rusije i njenog naroda – Putin i njegovi sljedbenici to stalno naglašavaju da bi se u budućnosti kao klika potencijalnih optuženika distancirali od svake odgovornosti. Zbog toga ja vjerujem da se odgovornost svake osobe sa ruskim pasošem ili ruskim porijeklom sastoji u tome da prvo neumorno podsjećaju da nisu saglasni sa ratom. I drugo moraju Rusi najbolje što mogu podržati bar neke ukrajinske poznanike koji se kroz rat nalaze u teškoj situaciji. Tako mogu bar nešto učiniti da ublaže kolosalne štete koje je trenutno napravio Putinov režim u svojim odnosima prema Ukrajini i cijelom svijetu.

Osjećate li se Vi kao pisac posebno odgovornim prema stanovništvu Rusije? Kako su ruski pisci uopšte reagovali na rat u Ukrajini?

Htio bih vas potsjetiti da je u prvim danima rata 2 000 kulturnih stvaralaca potpisalo otvoreno pismo protiv rata. Sada zvaničnici pokušavaju na svaki mogući način da pokažu da se samo malo pisaca kao Ljudmila Ulitstakaja, Boris Akunin, Dmitri Bikov ili ja jednoznačno izjasnilo protiv rata. Međutim, stvarno su stotine autora rekle „Ne“ ratu. Samo malo njih podržava rat i služi Kremlju. Radi se o funkcionerskim dandijima literarnih udruženja koji su sovjetski nostalgičari ali ne i autori.

Što se mene osobno tiče, ja nastojim da ne precjenim moj vlastiti uticaj na glave ljudi. Ja mislim uopšte da moja mjera odgovornosti kao osobe, koja radi sa riječima i sa publikom komunicira kroz riječi leži na tome da formulišem raspoloženje i značenje. Mora se napraviti razumljivim da se javna podrška bratoubilačkom, krvavom, pljačkaškom ratu u prvoj liniji zasniva na lažima. Treba ljude podsjetiti na to da niko nije izbrisao istinu i da ona još uvijek postoji.

Neovisno od ishoda, šta predstoji Rusiji nakon rata?

Ja se bojim da to što je Putin uradio pokrenulo mehanizme koji su za zemlju otvorile apokaliptična scenarija. Vojne operacije usred gradova, ubijanje civila, genocid, ratni zločini i čak građanski ratovi su tabu. Većina umrlih na obje starne govori ruski. To nije konflikt sa imaginarnim nacistima nego postimperijalni građanski rat za pravo na odlučivanje kako treba da se upravlja sa budućnosti Rusije i postsovjetskog prostora. Da se jedna država raspada i da mi odgrizamo jedan njen dio dok se istovremeno neprijateljstva dešavaju i na našem području i mogu se prenijeti na područje Krima, otklanja ustvari sve tabue u pitanju samog teritorija Rusije. Rusija povređuje teritorijalni integritet svoga dugogodišnjeg saveznika, ustvari jednog suosnivača našega imperija i time legitimira kontra reakcije. Ja se bojim da to dugoročno može voditi do raspada Rusije. A to je bilo prije početka rata potpuno nezamislivo.

Dmitri Gluhovski je jedan od najpoznatijih autora ruske sadašnjosti. Međunarodno priznanje dobio je prije svega svojim distopiskim redom knjiga Metro 2033.

ipg-journal.de